Dana 24. lipnja na zagrebačkoj Trešnjevki oko tri sata ujutro spašena je dvotjedna djevojčica. Anonimno je položena u »prozor života« koji je ondje u veljači otvorila udruga »Betlehem«, u suradnji sa samostanom sestara Pohoda Marijina. Dijete je odmah zbrinuto i upućeno na skrb mjerodavnim ustanovama. Taj je događaj u mnogih izazvao radost; u kakvoj god da su se situaciji našli roditelji, djetetu je sačuvan život. Mjera tzv. »pretinaca za djecu«, gdje se mogu ostaviti u sigurne ruke, postoji u mnogim europskim i svjetskim zemljama, od Njemačke do Kine. Međutim, Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike isti je dan izdalo priopćenje kojim utvrđuje ilegalnost i zabranjuje »prozor života«. Još u veljači protiv »prozora« je prosvjedovala »Ženska mreža« navodeći da potiče napuštanje djece i krši pravo djeteta na poznavanje svojega podrijetla i odnos s roditeljima. Prije preispitivanja argumenata za i protiv pretinaca za djecu nužno je upitati se komu oni smetaju i zašto. Da novorođenčad ima pravo na život i da je svako novorođeno dijete vrijedno, te da je hvalevrijedno spasiti ga, jedna je od temeljnih postavaka zapadne uljudbe i nitko zdrava razuma i razvijene empatije ne će to poreći. Međutim, oko te teme, koja nije svjetonazorska, nego pravno-administrativna, podijelila se i vladajuća koalicija. Primjer je to moći ideologije; birokratizam i abortizam očito mogu – svaki na svoj način – učiniti da se i temeljno dobro, kao što je spašavanje dječjega života, proglasi neprihvatljivim. Ako ljudski život nije svetinja, sve može biti i dobro i loše; u obrnutom kompasu relativizma spašavanje života postaje prekršaj, a njegovo onemogućavanje pobjeda »napretka«.
Od 2010. do danas hrvatski su mediji više puta pisali o »pretincima za bebe«, neutralno ili sa simpatijom, kao što je slučaj s portalom Roditelji.hr. U svibnju 2024. Hrvatsku je potresao slučaj u Zaprešiću, gdje je u kanti za smeće pronađen prijevremeno rođen dječačić, koji je potom spašen. »Pretinci« su praksa uvedena kao odgovor na slične situacije, kako bi se spriječilo najgore – smrt djeteta. U prošlosti napuštanje novorođenčadi bilo je djelomično povezano s tadašnjim kulturološkim razlozima; rađanje izvanbračnoga djeteta nije bilo društveno prihvaćeno te je povlačilo sram majke. Međutim, postoje svevremenski razlozi u pozadini izlaganja i napuštanja djece; postporođajna depresija povezana s hormonalnim promjenama majke ili siromaštvo odnosno nesređen život roditelja. U takvim situacijama roditelji ponekad ne donose racionalne odluke. Iako je čedomorstvo u pravilu rijetko, u Hrvatskoj je u posljednjih 30 godina bilo stotinjak čedomorstava.
Godine 1182. prve »obrtaljke« zabilježene su u Rimu, a 1811. u Francuskoj je bila čak 251. Riječ je o pretincu postavljenu u zidu samostana, sirotišta ili bolnice u kojem se anonimno moglo ostaviti novorođenče, koje bi se »obrtanjem« našlo na sigurnom i zbrinulo. Dubrovačka Republika uvela je dvije obrtaljke 1342., a od 1290. u samostanu sv. Klare postojao je azil za napuštenu djecu.
Iznad vrata državnoga »Ospedala milosrđa« i danas je u Dubrovniku vidljiv natpis koji na latinskom navodi stih psalma: »U meni srce je gorjelo, na samu misao buknuo bi oganj« (Ps 39, 4). Pod prijetnjom zatvorske kazne nitko nije smio zaustaviti, osloviti ili spriječiti pristup osobi koja je nosila u »nahodište« dijete. Dijete bi se položilo u obrtaljku, a potom bi se pozvonilo. Majka ili otac ostavljenoga djeteta mogli su uz zakletvu i naknadu troškova naknadno uzeti dijete. Siromašni roditelji nisu morali ništa platiti. Nevjenčane trudnice mogle su se staviti pod zaštitu »nahodišta« i anonimno roditi. Djeca su povjeravana dojiljama i potom davana na usvajanje. Dubrovačka vlada često je donosila odluke kojima se olakšavalo uzdržavanje te ustanove. Sve do 19. stoljeća »obrtaljke« su postojale širom Europe, kada su ukinute zbog promjene pravnoga okvira. Pretinci su ponovno uvedeni 1952. u Njemačkoj, a nakon 2000. u nizu zemalja, uz razna pravna rješenja. Primjerice, u Johannesburgu su 1999. »pretinci« otvoreni nakon što je lokalni pastor primijetio mnogo napuštene novorođenčadi. U Hamburgu je »pretinac« 2000. uveden nakon niza slučajeva ostavljene i mrtve djece. U nekim zemljama u kojima »pretinci« funkcioniraju anonimni je porod legalan, u nekima nije. U nekima novorođenčad ostavljenu u pretincima, primjerice u Austriji, smatraju pronađenom, a ne napuštenom. Primjerice, u Kanadi napuštanje djece kazneno je djelo, no jedino ako je vjerojatno da će život djeteta biti u opasnosti. U Njemačkoj roditelji imaju osam tjedana da se predomisle te otprilike polovica i dođe po dijete. U Indiji i Pakistanu »pretinci« se postavljaju s posebnom svrhom sprječavanja čedomorstva djevojčica. U Hrvatskoj anonimni porod nije legalan, a napuštanje djeteta kazneno je djelo, no majka u teškoćama može nakon poroda ostati u Domu za nezbrinutu djecu do godinu dana.
»Pretinci za dječicu« uvedeni su kao krajnje rješenje za situacije očaja, kako bi se spasio život, koji je temeljno pravo svakoga ljudskoga bića. U priopćenju Ministarstva kao obrazloženje zabrane »prozora života« stoji: »Iako je motivacija Udruge zasigurno vođena empatijom, napuštanje djeteta u Hrvatskoj je kazneno djelo.« U istom se priopćenju ističe da se time zaobilazi postojeći sustav i otvara prostor »paralelnim, nezakonitim oblicima skrbi«. »Hrvatska ima jasno uređen sustav podrške roditeljima koji se ne mogu brinuti za dijete, uključujući 24-satne usluge centara za pružanje socijalne skrbi, koji mogu osigurati stručnu i sigurnu pomoć. Dijete ima pravo na identitet, porijeklo i odnos s oba roditelja«, navodi Ministarstvo. Pogled u povijest rasprave otkriva da se Ministarstvo vodilo argumentom Ujedinjenih naroda, koji su u više navrata izrazili protivljenje »pretincima«. Naime, prema članku 7. UN-ove Konvencije o pravima djeteta stoji da dijete nakon rođenja ima »koliko je moguće, pravo poznavati svoje roditelje i biti povjereno njihovoj skrbi«. Osim toga argumenta protiv »prozora« u optjecaju ih je još nekoliko, od kojih je neke upotrijebila »Ženska mreža« u veljači: »prozor« navodno potiče napuštanje djece, ne spašava dječje živote i potencijalno krši autonomiju majke ako je dijete donio netko drugi te stavlja pravo roditelja na anonimnost ispred prava djeteta na identitet. Ti su prigovori u bitnom nelogični i neodrživi. »Prozor života« ne pruža skrb ostavljenoj djeci, nego ih upućuje u sustav socijalne skrbi, služeći kao neka vrsta posrednika u situacijama u kojima se roditelji ne obraćaju institucijama. Tezu da »prozor« ne smanjuje broj čedomorstava i napuštanja djece treba dokazati točnim podatcima, što do sada nije učinjeno, a činjenica je da se broj spašene djece ostavljene u »prozorima« širom svijeta kroz godine broji u stotinama. Prava na identitet i poznavanje roditelja podređena su pravu na život pa anonimnost poroda ne dokida prava djeteta, kako je presudio i Europski sud za ljudska prava u slučaju Cherrier protiv Francuske 2024. Osim toga, nedosljedno je i licemjerno što se na pravo djeteta na identitet i odnos s oba roditelja poziva u kontekstu »prozora«, a ne poštuje u kontekstu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2012., koji predviđa začeće sjemenom anonimna darivatelja, koji nema nikakva roditeljska prava ni dužnosti. Glede autonomije majke ili oca slučajevi zloporabe mogući su, no to ne poništava smisao »prozora« kao mjere. »Pretinci za bebe imaju društvenu ulogu kao krajnji izlaz«, zaključili su Atsushi Asai i Hiroko Ishimoto, dvojica japanskih autora na temelju iscrpne raščlambe u kojoj su naveli 11 razloga u prilog »pretincima« koji u njihovoj zemlji postoje od 2007. Ističu kako »pretinci za bebe« ne dokidaju prevenciju napuštanja djece, nego ju nadopunjuju, utjelovljujući solidarnost cijeloga društva u spašavanju života novorođenčadi, što je moralna obveza.
Zanimljiv je slučaj Belgije u kojoj ne postoji pravni okvir za »pretince«. Napuštanje djece je ilegalno, ali u praksi se napuštena novorođenčad smješta u udomiteljske obitelji i postaje dostupna za posvajanje nakon nekoliko mjeseci. Godine 2000. udruga »Majke za majke« otvorila je prvi »pretinac« u Antwerpenu. Do 2021. godine u antwerpenskom je »prozoru života« pronađeno 18 djece. Godine 2017. organizacija »Corvia« postavila je još jedan »prozor« u Evereu u regiji Bruxelles, ali ga je gradonačelnik zabranio. Unatoč tomu što je Državno vijeće 2020. poništilo zabranu, novi gradonačelnik Everea ponovno je zabranio njegov rad 2021. godine.
