Što danas još znači advent kao vrijeme iščekivanja? U čemu je tajna događaja koji se slavi? Ima li uopće iščekivanje veze s događajem koji iščekujemo i kako vrijeme prolazi između događaja? Ta pitanja izgledaju komplicirano, ali zapravo stoje u samoj biti načina na koji se život promatra. Uzročno-posljedične veze zbog kojih su primjerice advent, Božić i Uskrs u neraskidivoj vezi govore o tome da vrijeme nije događaj, nego da je događaj samo dio vremena koje je neprekinuta linija – jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ako se, naime, pogleda suvremeni tretman glazbenih događaja i glazbe, mnogo se može naučiti. Dobar su primjer već i najave koncertnih događanja, pogotovo nekih »starih« ili barem starijih bendova, pjevača, instrumentalista, gdje je vrijeme iščekivanja tih događaja toliko natrpano najavama i »kritikama« da sam događaj na kraju postane nevažan. Dapače, kad se slušatelj jednom nađe na koncertu, shvati da je glazbena kritika kritiku na nj već odavno napisala. Bilo kakva nostalgija, znatiželja, sve je to ispuhano jer je prije koncerta pročitao i čuo sve, i ono što je trebao (npr. kakav program slijedi na koncertu) i ono što je evidentno višak (od toga kakvu je životnu tragediju doživjela zvijezda koncerta do toga kakvu odjeću voli nositi). A daleko od toga da slušatelj dolazi na koncert čuti i vidjeti ono što već negdje nije, štoviše, tehnologija se pobrinula za to da em sve može vidjeti i čuti u bilo kojem trenutku i bilo gdje, em na samom događanju u velikom broju slučajeva zapravo sluša i gleda snimku (»matricu«).
Kad čovjek tako čita priče iz prošlosti kad su nove ploče čekali ko ozebli sunce, a za nastup omiljenih zvijezda štedjeli za kartu mjesecima i čekali taj jedan put u pet godina da je vide, to nema veze s današnjim iskustvima. Da, i danas ima sličnoga folklora i sličnih običaja, ali oni ni izdaleka nemaju isto značenje kao nekad jer to jednostavno ne mogu imati. Kao i kod adventa, uzima se iz prošlosti neki ritual, neki ures, nekakva ljuska i od toga se radi cirkus zvan »Advent u…«, baš onako kao što i kod kupnje novoga modela jabučara netko čeka pred vratima po cijele noći da bi prvi imao novu šesnaesticu – razlike uopće nema. Potonje nastoji replicirati pravi iskonski, ispunjajući osjećaj iščekivanja baš kao što »Advent u…« pokušava parazitirati na istoj ideji, a zapravo služi samo da ubije jedan dio vremena. I svima je realno očito da je sve to postalo potpuno beznačajno i besadržajno, obična simulacija. Koncerti su produkcijski postali sve složeniji i tehnološki sve napredniji pa time i sve skuplji, ali i oni, kao i svi ostali događaji koji su od onoga autentičnoga iz prošlosti posudili tek naziv, toliko se batrljaju da iz te iste prošlosti pokupe bar nešto ne bi li kao ponudili nešto autentično samo da bi naposljetku sve postalo isto. Traje sekundu i prođe, a da se toga za pet minuta više nitko i ne sjeća.
Retromanijaci
Ispada tako da i glazbeni događaj danas ne ostavlja trag; postaje trenutak koji dođe i prođe. A to se zapravo kosi s onim što o glazbi misle i barem instinktivno osjećaju mnogi. Nije čudno stoga da stare zvijezde i stare pjesme i stara glazba i dalje sviraju i sviraju, bez obzira na sve. Nije čudno što će Visom leteć, Radujte se, narodi i Uskrsnu Isus doista i nakon stotina godina u ljudima buditi iste ili slične osjećaje. No neki smatraju da je baš to problem.
Kad je 2011. godine engleski glazbeni kritičar i pisac napisao knjigu Retromanija: Ovisnost popularne kulture o vlastitoj prošlosti, uveo je u široku upotrebu pojam retromanije. Kaže Reynolds da je kultura danas postala žrtvom sve većega kapaciteta za pohranjivanje, organiziranje, trenutačni pristup i dijeljenje golemih količina kulturnih podataka. Ne samo da nikada prije nije postojalo društvo koje je toliko opsjednuto kulturnim artefaktima iz svoje neposredne prošlosti, nego nikada prije nije postojalo društvo koje je moglo pristupiti neposrednoj prošlosti tako lako i u tolikim količinama. Nadalje tvrdi da je cjelokupna glazbena kultura nakon prvoga desetljeća novoga milenija, dakle nakon pojave širokopojasnoga interneta, vrijeme u kojem se sva prethodna desetljeća događaju odjednom. Simultanost pop-vremena ukida povijest dok istodobno gricka vlastiti osjećaj sadašnjosti i svijesti o sebi kao eri s posebnim identitetom i osjećajem.
Reynoldsova teza temelji se na činjenici da se u nekom trenutku glazbene povijesti prestaje s inovacijama. Rock, punk i techno za njega su bili radikalni pravci koji su mijenjali glazbu nabolje dajući stalni osjećaj njezina napretka, a danas se samo reproduciraju i prepakiravaju stari stilovi i stari načini. Glazba se vrti u retromaniji, a glazbena kritika više ne može pobjeći od retrohistoricizma kao načina na koji uspoređuje i vrjednuje glazbu. No kritika njegova razmišljanja ispravno je zamijetila više paradoksa. Prvo, ideološko stajalište da je stalni napredak imperativ dovelo je do toga da su svi avangardni pravci u svim umjetnostima, pa tako i glazbenoj, lupili glavom u zid pa su od umjetnosti počeli raditi antiumjetnost, od događaja antidogađaje, a estetiku su izvrnuli i na kraju je ukinuli. Glazba je taj krug napravila odavna.
Drugo, Reynolds se ipak poziva na prošlost kao autoritet, ali je ne promatra kao cjelinu, nego isključivo kao niz međusobno razdijeljenih i nepovezanih epoha. Naznačujući da je prošlost problem ako se ponavlja i iz nje uči, istodobno proizvoljno bira neke razdjelnice (primjerice onu kako je punk bio zadnji veliki razvojni skok u popularnoj glazbi) da bi je procjenjivao, jer mu je ipak potrebna neka referentnost. Kritičari pojma nadalje upozoravaju da se glazba ne može promatrati kao nešto što je nekim umjetno stvorenim razdjelnicama strogo podijeljeno, bilo po epohama, stilovima ili pravcima. Ne, glazba se mora promatrati u kontinuitetu, ona je plod taloženja slojeva koje neprestano i neumorno stvara kultura, znači izravno je vezana uz čovjeka, u ovom slučaju skladatelja, izvođača i slušatelja. A u svima trima se svaka glazba nanovo stvara i nanovo proživljava. Ona dakle zapravo nikad nije ista, iako je napisana ili snimljena prije 20, 50 ili 100 godina.
Siromaštvo obilja
U čemu je onda problem? Pa možda problem i jest u retromaniji i retromanijacima. Ali ne u onima koji od prošlosti uče i koji je poštuju, nego onima koji je lažiraju. Ti su lažovi oni koji prošlost zapravo ne priznaju, barem ne onako kako ju je opisao francuski filozof Henri Bergson. On je o prošlosti pisao da je »ona uvijek prisutna u ‘sada’ u smislu da nas prati u svakom trenutku«. »Sve što smo osjećali, mislili i željeli od našega najranijega djetinjstva je tu, nagnuto nad sadašnjošću koja će joj se pridružiti, što znači da iako nemamo jasnu predodžbu o tome, nejasno osjećamo da je naša prošlost stalno prisutna. Stoga ne možemo razlikovati prošlost od onoga što percipiramo kao sadašnji trenutak budući da se ono što se već dogodilo zapravo još uvijek događa, dakle njezina je veza sa sadašnjošću opipljiva, neprekinuta i neodvojiva. Trajanje tako nije samo jedan trenutak koji zamjenjuje drugi. Da jest, nikada ne bi bilo ničega osim sadašnjosti. Trajanje je neprekidni napredak prošlosti koja nagriza budućnost i koja buja kako napreduje.« Tako kaže Bergson.
I u tom smislu današnji lažni retromanijaci nisu ništa drugo doli strvinari koji otkidaju od mesa povijesti ne bi li nešto ušićarili, oni zapravo fetišiziraju povijest puno više od onih koje osuđuju što ju vole. To su oni kojima vrijeme ne postoji u kontinuitetu, oni koji od adventa do Uskrsa ne vide čitavu sliku povijesti koja ima svoj početak i kraj, svoj krajnji smisao. Za njih nema trajanja, nema vječnosti, nema vremena, pa ni događaja. Postoji samo sadašnji trenutak, gesta. Povijest treba ubiti, tada će svi biti sretni i zadovoljni. Za te su lažnjake retromanijaci oni koji u ukupnosti iskustava, jedinstvu prošlosti, sadašnjosti i vječnosti vide život. Glazba je danas, kako je netko rekao, žrtva siromaštva obilja, obilja besmisla koje usisava sve oko sebe.
Ubijanje glazbenoga događaja koje danas tako uspješno proizvode internetski mediji, u zajedništvu sa stručnom i nestručnom kritikom ipak nije uništilo glazbu. Ona je zapravo jedna od najžilavijih tvorevina ljudskoga duha u tom smislu jer se ipak i više nego uspješno opire tomu Levijatanu, bez obzira što će biti onih koji tvrde da se u tim starim notama ne nalazi više ništa.