Neki čovjek pokuša zatrovati izvor vode u gradu. Toksini mogu poteći prema domovima ljudi i postoji opasnost od općega trovanja. Pretpostavlja se da čovjek trovač zapravo samo silno želi svratiti pozornost na sebe. Postavlja se pitanje treba li javno reagirati na taj postupak, čime bi se zasigurno nasjelo na trovačevu žudnju za samopromocijom i nahranilo mu ego, ili je važnije upozoriti na toksičnost vode s ciljem očuvanja ljudskoga zdravlja. Jasno je da je pred rizikom od trovanja ljudi manje važno brinuti se za trovačeve osjećaje, razloge i motive – valja najprije spašavati zdravlje ljudi.
Kada bi se spomenuta zamišljena situacija donekle preslikala na pokušaje širenja kulture smrti koje se svakodnevno zbiva preko raznih medija, u reagiranju bi najprije trebalo procijeniti koliki je rizik utjecaja pojedinih laži, dezinformacija i manipulacija na javnost. Kao primjer može poslužiti ono što je u subotu i nedjelju 14. i 15. veljače javnosti poslužila Slobodna Dalmacija preko razgovora s jednim profesorom s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru, koji je predstavljen i kao teolog premda na sveučilištu ne predaje teologiju. Neke od izrečenih tvrdnja doista bi mogle zaprepastiti i sablazniti čitatelje, a ne daj Bože da neke dijelove pročitaju djeca, poput blasfemične tvrdnje da je Majka Božja, Blažena Djevica Marija, surogat-majka, ili da su svi kršćani surogatni roditelji.
Da netko ne vidi datum na rubovima stranica gotovo bi mogao pomisliti da je riječ o 60-im, 70-im ili 80-im godinama prošloga stoljeća kada se smišljeno radilo da se pod krinkom etike ogadi hrvatski narod, Crkva i njezin nauk, s klerom kao stalnom otvorenom metom državnoga neprijatelja. Tako je ovaj put na posebnom udaru bio zagrebački nadbiskup, i to nakon svoje propovijedi na Stepinčevo u Zagrebu i ranijega sisačkoga upozorenja na »kratki spoj ljudskih prava« kada je Ustavni sud odlučio poduprijeti neistinit upis u matice djeteta rođena uz pomoć surogat-majčinstva. Nakon što je do krajnjih granica falsificirao nadbiskupovo stajalište sugovornik Slobodne pogrdno ga je nazvao »surogatnim djetetom Stepinca«, a samodopadnošću je nazvao ni manje ni više nego autentični crkveni nauk koji je nadbiskup iznosio. Štoviše, posebno se rugao pojmu »Stepinčeva Crkva« stavljajući je u oprjeku s Kristovom Crkvom, što nije samo retorika starih komunističkih narativa, nego i bestidno gaženje Stepinčeva mučeništva, njegove vjernosti Kristu i Crkvi, bez kojega ni sugovornikova stajališta ne bi mogla dospjeti ni do dvorišta Slobodne, a kamoli na udarne stranice.
No dolaze ipak druga vremena. Istoga je tjedna u Splitu održana tribina Glasa Koncila »Beskompromisna politika katolika – principi o kojima se ne pregovara«. U povodu te tribine Slobodna je Dalmacija u istom broju objavila intervju s katoličkim moralnim teologom i filozofom, splitskim svećenikom Josipom Mužićem, autorom knjige po kojoj je nazvana i tribina. Oko 500 posjetitelja slušalo je istaknute katoličke laike i laikinje koji u svojim područjima mijenjaju Hrvatsku na bolje, a više tisuća pogledalo je snimku tribine dostupnu na društvenim mrežama. Upravo su ondje iznesene snažne poruke o zaštiti života od začeća do prirodne smrti, obitelji utemeljenoj na braku između muškarca i žene te pravu roditelja na odgoj djece – što su univerzalni, zdravorazumski, izvorni antropološki principi, a ne samo katolički.
I koliko god neki kotač povijesti pokušali pomaknuti unatrag, ili ga nastojali zaustaviti, nemoguće je spriječiti ono o čemu je posvjedočila tribina, a što se u posljednje vrijeme rađa u Hrvatskoj: tihi vjernički pokret uz koji javno svjedočenje vjere više nije tabu-temu, uz koji kršćanske vrijednosti kod mnogih više nisu preporučena teorija, nego življena praksa, i uz koji sve više vrijedi život i živjeti u Hrvatskoj. Jasno je tko i zašto to zlonamjerno želi okužiti, ali, hvala Bogu, epidemiološki rizik trovanja iz dana u dan sve je manji.
