KLJUČ JE IPAK U OMOGUĆAVANJU EGZISTENCIJE Svaki kraj treba svoju demografsku strategiju

Snimio: B. Čović

Nedavno je, tumačeći demografski krah u Hrvatskoj, prof. dr. Anđelko Akrap pojasnio da je smisao populacijske politike da osoba bude slobodna imati djecu, a ne da je u tome sprječava strah za egzistenciju. Smatra da moraju postojati politike koje su različite za različite dijelove zemlje, uključujući i poreznu politiku. »Pretvorili smo se u zemlju trgovca i konobara. To nisu razvijajuće djelatnosti, a osjetljive su na promjene. Hitno je potrebno da se gospodarstvo prestrukturira jer je upravo to vrlo važno za promjenu demografskih trendova na bolje«, poručio je za Jutarnji list. Pod tim vidom zanimljivo je čitati tekst u Slobodnoj Dalmaciji Olgice Ivić Grizelj u kojem stoji da Hrvatski zavod za zapošljavanje priprema kompletan izvještaj o traženim i manje traženim zanimanjima na području Splitsko-dalmatinske županije, koji dalje upućuje središnjemu uredu u Zagrebu, a on prosljeđuje sve do fakulteta, koji mogu i ne moraju prihvatiti sugestije. Budući studenti, to jest maturanti koji će ovih dana morati složiti popis fakulteta na kojima žele studirati, trebaju znati kakva je situacija u županiji u kojoj će jednoga dana ostati živjeti i tražiti posao. Tako je splitski područni ured Zavoda za zapošljavanje sastavio popis studija na kojima bi trebalo povećati broj upisanih i stipendiranih studenata, a odnosi se na gradove u priobalju – Kaštela, Makarsku, Omiš, Solin, Trogir i Split. Preporuka je da bi trebalo povećati broj upisanih na elektrotehnici i strojarstvu, brodogradnji, računovodstvu, medicini, sestrinstvu, pedagogiji (dvopredmetni), fizici i informatici, matematici, rehabilitaciji, logopediji i psihologiji jer to su zanimanja za kojima se u proteklom razdoblju pokazala potreba na tržištu rada.

Kako raste kip o. Bonaventure Dude

Zagrebački slikar, kipar, pjesnik, skladatelj, pjevač i pedagog Zvonimir Šepat u svojem umjetničkom ateljeu na Pantovčaku radi na novom pothvatu. Pod njegovim rukama niče nevelika bijela skulptura glasovitoga hrvatskoga franjevaca o. Bonaventure Dude. U razgovoru s Denisom Derkom za Večernji list rekao je: »Upoznao sam Bonaventuru kada je Hrvatska televizija snimala prilog o mom križnom putu.

»Pretvorili smo se u zemlju trgovca i konobara. To nisu razvijajuće djelatnosti, a osjetljive su na promjene. Hitno je potrebno da se gospodarstvo prestrukturira jer je upravo to vrlo važno za promjenu demografskih trendova nabolje«

A to je specifičan križni put jer je moj Krist prekriven plaštem. To je ideja koja me vuče jako dugo. Krist pod plaštem zapravo je tajna. Nigdje, ali baš nigdje u Bibliji ne opisuje se kako Krist izgleda. Jedini poznati opis onaj je kad su ga vidjela tri apostola, ali i oni o portretu govore samo to da mu je lice sjajnije od sunca. (…) A fra Duda mi je rekao kada smo se sprijateljili: ‘Vi slikate Krista u kakvoga ja vjerujem. A to je Krist čistoće, bjeline, istine i savršenstva.’ To je bio Krist za Bonaventuru Dudu.« Ponosno je istaknuo da bi skulptura o. Dude mogla biti prva njegova skulptura postavljena na prostoru nekoga trga ili ulice. No u crkvama ima njegovih djela: na Pantovčaku je za župnu crkvu sv. Kvirina napravio svetohranište u obliku skulpture Krista u čijem su središnjem dijelu srebrna vrata, za crkvu sv. Katarine izradio je repliku slike koja se zagubila, za crkvu sv. Jurja u Pagu izradio je jednu scenu, oslikavao je kapelu sv. Antuna Padovanskoga u Preseki Petrovskoj kod Krapine, a kipario je i škropionicu… »Zadnje sam radio oltar i ambon za crkvu sv. Nikle Tavelića koja je u izgradnji u Brnazama pokraj Sinja. To je veći projekt. Oltar je od 6,5 tona i riješen je kao reljef, a oltar i ambon su gotovi i sada samo čekaju transport«, rekao je Šepat, koji je sve svoje stvaralačke nemire morao propitivati i u poeziji.

Posvjedočio je i sljedeće: »Davne sam godine došao u Rim u crkvu San Pietro in Vincoli i stao pred Michelangelova ‘Mojsija’ . I gledam ga i imam dojam da je Mojsije živ čovjek, a da je okolo njega plašt od kamena. Tog sam Mojsija doživio snažno da sam ridao četrdeset minuta. Mojsije mi je bio šok. Sa mnom je bila jedna od mojih sestara i pitala me jesam li normalan. Tada sam se zapitao hoću li ikad barem jedan kamenčić obraditi u tom vrhunskom stilu. I kad sam se zasitio slikarstva, došao sam u priliku kipariti. A kada se nečega uhvatim, postanem manijak. Ništa me više ne može zaustaviti. Dizao sam se u pola pet ujutro da bih mogao slikati do osam pa bih otišao u školu raditi i onda opet natrag u atelijer.«

Otkrio je i svoje kiparske početke: »Kiparim u drvu, kamenu i glini. Radim i terakotu. Za svaki takav posao trebao bi mi jedan poseban atelijer. A s keramikom sam prvo počeo u školi. Kada je počeo rat, pisala nam je bratska škola iz Njemačke i pitala ravnateljicu što trebamo. Ja sam rekao keramičku peć. I spakirao sam bakropis, poslao ga njihovu direktoru na dar i za dva mjeseca stvarno nam je došla keramička peć. I tako sam počeo kipariti i za sebe, glazirati i onda iz te terakote prešao u višebojnu terakotu kombinirajući bijelu i crvenu glinu. Iz te terakote prešao sam u drvo, jer drvo poznajem i volim još od Primijenjene. Nakon toga je moja učenica Zvonimira Obad, koju sam natjerao da dođe u moju keramičku školsku grupu, završila Akademiju i specijalizirala kamen. Kada sam kod nje vidio kako radi kamen, rekao sam da ću kupiti sve što je potrebno za obradu kamena, a što je kupila i ona. Prva skulptura u kamenu bio mi je ‘Raspeti Krist’. Zvonimira mi je rekla da ne može vjerovati da sam je uspio napraviti, i to bez nekog formalnog obrazovanja.«