KATOLICI U MANJE POZNATIM ZEMLJAMA SVIJETA Azerbajdžan – tri malene župe na »Božjem brdu«

Foto: Shutterstock | Iz panorame Bakua iskaču visoki poslovni neboderi
U Azerbajdžanu je sa 96,9 % apsolutno većinski islam, kojemu uz šijite pripada i oko 15 % sunita, slijede kršćani sa 3 % stanovnika i ostali sa 0,1 %: zoroastorijanci, hinduisti, židovi i dr. Među kršćanima uglavnom su pripadnici Ruske i Gruzijske pravoslavne Crkve te Armenske apostolske Crkve, a domaćih je katolika, prema podatcima iz 2017., tek 580, no ukupan je broj ipak veći računajući zaposlenike veleposlanstava i stranih tvrtki, inozemne studente i sl.

Od svih dosad prikazanih katoličkih zajednica, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznatih zemalja, Azerbajdžan u južnom Kavkazu s izlazom na Kaspijsko jezero, koji na sjeveru graniči s Rusijom, na zapadu s Gruzijom i Armenijom te na jugu s Iranom, najmanje je nepoznat. Naime, povremeno se objavi koja vijest iz njegovih političkih, gospodarskih i športskih aktualnosti (posebice nogometnih i onih vezanih za utrke Formule 1), a Glas Koncila također je u nekoliko navrata objavljivao crtice iz vjerskoga života tamošnjih katolika, ali, općenito, o njemu se malo zna te u tom konteksti i o tamošnjoj malobrojnoj katoličkoj zajednici.

Sporno područje Gorskoga Karabaha

Prema statističkim podatcima Azerbajdžan ima oko 10 milijun stanovnika, od kojih su, očekivano, najbrojniji Azeri, po kojima je država i dobila naziv, sa 91,6 posto. Lezginaca, naroda koji živi u predjelima oko rijeke Samur u Azerbajdžanu i u ruskoj republici Dagestanu, ima 2,02 posto, Armenaca 1,35 posto, 1,26 posto je Tališa, pripadnika plemena iranskoga naroda, 0,43 posto Turaka te u manjim postotcima Tatara, Tata, Cahura, Ukrajinaca, Gruzina, Kurda, Udina, Židova i ostalih. Gotovo svi Armenci žive u Gorskom Karabahu, pokrajini koja je proglasila neovisnost i do danas je predmet spora između Armenije i Azerbajdžana. Glavni je grad Baku, koji prema službenim podatcima ima više od 2,1 milijuna stanovnika, međutim zbog velikoga priljeva izbjeglica tijekom nedavnoga sukoba s Armenijom smatra se da je ta brojka gotovo dvostruko veća. Baku je naseljavan nekoliko stoljeća prije Krista, a prvi pisani izvori o gradu potječu iz 6. stoljeća. Ime je prema jednoj teoriji dobio od perzijske riječi »Baghkuh«, koja znači »Božje brdo«. Stari je dio Bakua uvršten g. 2000. na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Drugi najveći grad s nešto više od 300 tisuća stanovnika je Gandža. Za hrvatsku javnost zanimljivo je da postoji i grad Naftalan sa 8000 stanovnika, koji nosi ime po ljekovitom ulju, po kojem je nazvana i Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju »Naftalan« u Ivanić-Gradu. Službeni je jezik, dakako, azerski, ali je u uporabi i armenski i ruski. Azerbajdžan je stekao neovisnost od bivšega Sovjetskoga Saveza 1991., ali o njegovoj se povijesti, posebice novijoj, nažalost, ne može govoriti bez iste godine započetoga krvavoga oružanoga sukoba za Gorski Karabah, pokrajinu poznatiju pod ruskim imenom Nagorno-Karabah, naseljenu armenskom većinom, koju je oružano podupirala Armenija. Tijekom rata s obiju strana počinjena su mnoga zvjerstva i masakri, u kojima je ubijeno oko 30 tisuća ljudi, a protjerano je sa svojih ognjišta ili je izbjeglo više od milijun stanovnika. Nakon zadnjega ratnoga sukoba 2020., u kojem je azerbajdžanska vojska prisilila na primirje poražene Armence, zavladao je barem prividan mir.

Loši životni uvjeti u zemlji bogatih prirodnih resursa

Svojevrsnim protuslovljem može se opisati azerbajdžanska gospodarska situacija jer su dvije trećine Azerbajdžana bogate naftom i prirodnim plinom, a cijelo je područje Maloga Kavkaza bogato zlatom, srebrom, željezom, bakrom, titanom, kromom, manganom, kobaltom i drugim rudama. Jednako tako, Azerbajdžan ima najveći poljoprivredni bazen u regiji, tj. oko 54,9 posto Azerbajdžana poljoprivredno je zemljište, turizam je sve važniji dio gospodarstva, ali prema procjenama nekih gospodarsko-financijskih analitičara, unatoč gospodarskomu rastu posljednjih godina, 80 do 85 posto azerbajdžanskoga stanovništva ima niske plaće i živi u lošim uvjetima. Politički je sustav pomalo neuobičajeno definiran – jedinstvena polupredsjednička republika pod diktaturom, što znači da u polupredsjedničkom sustavu ili dvostrukom izvršnom sustavu vlasti uz predsjednika države vlast obnaša i predsjednik vlade, a diktatura bi značila da je izabrani državni poglavar puno više od ceremonijalnoga lika. Što god to značilo, sadašnji je 4. azerbajdžanski predsjednik od 2003. Ilham Aliyev, r. 1961. u Bakuu, član najjače Nove azerbajdžanske stranke. On u apsolutno većinski muslimanskoj zemlji, moglo bi se čak reći, prilično agresivno potiskuje utjecaj prevladavajućega šijitskoga islama, zabranjujući npr. Azerbajdžancima studiranje u inozemnim hawzama, učilištima u kojima se obrazuju šijitski muslimanski intelektualci, nošenje Azerbajdžankama islamskih pokrivala: hidžaba, nikaba i burke ili proslave Dana Ašure, koji u muslimana ima snažan vjerski, historijski i kulturološki značaj. Na tom je tragu u Azerbajdžanu 2016. proglasio »godinom multikulturalizma«.

Biskup iz Hrvatskoga Groba

Kao što je rečeno, sa 96,9 posto apsolutno je većinski islam, kojemu uz šijite pripada i oko 15 posto sunita, slijede kršćani sa 3 posto stanovnika i ostali sa 0,1 posto: zoroastorijanci, hinduisti, židovi i dr. Među kršćanima uglavnom su pripadnici Ruske pravoslavne i Gruzijske pravoslavne Crkve te Armenske apostolske Crkve, a domaćih je katolika, prema podatcima iz 2017., tek 580, no ukupan je broj ipak veći računajući zaposlenike veleposlanstava i stranih tvrtki, inozemne studente i sl. Nakon posjeta Ivana Pavla II. 2002. tamošnja je misija sui iuris u Bakuu uzdignuta 2011. u rang Apostolske prefekture Azerbajdžana. Povjerena je biskupu Vladimiru Feketeu, salezijancu rođenu 1955. u Hrvatskom Grobu u Slovačkoj. U pastoralu mu pomažu sedmorica svećenika, šestorica redovničke subraće iz Slovačke i jedan domaći dijecezanski svećenik te devet redovnica. Dvije su ženske redovničke družbe: Don Boscove salezijanke i Misionarke ljubavi, poznate kao sestre Majke Terezije. Prema službenoj mrežnoj stranici apostolske prefekture, osim dugogodišnje jedine tamošnje župe Bezgrješnoga začeća Djevice Marije, danas katedralne, osnovane su s vremenom u glavnom gradu još dvije: župa Blažene Djevice Marije u predjelu Bakua zvanom Khatai i sv. Ivana Pavla II. u Ganjliku, trgovačkom središtu Bakua. Mise se slave na azerskom, engleskom i ruskom.

Behbud Mustafayev – prvi Azer katolički svećenik
U povijesti Katoličke Crkve prvi katolički svećenik rođen u Azerbajdžanu je Behbud Mustafayev rođen u Bakuu g. 1982. Pripadnik je tamošnjega autohtonoga naroda Azera, koji nastanjuje Azerbajdžan i sjeverni Iran, te u manjem broju Tursku, Rusiju i Gruziju. U velikoj većini Azeri su šijitski muslimani, govore vlastitim azerskim jezikom koji se ubraja u skupinu turkijskih jezika. Mustafayev je rođen u muslimanskoj obitelji, završio je vojnu Azerbajdžansku nacionalnu akademiju zračnih snaga, a zatim je radio kao časnik u azerbajdžanskoj carini. Na kršćanstvo je prešao g. 2008. kada je kršten u crkvi Bezgrješnoga začeća u Bakuu, uzevši kršćansko ime David. Godine 2011. odlučio je postati svećenik te je ušao u katoličko sjemenište u Sankt-Peterburgu u Rusiji kao kandidat Apostolske prefekture Azerbajdžana. Za đakona ga je u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Moskvi g. 2016. zaredio moskovski nadbiskup Paolo Pezzi, a za svećenika u dobi od 35 godina 2017. papa Franjo u bazilici sv. Petra u Rimu.