Znanstvena konferencija na kojoj su – usporedno s diplomatskim sastankom Inicijative triju mora u Hrvatskom saboru – u utorak 24. ožujka na Hrvatskom katoličkom sveučilištu o parlamentarnoj diplomaciji u teoriji i praksi raspravljali poljski, slovački i hrvatski stručnjaci izbijanjem je nove globalne krize na Bliskom istoku višestruko dobila na aktualnosti. Naime teško je poreći da »vojno rješenje« gorućega sukoba izazvana američko-izraelskim napadom na Iran na štetu diplomatske alternative prijeti sigurnosti čitavoga svijeta. Na tu se alternativu, kao i na nužnost transformacije Europske unije i međunarodnih institucija, u razgovoru za Glas Koncila osvrnula poljska politologinja dr. Beata Piskorska, jedna od sudionica spomenute konferencije u organizaciji Centra za istraživanje diplomacije Katoličkoga sveučilišta Ivana Pavla II. u Lublinu i Instituta za političke studije Poljske akademije znanosti.
Kako biste opisali parlamentarnu diplomaciju i njezinu ulogu u turbulentnom međunarodnom okruženju današnjice?
Parlamentarna diplomacija jedan je od ključnih, razvojnih oblika suvremenoga međunarodnoga djelovanja država. Tradicionalni model diplomacije, temeljen na djelovanju profesionalnih vanjskih služba, transformira se procesima globalizacije, demokratizacije i rastuće uloge nedržavnih činitelja. U tom promjenjivom međunarodnom okruženju parlamentarna diplomacija dobiva na važnosti kao nova dimenzija vanjske politike koja nadopunjuje vladine akcije.
Pod parlamentarnom diplomacijom trebamo razumjeti ulogu koju imaju nacionalni parlamenti, parlamentarne skupštine međunarodnih institucija, međunarodna međuparlamentarna udruženja ili parlamentarci koji djeluju pojedinačno kao dio međunarodne politike. Parlamenti često provode vanjsku politiku koja se ne podudara nužno s vanjskom politikom koju provodi vlada. Parlamentarci koji predstavljaju nacionalne parlamente mogu djelovati kao diplomati u svoje ime tijekom boravka u inozemstvu, primjerice sudjelovanjem u razgovorima s predstavnicima vlasti posjećene zemlje, o čemu često izvješćuju mediji i vlasti te zemlje.
Suvremena sklonost zanemarivanju diplomatskoga jezika, diplomatskoga oruđa i prije svega diplomatskih standarda vrlo je zabrinjavajuća u svjetlu novih oružanih sukoba diljem svijeta. To se očituje u sve raširenijoj sklonosti državnih čelnika jednostranim akcijama koje mogu prouzrokovati destabilizaciju. Jasan je primjer toga vanjska politika predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, koji odlučno osporava razinu dijaloga, analizu situacije i pregovore, tražeći rješenja silom ili ih namećući u skladu sa svojim interesima.
Ta pojava ne proizlazi samo iz političkoga stila čelnika, što je također važan činitelj, nego i iz općega jenjavanja važnosti međunarodne suradnje zbog izraženije uloge nacionalističkih pokreta temeljenih na istom narativu. Nadalje razvoj vojnih tehnologija koje mijenjaju prirodu sukoba – uključujući kibernetičko ratovanje – preobražava odnos prema međunarodnim organizacijama čestim propitivanjem njihove učinkovitosti i održavanja jedinstvenih standarda poput Vijeća sigurnosti UN-a. Drugi je problem nedostatak povjerenja u sposobnosti tih organizacija, poput Europske unije, koja nije sposobna poduzimati obrambene akcije zbog objektivnoga nedostatka neovisnih oružanih snaga.
Međunarodne institucije kao temelji diplomacije nesumnjivo se moraju novim strategijama prilagoditi promjenjivomu geopolitičkomu poretku.
To uključuje podizanje javne svijesti, borbu protiv dezinformacija i poluistina koje u javnoj sferi proizvode strah od posljedica sukoba i nemoći međunarodnoga prava u njihovu rješavanju. U tom pogledu od pomoći možda mogu biti nove tehnologije, marljivo primijenjene u promicanju znanja i edukaciji javnosti.
Američko-izraelski napad na Iran zbog svoje se udaljenosti od europskih granica ne čini toliko izravno važnim za Europu koliko sukob u Ukrajini. Međutim njegove posljedice za Europu – povezane s blokadom opskrbe energijom s Bliskoga istoka i s migracijama – nameću ozbiljne izazove Europskoj uniji glede održavanja svoje autonomije, blagostanja i globalnoga utjecaja. Rastuće napetosti u regiji mogle bi destabilizirati Europu, a slabljenje uloge međunarodnih institucija općenito ograničava mogućnost učinkovitoga odgovora.
U ozračju rastućih geopolitičkih napetosti ključno je pitanje kako izgraditi privlačnost Europe, a time i njezine sposobnosti i neovisnost. U govoru na ovogodišnjoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ustvrdila je da Europa nema drugoga izbora osim neovisnosti u svakoj dimenziji: u sigurnosti i blagostanju, obrani i energetici, gospodarstvu i trgovini, sirovinama i digitalnoj tehnologiji. Među vođama Europske unije, ali i država članica, opetuje se narativ da je neovisna Europa snažna Europa. A snažna Europa snaži i transatlantski savez.
Stoga bi autonomija EU-a, ponajprije njezina strateška neovisnost, zasad trebala i nadalje ovisiti o komplementarnosti sa sposobnostima NATO-a, uz dosljedno jačanje vojnih sposobnosti u sklopu zajedničke obrambene politike. Da bi učinkovito utjecala na globalne procese – uključujući i suradnju s drugim državama na promicanju mirovnih rješenja – Unija bi se trebala nastaviti oslanjati na snage koje određuju njezin identitet još od osnutka u šezdesetima, kao što su trgovina, pravne norme, zaštita ljudskih prava i drugi »meki« atributi.
Kako bi se malena Hrvatska trebala postaviti nasuprot prijetećim ekonomskim poremećajima, migracijskim pritiscima i vojnim eskalacijama?
Vratimo se na trenutak parlamentarnoj diplomaciji. Teško je ne zamijetiti krizu današnjih parlamenata, nerijetko suočenih s autokratskim vodstvom i stranim intervencijama. Je li prošlo vrijeme kada su pojedinačne države mogle djelovati kao globalni »igrači« bez narušavanja unutarnje stabilnosti?
Doista parlamentarna se diplomacija trenutačno suočava s brojnim izazovima. Kriza nacionalnih parlamenata posljedica je autoritarnih režima, koji ograničavaju ulogu institucija koje predstavljaju građane, a vanjsko uplitanje i napetosti među državama koje iz njega proizlaze narušavaju mogućnost provođenja učinkovite diplomacije.
Istodobno novi će se izbori u Europi održati u sjeni Rusije i njezinih hibridnih aktivnosti protiv zapadnih demokracija, koje će se vjerojatno nastaviti čak i ako se žestoki rat u Ukrajini završi do iduće jeseni. Sljedeći važni, možda i revolucionarni izbori u zapadnoeuropskim zemljama slijede već ove godine Mađarskoj i Švedskoj. Te se zemlje već pripremaju za kibernetičke napade i druge hibridne aktivnosti, osobito Švedska, koja zbog blizine Rusije i nedavnoga pridruženja NATO-u očekuje moguću rusku intervenciju.
Regionalne inicijative poput Inicijative triju mora služe kao platforma za osnaživanje suradnje zemalja srednje i istočne Europe, koje u rješavanju zajedničkih problema nastupaju kao politički blok i tako povećavaju svoj utjecaj na globalnoj sceni. Iako inicijativa nije izravno oblikovana da osnaži stabilnost, trenutačna je sigurnosna prijetnja prisiljava na ponovnu procjenu vlastitih ciljeva. Trenutačno inicijativa može pridonijeti povećanju unutarnje stabilnosti infrastrukturnim i energetskim projektima, što pak jača sigurnost regije.
Moglo bi se tvrditi da ni jedna politička zajednica ne može suvislo i odlučno djelovati na međunarodnoj sceni bez svijesti o vlastitim temeljima. U slučaju Europske unije važne su netom spomenute vrijednosti poput ljudskih prava, demokracije i vladavine prava. Međutim one se često predstavljaju na apstraktan, tehnokratski način. To pak može produbiti udaljenost između institucija – uključujući Europski parlament – i građana, potkrjepljujući sliku birokracije odcijepljene od stvarnosti. Ta se kritika nerijetko temelji na uvjerenju da je Unija svoj identitet utemeljen na povijesnim vrijednostima zamijenila tehnokratskim.
Međutim, unatoč rastućoj važnosti opipljivih, materijalnih odrednica privlačnosti i potencijala poput vojne i ekonomske snage, »meka moć« Europske unije ostaje njezinim zaštitnim znakom. U tom je kontekstu uloga kršćanstva ključna jer ono je nesumnjivo odigralo golemu ulogu u oblikovanju Europe – njezine etike, prava, kulture i društvenih institucija. Istodobno suvremena je Europa pluralistička i mahom sekularna. To stvara napetost u kojoj prevelik naglasak na kršćanstvu može isključiti neke građane. No potpuno izostavljanje te tradicije kao elementa osobite kulturne baštine vodi do pojednostavnjene Europe koja je »odcijepljena od svojih korijena«.
Privlačnost Europske unije utemeljena na njezinoj mekoj moći u trenutačnom se međunarodnom okruženju dramatično promijenila. Kriza sposobnosti povezana s ruskom vojnom agresijom na Ukrajinu – zemlju koja je trebala biti glavni korisnik »politike susjedstva« Europske unije u sklopu Istočnoga partnerstva – isprva je iz objektivnih razloga uklonila Ukrajinu s popisa budućih zemalja članica.
Paradoksalno stvarnost se ispostavila oprječnom: dotad neviđenim potezom Ukrajina je s Gruzijom i Moldavijom dobila status kandidatkinje. A upravo je politika proširenja jedan od najvažnijih alata meke moći Unije.
Međutim prevaga vojnih resursa, odnosno nedostatak obrambenih sposobnosti sprječava Europsku uniju da ostvari ulogu privlačnoga igrača u trenutačnoj geopolitičkoj situaciji. Štoviše političke podjele i interesi zemalja članica u odnosu na agresorsku Rusiju, kao u slučaju Mađarske, sprječavaju brze i odlučne odluke – primjerice, o financijskoj pomoći Ukrajini ili uvođenju sankcija Rusiji – što je ključno u globalnom natjecanju.
Ipak, unatoč tim slabostima, Europska unija ostaje referentnom točkom mnogim zemljama, osobito na Istoku, jer nudi više od pukoga materijalnoga prosperiteta: stabilne institucije, relativno visoku razinu vladavine prava, zaštitu individualnih prava i predvidljiv javni život. U usporedbi s alternativnim modelima – primjerice autoritarnima – taj skup vrijednosti zadržava znatnu privlačnost.
Stajalište pape Lava XIV. u skladu je s dugom vatikanskom tradicijom promišljanja politike kao prostora suradnje onkraj natjecanja. U politologiji i međunarodnim odnosima razvijeni su valjani koncepti i mehanizmi koji podupiru mirno rješavanje sporova. U tom smislu prevladava liberalna i konstruktivistička paradigma, koja ističe ulogu međunarodnih institucija i ekonomske međuovisnosti u ograničavanju sukoba, kao i važnost norma, vrijednosti i narativa u oblikovanju ponašanja država. Iz tih teorija proizlaze praktični alati poput posredovanja, arbitraže, višestranih pregovora i mjera izgradnje povjerenja.
Problem nastaje na razini provedbe jer učinkovitost tih alata ovisi o političkoj volji država. U svijetu u kojem je realistička logika moći, nacionalnoga interesa i rivalstva velikih sila sve prisutnija navedeni se pristupi ne biraju i ne primjenjuju uvijek.
Upravo se tu nazire posebna uloga Crkve. Ona nema nikakvu »tvrdu moć«, ali posjeduje znatne resurse neizravnoga utjecaja poput moralnoga autoriteta, univerzalnosti i opsega djelovanja, koji otvaraju neformalne kanale dijaloga ondje gdje službena diplomacija zakaže, kao i iskustvo u posredovanju i izgradnji pomirenja na društvenoj i međunarodnoj razini.
