Hrvati su se prije četvrt stoljeća izborili za svoju državu, nakon dugoga razdoblja čežnje za suverenošću, za formalnim okvirom u kojem je moguće štititi i razvijati vlastiti identitet i ostvarivati vlastite interese. Međutim, tijekom samoga procesa borbe za neovisnost došle su do izražaja činjenice koje ukazuju na ograničene mogućnosti države, a predodžba o »svemoći« države s vremenom je sve više blijedjela. Za to postoje dva temeljna razloga. Jedan je u tome što su državne granice postale sve propusnije za protok ljudi, roba, informacija i ideja, pa su se monopoli države posebice u području gospodarstva, okoliša i sigurnosti počeli ubrzano gubiti. Drugi je razlog razočaranosti zbog nemoći države zapravo naviknutost na svemoć i svenazočnost totalitarne države koja je, doduše ne uvijek uspješno, pokušavala pružiti određenu razinu socijalne zaštite svojim podanicima.

Vlastita država Hrvatima nije donijela željeno blagostanje, ali je uz sve poteškoće stvorila pretpostavke za brojne mogućnosti i u gospodarstvu i u kulturnom životu. Istodobno, nastavlja se trend slabljenja utjecaja države prema globalnim utjecajima, pa se ponekad postavlja pitanje smisla same države. No, kako god se svijet razvijao, uloga države kao jamca sigurnosti i zaštite i dalje će ostati, unatoč tomu što se svijet danas nalazi pred izazovom globalizma. Međutim, još će se dugo lomiti koplja o pitanju kakva bi država trebala biti, za što treba biti nadležna i koji su joj glavni interesi. U tom se kontekstu ideja nacionalne države u posljednjih barem 150 godina u Europi uvijek iznova javlja kao rješenje za jedne i kao kamen spoticanja za druge.

Nakon izbora Donalda Trumpa za američkoga predsjednika sve se više može čuti da se u svijetu mijenja paradigma države, odnosno da nasuprot dosadašnjemu globalizmu jača nacionalna država. Na pitanje kakva bi država bila najbolja, treba odgovoriti protupitanjem: Što je zapravo država? Teoretičari političkoga sustava rekli bi da je država jedinstveno područje vlasti. Time, jasno, nije dan odgovor na to kakva bi država trebala biti, ali postoji niz zahtjeva koji se pred nju postavljaju i po kojima se mjeri njezina uspješnost u kontekstu spomenute definicije. Država u prvom redu mora biti učinkovita, a to znači da svojim građanima mora jamčiti sigurnost, slobodu i mogućnost zaštite njihovih interesa. Država ima monopol na silu, što znači da na njezinu području nitko nema pravo provoditi silu osim nje same. Demokratska država brine se da se to događa na primjeren način, odnosno da odlučno pokaže svoju moć protiv onih koji rade protiv nje i njezinih građana, kao i da pritom sama ne bi činila nepravdu. Učinkovitost države očituje se i u sposobnosti omogućivanja blagostanja, odnosno stvaranja okvira u kojima će njezini građani, u skladu s utvrđenim mjerilima, rješavati svoja egzistencijalna pitanja.

Ne postoji jedinstven koncept po kojem bi država mogla izvršavati te svoje uloge, jer svaka je država odraz odgovarajućega društva, a društva se međusobno razlikuju po svojim povijesnim, kulturološkim i drugim obilježjima. Istodobno, države su suočene sa sve većim izazovima međusobne razmjene i suradnje i sve više se uzajamno prožimaju.

Čemu osvajački ratovi?

Država je, dakle, formalni okvir i odraz društva, a karakter i granice između društava nije uvijek moguće precizno utvrditi, stoga se i koncept države često nalazi pred izazovima ne samo glede njezina karaktera, nego i u kontekstu odnosa s drugim državama, razgraničenja i pretenzija. Mnogi osvajački ratovi vođeni su uz tvrdnju da područje na koje je osvajač bacio oko njemu i pripada. Uslijed toga, tijekom novije se povijesti ideja učinkovite države, dakle sustava koji će omogućiti sigurnost i blagostanje, često poklapala s idejom nacionalne države, područja vlasti jedinstvena po povijesnim, kulturološkim, etničkim i jezičnim kriterijima. Nacionalna je država kao ideja postala iznimno popularna u 19. stoljeću, da bi razdoblja renesanse doživjela povremeno u 20. stoljeću.

Da bi država bila učinkovita, ona mora odgovarati potrebama i predodžbama svojih građana

Kako bi država bila učinkovita, ona mora odgovarati potrebama i predodžbama svojih građana. To je posebno naglašeno tijekom novije povijesti napuštanjem koncepta aristokracije i nastankom građanskoga društva. Time je došlo i do ključnoga pomaka u prioritetima državne politike, koja se sad više ne ravna prema individualnim procjenama vladara, nego se uvijek iznova oblikuje u skladu s preferencijama građana, poglavito birača. Očito je nastanak građanskoga društva dao važan poticaj nastanku modernih nacionalnih država, jer su se građani kao nositelji državne suverenosti prepoznavali i u kontekstu pripadnosti određenomu kulturnomu podneblju unutar kojega su se odvijali procesi koji odlikuju prepoznatljivo društvo. Valja također napomenuti da je ideja nacionalne države starija od građanskoga društva.

Gospodarstvo izaziva državu

Na primjeru Italije i Njemačke vidljivo je da je ta ideja postojala stoljećima, da su se javljale razne snage koje su ju pokušavale ostvariti i da se to naposljetku i dogodilo i u jednom i u drugom slučaju u drugoj polovici 19. stoljeća. Zanimljivo je koliko su formalni procesi stvaranja države ovisni o unutarnjim integracijskim procesima u društvu. I Njemačka i Italija dugo su bile podijeljene na male državice i interesi njihovih vladara i utjecajnih krugova stajali su na putu njihovoj integraciji, unatoč istodobnim snažnim željama za ujedinjenjem.

Država jest odraz društva, ili u njezinu središtu stoji tržište, odnosno interesni mehanizmi koji u velikoj mjeri utječu na odnose unutar društva. Država kao formalni okvir za oblikovanje političke volje, kao aparat vlasti zadužene za provedbu opće volje i kao služba koja građanima omogućuje ostvarivanje njihovih prava i interesa, ovisna je o ponašanju građana, a posebice o procesima nastalima na temelju njihovih pojedinačnih ili zajedničkih interesa. Gospodarstvo stoga, ma koliko bilo usmjeravano općom voljom formaliziranom u državi, pronalazi svoje vlastite putove i stavlja državu uvijek pred nove izazove.

Italija i Njemačka kao paradigma

Kad su se njemačke zemlje 1871. ujedinile u jedinstvenu nacionalnu državu, to je značilo pobjedu svih onih u dotad rascjepkanoj Njemačkoj koji su smatrali da ujedinjenjem na kulturološkoj i jezičnoj podlozi mogu stvoriti učinkovitu državu, uključujući i veliko zajedničko tržište u cilju općega blagostanja. Ta Njemačka, uz neke prekide, održala se do danas. Ona danas izgleda isto kao i kad je stvorena: dogovorom stvoreni savez u kojem sastavnice imaju odlučujuću ulogu u ključnim pitanjima. Njemačka i danas funkcionira kao država u kojoj se unutarnje razlike uzimaju ozbiljno u svakoj prigodi.

Što je uopće nacionalna država? Odgovor je naočigled jednostavan, nacionalna država je država jednoga naroda. Ali definicija nacionalne države postaje složena ako se upita što je narod

Deset godina prije toga ujedinjena je Italija. Za razliku od Njemačke, proces talijanskoga ujedinjenja odvijao se vojnim putem, uz mnoga otvorena pitanja koja su gurnuta pod tepih i koja ni do danas nisu riješena. Nerazjašnjeni odnosi i neriješena strukturna pitanja još uvijek predstavljaju podlogu za političku nestabilnost.

Italija i Njemačka bile su samo najočitiji primjeri u procesu stvaranja nacionalnih država. U 19. stoljeću nacionalni je zanos zahvatio Europu i rasle su težnje za nacionalnim državama. U Hrvatskoj su sudionici hrvatskoga narodnoga preporoda također isticali želju za nacionalnom emancipacijom.

Narod (ni)je država

No, što je uopće nacionalna država? Odgovor je naočigled jednostavan, nacionalna država je država jednoga naroda. Ali definicija nacionalne države postaje složena ako se upita što je narod. Doduše, i odgovor na to pitanje izgleda jednostavno ako je poznato da narod predstavlja homogenu jezičnu, kulturnu ili etničku cjelinu. Međutim, upravo određivanje razine homogenosti i granica te cjeline često predstavlja problem. A Hrvati su tijekom 20. stoljeća bili žrtve upravo toga problema.

Ideja južnoslavenske države, koja je s jednim prekidom trajala od 1918. do 1991. godine, imala je potporu brojnih svjetskih čimbenika iz nekoliko razloga. Neki ključni među njima, oslanjajući se na Srbe kao nositelje te državnosti, vršili su utjecaj na europski jugoistok. Riječ je dakle bila o širenju područja utjecaja u političkom i gospodarskom smislu.

Poznato je da je ta država uživala potporu određenih krugova u Njemačkoj zbog toga što su u njoj vidjeli presliku ostvarenja svojih težnja za nacionalnim jedinstvom. Homogena cjelina i veliko zajedničko tržište preduvjet su učinkovitosti države i stoga je Jugoslavija nekima predstavljala dobar model države. Pritom su iz vida izgubili ključne kriterije za opstanak države, a oni se nalaze u definiciji naroda.

Zašto je propala ideja jugoslavenstva?

Poznato je također i da su brojni hrvatski nacionalisti u 19. stoljeću, razočarani položajem Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji, klasičnoj višenacionalnoj državi, bili oduševljeni idejom slavenstva, odnosno idejom južnoga slavenstva kao podlogom za moguću političku zajednicu. Kao argument im je služila jezična sličnost. Iz toga, kao i iz mitova o slavenskom bratstvu, koji su se već tada širili kao instrumenti velikoruskih i velikosrpskih aspiracija, crpili su ideju o idealnoj državi.

Panslavenstvo kao politička ideja međutim nije imalo mnogo sličnosti s procesom osnutka drugih dviju nacionalnih država, Italije i Njemačke. Uzme li se kao temeljni kriterij jezična sličnost, niti su Talijani težili romanskoj državi, niti su Nijemci htjeli stvoriti germansku državu. Tobožnje slavensko bratstvo, koje je uključivalo i tezu o »slavenskoj duši« kao tobožnjoj općoj karakternoj osobini, oslanjajući se i na jezične sličnosti, nije bilo dovoljno jak argument za državno zajedništvo. Nasuprot tomu, ideja jugoslavenstva uklapala se u geopolitičke okolnosti toga vremena, a jezični problem jednostavno je riješila zanemarivanjem postojanja hrvatskoga jezika.

Jedan narod razlikuje se od drugih naroda po svojem jeziku, tradiciji, kulturnim obilježjima, povijesti i etničkoj homogenosti. Ponekad su vidljivi svi ti kriteriji, a ponekad neki od njih ili samo jedan. U hrvatskom slučaju, u odnosu prema bilo kojemu od susjeda, vidljiv je barem jedan od tih kriterija. Samo etničko podrijetlo pritom je prilično nepouzdano mjerilo ima li se u vidu da su kod Hrvata vidljivi utjecaji svih okolnih etničkih skupina. Hrvatski jezik pripada slavenskoj skupini jezika, vrlo je sličan srpskom, i to je jedino što je Hrvate povezivalo s drugim građanima u jugoslavenskoj državi. Za razliku od njih, Hrvati su tradicijom, vjerskom i kulturnom pripadnošću i poviješću čvrsto vezani uz Zapad i te značajke nisu ni na koji način mogle biti pogodne za organizaciju države u kojoj su Hrvati proveli sedamdesetak godina 20. stoljeća.

PROMJENA – Problem »svjetske vlade«
Tko je u Europi još prije tridesetak godina mogao zamisliti da primjerice željeznice, ili telekomunikacije, jednoga dana ne će više biti pod nadležnošću države? S druge strane, u Americi je i središnja banka u privatnim rukama. Globalizacija, kao proces ubrzane razmjene i ujednačivanja mjerila, nezaustavljivo teče. Svijet sve više postaje jedinstveno tržište. Neki globalizaciju opisuju kao ideologiju tržišnoga globalnoga realizma. No, bila riječ o ideologiji ili ne, sve veća integracija svijeta postaje činjenica. Njemački sociolog Ulrich Beck govori o globalizmu, političkoj predodžbi koja polazi od toga da su politički postupci mogući još samo kao prilagodba zakonitostima svjetskoga tržišta. »Global governance«, pojam koji je teško prevesti, ali koji ne znači »svjetsku vladu«, nego nepregledni mehanizam utjecaja kroz poslovne, kulturne, medijske, pa i političke procese, stvara mrežu povezanosti među različitim dijelovima različitih društava, potpuno neovisno o državnim granicama.
SAD se dobro snašao

Hrvatska je napokon krajem 20. stoljeća u potpunosti ostvarena kao nacionalna država, ali se odmah na početku morala suočiti s novim izazovima. Kao prvo, njezina veličina nije u skladu s trendovima stvaranja velikih tržišta, a kao drugo, države se u međuvremenu toliko uzajamno prožimaju da su izgubile dio svojih funkcija. U međuvremenu se ideja učinkovite države ne javlja kao opis nacionalne države, nego sve više kao njezina suprotnost.

Tradicija države bez nacionalnoga predznaka postojala je i u Europi, s Habsburškom Monarhijom kao najpoznatijim primjerom, dok su u državama na američkom kontinentu kriteriji nacionalnosti u europskom smislu potpuno nepoznati. Osim toga, američke države nisu nastale na dugoj tradiciji društvenih odnosa i oblika vladavine, nego su izgrađene s ciljem da budu učinkovite. Stoga su se, a prvenstveno se to odnosi na Sjedinjene Američke Države, ponajbolje snašle u okolnostima tehničkoga razvitka i sve većega protoka ljudi, roba i ideja i nametnule se kao predvodnici na svjetskom tržištu. Pritom su utjecale i na dramatične promjene u samoj definiciji države.

Kakvo društvo, takva država

Kakva je onda budućnost nacionalne države, ili države uopće? Ovdje ipak valja podsjetiti da država kroz povijest, neovisno o svojim pojavnim oblicima, nikad i nije imala apsolutnu kontrolu nad pripadajućim društvom. Štoviše, poznato je da su i za vrijeme apsolutizma mnogi vladari bili ovisni o lokalnim trgovcima koji su im davali kredite. Država se danas nalazi pred velikim izazovima, ali njezinu funkciju zaštite građana, osiguranja reda i reguliranja odnosa nema tko preuzeti. I naposljetku, država će uvijek ostati odraz društva i njegova karaktera.

IZVORPrilika br. 3/2017.
Prethodni članakNOVI POGLED NA SUSRET ISUSA I SAMARIJANKE Zašto je žena otišla nepotpune vjere?
Sljedeći članakMODA I POLITIKA Gdje se najviše griješi, tko krši protokolarna pravila i zašto nema kvalitetnih savjetnika?