Kako su se na javnoj televiziji pred kraj godine u isto vrijeme reklamirala djeca kako pjevaju na njihovu reality natjecanju, ili se svakodnevno emitiralo pjevanje hrvatskoga kandidata na dječjoj Euroviziji koji ima tek 10 godina, zacijelo je teško većini profesionalnih glazbenika gledati te nevine i velike oči kako pune nade sanjaju – o slavi, karijeri, glazbi, daju izjave koje opisuju snove o njihovoj budućnosti. Oni najčešće vide upravo san, pričicu koju im pričaju odrasli, a slikaju im je dodatno nekritički mediji i društvene mreže. A ono što se na njihovim nastupima, u njihovim očima može vidjeti jest ponajprije golem stres koji prolaze, ne samo u trenutku dok pjevaju, nego i u trenutcima kad se s njima razgovara, kad ih se pita pitanja na koja ne mogu imati odgovor jer je odgovor unaprijed formiran kamerom i tendencioznim pristupom, iznuđen, ne dobiven iz njihove slobode. Međutim, roditelji i dalje šalju djecu na takva natjecanja a da mnogi ne promisle u što zapravo idu.
Koliko uspjeha dijete od 10 godina može podnijeti, koliko stresa, koliko slave? Ako je već pozivanje na dječju psihologiju neuspješno kod upozoravanja na štetne posljedice guranja djece u formate u kojima nastupaju pred milijunskom publikom, možda je dobro pogledati kako to sve utječe na odrasle. Jer odrasli i slavni umjetnici oni su čiji je put kao dječji cilj, barem im tu sliku prodaje sustav koji ih je usisao.
Pijanisti kao športaši
Nedavno se na javnoj televiziji vrtio serijal o slavnim osobama, glazbenicima, glumcima, dizajnerima, čiji su životi u nekom trenutku krenuli u krivo i koji su redovito završili tragično. Iznimke, reći će netko. Da, u smislu krajnosti u koje su te osobe zašle može biti, ali kad se slušaju njihove izjave, promatra njihov put, postaje jasno da su izazovi kojima su oni na kraju podlegli isti za sve. I nije to samo moda, nego i glazba, vizualne umjetnosti, šport, mediji, marketing… u svim industrijama postoji jedan te isti kotač koji mrvi njihove aktere.
I isto je u svijetu zabavne glazbe kao i tzv. klasične. Upravo dovršeno natjecanje »Chopin« u Varšavi je prije godinu dana prikazano u dokumentarcu »Pianoforte« kroz put nekolicine mladih pijanista koji su se natjecali na prošlom izdanju. Ako bi s nekim športom trebalo usporediti stres i tempo tih mladih ljudi i pritiske pod kojima se nalaze, moglo bi biti slično kao da neki tenisač igra meč na Grand Slamu svaki dan, 15 dana zaredom. I nakon toga ima dan pauze i sve kreće nanovo. Sličan život nakon natjecanja očekuje i nagrađene pijaniste. Koliko sve to uopće ima smisla? Glazbena profesija postala je toliko brutalna, beskompromisna i nemilosrdna da je pitanje čemu to sve služi posve legitimno. A time se izravno kosi i s proklamiranim »višim ciljevima« kojima navodno stremi, da uzvisuje i ispunja čovjeka radošću.
Rizici posla
Istraživanja vezana uz izazove na koje nailaze glazbenici i koji se tiču utjecaja posla na njihova emocionalna i psihička stanja bila su dugo godina ograničena isključivo na pitanja treme prilikom nastupa i osmišljavanje strategija za nošenje s njom. Od početka ovoga tisućljeća počelo se intenzivnije pisati o tome na koji način bavljenje profesijom uopće utječe na ukupno zdravlje i život glazbenika i na organizacijsku stranu njihova života, roditeljstvo primjerice. Razlog se može tražiti u činjenici da se dugo u glazbenoj pedagogiji psihološki aspekt izvođenja gledao kao jedini relevantan čimbenik vrijedan analize kod glazbenika, a to je vjerojatno tako jer se po prirodi računalo da su ljudi s jedne strane dovoljno otporni, a s druge se strane na glazbenu profesiju gledalo kao na nešto što se može normalno uklopiti u »običan« život. No to više nije tako. Mnoge studije pokazuju da život glazbenika može nositi psihičke, fizičke, socijalne i materijalne rizike koji neke mogu dovesti do potpunoga kraha, a druge drži u stalnim napetostima narušavajući im time kvalitetu života.
U moru teza nekoliko njih golica. U velikoj studiji Sveučilišta u Barceloni objavljenoj 2020. tim autora na čelu sa psihologinjom Eulalijom Portí procjenjivao je kako profesija utječe na zdravlje glazbenika. Opći je zaključak da su preposvećeni ljudi, oni koji taj posao »previše vole«, u najvećem problemu i posebno su osjetljivi na psihološke i fiziološke posljedice dugotrajnoga izlaganja stresu. Stres je općenito visok kad je napor velik, a nagrada slaba. To je povezano s radnim uvjetima. Ako je netko freelancer (slobodnjak), u većem je riziku od nekoga tko ima stalno radno mjesto. Stres raste kod glazbenika koji nisu uspjeli naći dobar omjer između onoga što autori nazivaju opsesivnom i harmoničnom posvećenošću. Pojednostavnjeno, glazbenici koji previše traže od sebe, koji su perfekcionisti, pate više od onih koji su uspjeli naći pravi omjer između posvećenosti i opuštenosti. Ali i na to utječe radno okruženje. Ondje gdje je socijalna uključenost veća (bend, zbor) i gdje je prisutna potpora kolektiva i menadžmenta, kao i na mjestima gdje se dopušta više autonomije i slobode glazbeniku (utjecaj na repertoar, raspored, način rada i suodlučivanje), rizici su manji. Ondje gdje sav teret stoji na leđima »solista«, rizici su veći. Zaključuju da se s poslom najbolje nose oni koji uspiju postići stanje »harmonične strasti, visoke (samo)kontrole i adekvatne nagrade«. Oni koji ne uspiju u tome, imaju na poslu veći osjećaj prisile, ulažu stalno sve više napora, što postaje strategija preživljavanja, te na kraju zbog toga imaju velik rizik da upadnu u razna anksiozna stanja, čime ulaze u povećan rizik od fizioloških oboljenja.
Slavniji umiru ranije
Jedno svježe istraživanje tima na čelu sa psihologinjom Johannom Hepp sa Sveučilišta Witten procjenjivalo je kako konkretno slava utječe na stopu mortaliteta kod slavnih pjevača. Počeli su od davno dokazane teze da slavni glazbenici općenito umiru ranije od ostatka opće populacije. Našli su tako 324 slavna pjevača aktivna između 1950. i 1990. te su onda svakomu našli parnjaka, manje slavnu osobu, ali koja je po svim ostalim obilježjima slična: dob, spol, etnicitet i glazbeni žanr. Slavni su u prosjeku živjeli čak 4,6 godina manje od njihovih manje slavnih parnjaka. Krivulja se počinje razdvajati već u dvadesetim godinama kad se pokazuje da nastupaju prve smrti u skupini slavnih. Dokazuju da slava nosi rizik na tri načina, ili djeluje kao osnovni uzrok ili kao pojačalo ili kao medijator. U prvom scenariju osoba je u kroničnom stresu zbog osjećaja da je pod stalnim nadzorom zbog očekivanja publike i menadžera, gubitka privatnosti i općega osjećaja nesigurnosti. To dovodi do pogoršanja mentalnoga zdravlja, osoba npr. prestaje spavati te traži mehanizme nošenja s time, što može biti alkohol, droge ili neke druge kompulzije. U drugom mehanizmu nekomu put do slave postaje dio njegove osobnosti, pokušaj nadoknade nečega što mu je u životu nedostajalo, što obično završava razočaranjem jer slava sama po sebi ničemu ne daje smisao. Slava tako samo maskira i pojačava početni problem. Treći je mehanizam sličan, s time da slava u tom slučaju doslovno uništi osobu jer upadne u krug rizičnoga ponašanja koji ga na kraju odgura preko ruba. Autori zato slavu definiraju kao značajan faktor rizika iako se kod svakoga manifestira na drugi način. Moglo bi se reći da drugi red spašava život?
Djeca i glazba?
Možda je zbog svega toga baš božićno vrijeme, to jest prelazak iz stare u novu godinu, doba da se svi podsjete zašto se uopće počela stvarati glazba. A to nije zbog natjecanja, pobjede i količine klikova, nego zbog smisla, zajedništva i unutarnje slobode. Danas se i djeci i mladima prodaje isključivo slava kao cilj, a ne uči ih se da je glazba ponajprije iskustvo koje im otvara percepciju prema dobromu, istinitomu i lijepomu. A ako se pritom nekomu dogodi slava, to nije ništa loše samo po sebi. Umjesto toga, da parafraziramo njemačkoga filozofa Petera Sloterdijka, glazba i umjetnost danas su postale banke i tvornice stresa. Nije naravno opasna glazba, nego cijeli sustav koji se oko nje stvorio – natjecateljska logika kao jedina mjera vrijednosti, stalna izloženost pogledima i kritici (društvene mreže) te radni uvjeti u kojima je napor često (pre)velik, a nagrada često (pre)mala. U takvom okruženju nije čudno da rastu anksioznost, perfekcionizam, iscrpljenost i osjećaj prisile kako kod mladih tako i kod profesionalaca.
Algoritam slave
Svi pod tim pritiskom izgaraju. Glazbi kao aktivnosti po prirodi je prirođeniji mir, kontemplativnost i radost od hiperprodukcije, stresa i nervoze. A koje je rješenje? Skriti se više nije moguće jer budno oko kritike više nije fizičko oko, ono je algoritam kojemu se jednostavno ne može umaknuti. S druge strane ucjepljivanje straha od životnoga neuspjeha, ta ideologija slave u kojoj je samo maksimala vrijedna, gura ljude u ponašanja koja nemaju veze s razumom jer slava ne rješava ništa, ona ne može biti smisao života. Rješenje je zato u demaskiranju i realnom sagledavanju stvari, kršćanski rečeno, u razlučivanju duhova. Romantičarski mitovi o umjetnicima kao »patnicima«, buntovnicima, slobodnjacima, sve su to prizemne strategije obmanjivanja onih koji ulaze u glazbeni biznis. Nema tu nikakve romantike, industrija je postala beskompromisna, usisava i ždere sve, a one koji to ne mogu pratiti jednostavno ispljune. Zato je grijeh vapijući u nebo djecu bacati u usta toj zmiji.
Gori a ne uništava
Odrasli s druge strane trebaju isto tako otvorenih očiju tražiti stanje »harmonične strasti«, stanja u kojem izgaraju za nešto, ali ne izgore. Zašto je ta slika tako poznata? Jer gorući grm slika je vatre koja je snažna, ali ne uništava – označava smisao, poziv i prisutnost, simbolizira samoga Boga. I u glazbi bi vatra trebala biti takva, strast koja gori, grije, ali ne uništava čovjeka, jer je to mjera svake strasti koja dolazi od Boga. Jednostavno, glazbu treba voljeti, ali ne do mjere u kojoj će nekoga uništiti, i ta se slika ne smije prodavati djeci. A vatru koja ždere poznajemo, ona dolazi s druge strane i zna se tko je na toj strani. Kršćanski odgovor tako nije bijeg iz svijeta, nego gledanje toga svijeta budno, širom otvorenih očiju. Djeci treba vratiti njihovo vrijeme i zaštititi ih među ostalim tako da se ne guraju na pozornicu pod svaku cijenu jer mogu lako postati žrtva koja se daje na oltar idolima. Također treba vratiti pravu mjeru stvarima, tako da ne bude sve vlak smrti bez sekunde odmora, i glazbi najzad vratiti njezino izvorno mjesto, a to je služenje istini, ljepoti i zajedništvu. Tek tada vatra, strast, ostaje znak prisutnosti, a ne požar koji iza sebe ostavlja pustoš.
