– Čuj, stari, čitam te u zadnje vrijeme… – Dankecov uvod odmah mi se učinio prijetećim za moj »novinarski« integritet. – Stalno piskaraš neke sporednosti, te o mobitelima, te o penzićima, kućnim ljubimcima i drugim bezvezarijama… A tu, već mjesec dana traje ovaj svjetski Trumpov rat, koji je siromah pokrenuo samo zato da bi naposljetku dobio Nobela za mir. Tuče iz svih oružja, uživio se u Johna Waynea, čije je filmove gledao u mladosti i sigurno u dječjoj igri već »natamanio« svu silu »indijanaca«, a ti mi tu pišeš o…
– Eeeh… a što ću?! – nesigurno krećem u obranu. – Kauboji i indijanci, lopovi i panduri, partizani i švabe, četnici i ustaše… Što sve već nismo imali i prošli do današnjih »vaših i naših«, do antifa i branitelja, petokrakih i kockastih, jugonostalgičara i državotvornih… Tako slično i u svijetu, još od biblijskih doba, sve od Izraelaca i Filistejaca, od Davida i Golijata pa do današnjih Kauboja i Iranaca. Stalno neke ratne igre i uloge, pa ti budi pametan…
– Plaši se Vilkec da slučajno ne prestane biti konzervativac? – lukavo se ceri Željac. – Što ako nehotice napiše nešto što će ga svrstati u Zokijev tabor proruskih putinovaca ili kakvu drugu rečenicu koja će mu priskrbiti status plenkista, pa ga još možda pošalju na ukrajinsko bojište da dijeli naša iskustva? Nema kod nas nego »lijevo-desno«, uvijek »imaš stana«, makar koliko je »ulica pijana«. Čak i kad se opredjeljuješ tamo za neke s nevidljivih mikronezijskih otočića, uvijek ćeš ispasti ili »komunjara« ili »desni ekstremist«.
– Pa, istina… – razoružali su me. – Ne želim biti ni antisemit ni antipalestinac, ni antiamerikanac ni antiiranac, a tu kod nas prema svim ratovima u svijetu, ma i prema cjepivu ili pobačaju, prema pjesmi Eurovizije i prema ičemu što se događa u ikojem kutku globusa, mi uvijek imamo dvije strane i… učas odlutaš u »ustaše« ili »partizane«!? Zato, iskreno tužan zbog stradalih na svim stranama, koje mi se čine dobrano »naherene« i »iščašene« lijevo-desno, ja o tome ne želim mudrovati. Nego ću se smireno, s papom Lavom, zadržati na molitvi za mir.
– Pa da, ti bi samo za mir molio, kakav god bio… – eto mi sad i Toma, dašće za vrat. – Za opći mir, po mogućnosti pravedan, ali i nepravedan će biti dobar, samo da stane »bombanje«. Valjda su tako u Panami ili na Papui Gvineji molili za nas kad je bio rat u našoj domovini, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Pa komu što pripadne, samo da nas mir spopadne… Ne znam, Vilko, je li ti to baš dovoljan doprinos općemu stanju i rješavanju raznih zala koja se već i na nas reflektiraju…
– E pa onda, samo da znate – podbočih se važno – ne vozim brzo, ne letim zrakoplovom i radim od kuće, zapravo ništ’ ne radim. Dakle, sve strogo po najnovijim uputama IEA, iliti Međunarodne agencije za energiju! Štedim energiju, štedim resurse, a nisam si stvarao ni zalihe goriva, osim ovo malo špeka oko struka. A i to mi se nekako nehotice naslagalo… Ukratko: pridonosim antiratnoj klimi i smirivanju panike! Zadovoljni?
