Ako je život na zemlji uistinu kratak i tek prolaz prema istinskomu životu u Bogu, čini se da bi čovjeku trebalo biti stalo do toga da otkrije najbolji način dolaska do toga života; života koji se piše velikim slovom. Ne zato što bi tako pisalo u pravopisima iz poštovanja prema nečemu što čovjeka nadilazi jer tada zapravo misli o nebu, nego što taj drukčiji život uistinu na kvalitativnoj razini uvelike nadvisuje život na zemlji i piše se često malim slovom. No kako ostvariti taj veliki Život? Evanđeoski ulomak preuzet iz trećega poglavlja Ivanova evanđelja želi dati odgovor na to pitanje koje vjerojatno muči svakoga čovjeka na zemlji; svakoga koji kaže da već sada živi, a s vremena na vrijeme uspije promišljati i o nekom drugom životu.
U čovjeka je duboko upisana komponentna trajnosti. On nije stvorenje koje se miri s krajem i uminućem zauvijek. Ne prihvaća to majka kojoj djeca žive daleko u Njemačkoj, i to već dugi niz godina. Na jednak način kao što starac u poodmakloj dobi plače kada pokapa svoju suprugu koja je doživjela svega devedeset i pet godina. Gledajući kako spuštaju lijes u zemlju, on se ne miri s činjenicom da ju više ne će vidjeti svojim očima. Jer grobni humak nije njegova supruga koju je godinama volio. Grliti humak ljeti mu donosi opekline na već ionako oronuloj koži, a zimi ga od hladnoće opet sve peče, i to na još snažniji način.
Dolazak do trajnosti
U čovjeka je, vidljivo je da ne može biti vidljivije, upisana trajnost i strast za životom. Iz toga razloga on uzima i evanđeoske tekstove ne bi li došao do načina da ostane trajno živ. Zato ga Isus u razgovoru s Nikodemom uči načinu dolaska do te trajnosti. Upućuje ga ni više ni manje nego na svoju osobu. Poziva ga da slijedi Sina Božjega u svemu. Jer jedini je on sišao s neba na zemlju. Jedini on ima neko znanje o vječnom životu koji je u čovjeka upisan, a on to duboko osjeća te mu to njegova netom iznesena životna iskustva kazuju na više nego zoran način.
Krist uči da se do trajnosti i do Života dolazi nasljedujući njegov put. No put je to koji vodi od rođenja prema križu. I to kroz razne životne pothvate, praćene velikim radostima, ali i još većim bolima. Jer velika radost nikada nije toliko velika kao ljudska bol. Ona ju uvijek nekako nadilazi. Ipak, kroz svaku veliku bol na životnom putu čovjek malo-pomalo ipak dolazi i do velike radosti i to ga uvijek tješi na njegovu životnom putu. Baš onako kako je živio i Krist. Propovijedao je, liječio, naviještao Božji lik i tada naposljetku kušao i bol snažniju od svih. Onu koju je iskusio u sramoti odbijanja od vlastitoga naroda. Prišao mu je pak vrlo ponizno i uistinu skromno; u neznatnosti djeteta. Podložio se zakonima smrtnosti. Bio gladan i žedan. U rijeci grješnika koji su išli primiti krštenje na Jordanu od Ivana. Mnogi su ga slavili i veličali jer je s njima jeo i pio, po njihovim trgovima naučavao te njihove bolesnike liječio. I tada, kada su svi očekivali da će ga i zakraljiti, događa se nešto nesuvislo i paradoksalno. Suđenje, osuda i pribijanje na križ. Tko bi to mogao i zamisliti?
Krist s križa grli svijet
S križa on ne silazi jer bi time sve što je činio na zemlji bilo ismijano, i to jednim jedinim činom. Njegov integritet Sina Božjega bio bi ridikulozan. Jer naviještao je više puta težinu života i ne tako lake putove dolaska do vječnoga života. Putovi su to koji su vrlo uski, a tiču se svakoga čovjeka. Na njima je puno važnije očuvati ljudski i moralni integritet negoli obogatiti se na nepošten način. Važnije je ostati vjeran svojoj ženi i pozivu u trenutcima kada se na vrlo bezbolan i nezamjetan način može živjeti i dvostrukim životom. Životom punim riječi koje nažalost ne dolaze iz srca, a ni iz nutarnjega uvjerenja. Svemu tomu uči Krist dok uzdignut na križu promatra svijet.
Krist svijet i dalje neizmjerno voli i ne osuđuje ga. No ne povlađuje mu. Ne govori ljudima s križa da ih voli takve kakvi jesu i da od njih ne traži nikakvu promjenu. Ima na to pravo dok visi na križu. Na njemu i visi jer vidi da riječima i silnim djelima nije mogao preobraziti taj svijet. A sada ga preobražava i preobrazit će ga u trenutku umiranja, žrtve i izgaranja za ono što istinski vrijedi. No da bi se to dogodilo, morat će čovjek biti pogođen u dubini sebe ljubavlju kojom Krist s križa grli taj svijet. Tom ljubavlju čovjek mora biti osvojen. Kao što je bio osvojen ljubavlju svoje žene i djece. Na jednak način mora ga još i više osvojiti ljubav Krista na križu. Tako se, čini se, ulazi u Život koji nema kraja. Vjerom u Krista koji umire na križu. Vjerom u ljubav koja taj križ prihvaća, a ne odbacuje. Valja se odlučiti za taj put.
