Već naziv Trinidad i Tobago pokazuje da je riječ o dvjema ključnim državnim sastavnicama – dvama karipskim otocima, 130 km udaljenim od otočne države Grenade i samo 11 km od obale južnoameričke države Venezuele. Trinidadu i Tobagu pripada i 21 manji nenastanjeni otok, a mnogi su poznati kao zanimljiva turistička odredišta: Chacachacare, Monos, Huevos, Gaspar Grande, Little Tobago, St. Giles i dr. Prema statističkim podatcima oko 1,35 milijuna stanovnika čine najbrojniji Istočnoindijci sa 37,6 posto, Afrikanci sa 35,3 posto i mješanci sa 24,4 posto te Dougla narod, Europejci, Kinezi i dr. Službeni je jezik engleski, ali su u uporabi trinidadsko-kreolski, tobagoško-kreolski, narječje hindi, francuski, španjolski i kineski.
Otok Trinidad stoljećima su naseljavali domaći narodi prije nego što je postao španjolska kolonija nakon dolaska Kristofora Kolumba 1498. Španjolski guverner José María Chacón predao je otok britanskoj floti pod zapovjedništvom sir Ralpha Abercrombyja 1797. U istom razdoblju otok Tobago promijenio je kolonijalne vlasnike: španjolske, britanske, francuske, nizozemske i kurlandske, više puta nego bilo koji drugi otok na Karibima. Potom su Trinidad i Tobago 1802. ustupljeni Britaniji prema francusko-engleskom Amienskom ugovoru kao zasebne države, koje su onda ujedinjene 1889. Trinidad i Tobago stekli su neovisnost od Ujedinjenoga Kraljevstva 1962., no država je ostala članica Commonwealtha, a proglasila se republikom 1976.
Politika Trinidada i Tobaga funkcionira u sklopu unitarne države uređene parlamentarnom demokracijom po uzoru na Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Prema republičkom ustavu monarha je na mjestu šefa države zamijenio predsjednik kojega je izabralo izborno povjerenstvo sastavljeno od članova dvodomnoga parlamenta – senata i zastupničkoga doma. Sadašnja je predsjednica od 2018. 62-godišnja Paula-Mae Weekes. Malo je poznato da je zahvaljujući turizmu, naftnoj industriji, bogatim nalazištima plina, proizvodnji šećera i kave, Trinidad i Tobago danas najrazvijenija država i jedna od najbogatijih na Karibima.
Prema službenim podatcima katolici su sa 21,2 posto stanovništva najbrojniji iako na prvi pogled protestanata ima više – 32,15 posto, no u taj su postotak ubrojene sve njihove vjerske zajednice: pentekostalci, evagelici, baptisti, anglikanci, adventisti sedmoga dana, prezbiterijanci i dr. Nije zanemariv ni postotak hinduista (18,2) i muslimana (5 posto).
Sadašnja nadbiskupija, osnovana 1850. sa sjedištem u glavnom gradu Port of Spainu na Trinidadu, prostire se na području od 5131 četvornoga kilometra. Njoj pripadaju susjedne sufraganske biskupije: Bridgetown na Barbadosu, Georgetown u Gvajani, Paramaribo u Surinamu i Willemstad (područje Kraljevine Nizozemske na Karibima: zemlje Aruba, Curacao i Sint Maarten te otoci Bonaire, Sint Eustatius i Saba). Nadbiskupija je članica biskupske konferencije na Antilima. Gradnja prvostolnice Bezgrješnoga začeća započela je 1816., a dovršena je 1851. kada je uzdignuta na rang male bazilike. Prema nadbiskupijskoj mrežnoj stranici omjer broja župa ide »debelo« u korist većega Trinidada: 61 naspram jedne jedine na manjemu Tobagu – sv. Josipa u najvećem otočkom gradu Scarboroughu, koji okuplja nešto više od 26 tisuća stanovnika, što čini trećinu ukupnoga tamošnjega otočkoga stanovništva. U tobagoskoj župi djeluje samo jedan domaći biskupijski svećenik, župnik Leslie Tang Kai. Kao znamenitost treba spomenuti da iznad Scarborougha dominira tvrđava kralja Georgea iz 18. stoljeća, u kojoj je danas smješten povijesni i arheološki muzej.
U 61 župi na Trinidadu djeluje 87 svećenika, od kojih 44 redovnika različitih zajednica. Najbrojniji su spiritanci sa 16, pa dominikanci sa sedam i fransalijani (misionari sv. Franje Saleškoga) s pet članova. Četiri benediktinca su u opatiji sv. Benedikta u gradiću Tunapuni, koji ima 17 tisuća stanovnika. U doista raznovrsnom pastoralu pomažu također 23 stalna đakona, 114 redovnica i 13 časne braće redovnika. Puno bi prostora oduzelo nabrajanje i opisivanje brojnih crkvenih udruga specijaliziranih za humanitarnu djelatnost, obitelj, mlade, djecu, novu evangelizaciju, školstvo i katehezu odraslih te molitvene zajednice, karizmatsku obnovu, promicanje zvanja i dr., no posebnu pozornost zaslužuju i aktivnosti na medijskom području. Naime, nadbiskupija je osnovala ustanovu za koordinaciju komunikacija Catholic Media Services Limited (CAMSEL), koja se brine za objavljivanje »Katoličkih vijesti«, biskupijskoga tjednika čiji je prvi broj izišao još 1892., po čemu nosi naslov najstarijih novina u zemlji. Osim toga, u njezinoj je nadležnosti i lokalna katolička televizijska postaja »TV Trinity« koju je 1993. osnovala vjernička »Zajednica žive vode«, novinska agencija »Catholic TT« i službena nadbiskupijska mrežna stranica.
Sve aktivnosti u nadbiskupiji podupire sadašnji, u vjerničkom puku omiljen, a od državnih vlasti cijenjen trinidadski nadbiskup Charles Jason Gordon rođen 1959. u Port of Spainu. Nakon završetka srednje škole preuzeo je obiteljski uhodani posao jer mu je preminuo otac, no 1981. otišao je u trinidadsku bogosloviju sv. Ivana Vianeja i ugandskih mučenika. Za svećenika je zaređen 1991. Najprije se pastoralno skrbio za vjernike u prostranoj župi Gonzales u pokrajini San Juan/Laventille, a potom je otišao na poslijediplomski studij u belgijski Louvain i London, gdje je stekao doktorat. Nakon povratka g. 2011. zaređen je za biskupa i imenovan za upravitelja biskupija Bridgetown i Kingston, a g. 2017. preuzeo je nadbiskupiju Port of Spain. Poznat je po protivljenju smrtnim kaznama i nasilju banda te mirotvornom rješavanju svih sporova.
Nedavno je 25. obljetnicu polaganja redovničkih zavjeta u družbi Sestara sv. Josipa iz Clunyja u Zdravstvenom centru sv. Josipa u Maracasu, jednom od najpoznatijih zdravstvenih ustanova u Trinidadu i Tobagu, proslavila s. Alicson Hudlin. U proslavi su sudjelovali ne samo visoki crkveni, nego i državni dužnosnici, posebice iz Ministarstva zdravstva, jer je redovnica već dugo svojevrsni zaštitni znak u borbi protiv korone. Rođena je i odrasla u Morne Diablu, selu na jugu otoka Trinidada, 60-ak km od glavnoga grada Port of Spaina, kao osmo dijete u obitelji sa 11 djece. Sa 18 godina započela je školovanje za medicinsku sestru u Općoj bolnici Port of Spain, a nekoliko dana prije nego što je diplomirala ušla je u dobi od 20 godina u novicijat redovnica u samostanu sv. Josipa u Arouci, gradu s više od 10 tisuća stanovnika. Nakon položenih redovničkih zavjeta usavršavala se u inozemstvu, a 1998. vratila se u Trinidad i Tobago, gdje se u Maracasu potpuno posvetila bolesnicima. Njezin je samoprijegoran rad na terenu diljem zemlje posebice postao poznat i vrjednovan kada je pandemija koronavirusa uzela velikoga maha.
