Kako se produljuje ukrajinska agonija i stvara sve snažniji dojam da bi sve to moglo izmaknuti kontroli, tako raste i antiratni sentiment u cijeloj Europi. Prirodno je tako da se javljaju i sve veće reakcije na rat i njegove strahote, od običnih ljudi, politike i novinarstva pa sve do umjetnosti. Rezignacija, strah i bijes pomalo preuzimaju opće stanje duha i utječu na sve pore života. Glazba, jasno, nije iznimka, ali je pitanje ne samo za nju, nego i općenito, je li destruktivna reakcija na krize pravi put. Subverzija, to utočište svih koji su razočarani i koji smatraju da se samo revolucijom mogu i moraju mijenjati društva, kulture i svijet, svoje osobito plodno tlo nalazi u umjetnostima. I dok, kako joj etimologija kaže, »rušenje« nekad uistinu jest nužno da bi se izgradilo nešto novo, što onda kad se više nema što rušiti jer je sve već subvertirano? Oduševljenje površnih rušiteljima, jer su tobože jako hrabri i jer razumiju kako je sve pokvareno i loše, zapravo je zabrinjavajuće.

Nema u rušenju ničega ni pametnoga ni hrabroga, svatko se može ogrnuti plaštem sveznanja i pravednosti, skinuti se gol i vikati: »Držte lopova!« Nije to tako teško kako se na prvu čini, pogotovo ako se od toga još nešto da i zaraditi. Zato su smiješne sve te kvaziprogresivne teze koje se provlače kroz neke medije o boljim, hrabrijim i slobodnijim vremenima u kojima se novovalnim tendencijama stvaralo društvo slobode pa se ocvale glazbenike iz sedamdesetih i osamdesetih, kojima u sustavu koji su kao subvertirali nije pala ni jedna vlas na glavi, danas proziva revolucionarima koji bi trebali biti svjetlonoše nekih novih revolucija. Jasno, doda li se u smjesu malo bratstva i jedinstva da se naživciraju ti drski i primitivni seljoberski desničari, dolazi se do tobože savršenoga revolucionara za novo tisućljeće. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. No nostalgija jest tema. Čemu se to okreću oni koji zazivaju stare rušitelje? Je li to samo pokazatelj da se u sadašnjosti ne mogu pronaći nositelji toliko željenih kulturnih i društvenih promjena ili je riječ o nečem drugom?

Oksimoronski likovi danas se nude kao slike velikih revolucionara jer tobože hrabro pozivaju sve, pa i umjetnike, na subverzivno djelovanje, traže autentičnost i uvjerenje (?!). Koliko god to gordo zvučalo, riječ je o čistoj prijevari

Problem je što duh rušenja ne može dolaziti nikako od dobroga. Roger Scruton, britanski filozof, više je puta govorio i pisao o početku svojega puta prema konzervatizmu kad je promatrajući studentske nerede u Parizu 1968. godine shvatio da je rušiti vrlo jednostavno, brzo i lako, a graditi teško i sporo. Tako piše kako je te 1968. vidio ispunjenje intelektualnoga pokreta koji je Foucault opisao u knjizi »Riječi i stvari«, napisanoj dvije godine prije. Pokazujući da je poslušnost samo poraz, Foucault tvrdi da kultura i znanje nisu ništa drugo nego »diskursi« moći. Njegov je cilj subverzija, a ne istina, i oprezno argumentira – starim nominalističkim lukavstvom koje je sigurno izmislio otac laži – da »istina« zahtijeva navodne znakove, da se mijenja od epohe do epohe i da je vezana za oblik svijesti i znanja koji je nametnula klasa koja profitira od njegova širenja. Revolucionarni duh, koji u svijetu traži stvari koje bi mrzio, pronašao je u Foucaultu novu književnu formulu. »Posvuda tražite moć«, kaže on svojim čitateljima, »i naći ćete je.«

»Gdje ima moći, ima i tlačenja. A gdje je ugnjetavanje, postoji i pravo na uništavanje. U ulici ispod moga prozora nalazio se prijevod te poruke u djela.« Tako je pisao Scruton o svom iskustvu 1968. Tomu duhu moguće je zorno svjedočiti i danas u nekih koji navodno traže društvenu pravdu.

Poučak Woodstocka 2.0.

Godinu dana kasnije, 1969. godine održan je Woodstock, simbol kontrakulture koja je u sljedećim desetljećima do temelja promijenila tradicionalna društva kršćanskoga Zapada. Za povijest glazbe i umjetnosti taj je događaj nemoguće zaobići kad se govori o moći subverzije. Ali, kako je o tom događaju napisano i snimljeno dovoljno toga, možda je bolje analizom (pre)slike toga događaja 30 godina kasnije vidjeti koji su stvarni njegovi dosezi, ne umanjujući značaj pozitivnih poruka, od antiratnih do antirasističkih, koje su pratile originalni Woodstock. Tako su organizatori staroga Woodstocka i 1999. obećavali tri dana »glazbe, ljubavi i mira«. Trodnevno hodočašće bilo je organizirano u mali grad Rome, u napuštenu vojnu bazu pokraj New Yorka, gdje se okupilo više od 400 000 mladih ljudi iz svih dijelova SAD-a. No umjesto ljubavi i mira, događaj je u tri dana eskalirao u jedan od najgorih koncertnih događaja u povijesti, koji su neki nazvali i danom kad je ubijena koncertna glazba uživo. Od prvoga dana stvari su krenule ukrivo. Naime sve te sile mladih ljudi nisu shvaćale nikakav slobodarski duh Woodstocka, tražile su adrenalinske injekcije. Njima golotinja nije bila izraz »oslobađanja od društvenih okova«, nego prilika za seksualno zlostavljanje, a mirovne su se poruke pretočile u razgaljivanje publike poput poziva Freda Dursta iz »Limp Bizkita« da se »prepuste svojemu bijesu, da razbiju sve i da se ne mire s konformističkim sr… koje im ljudi poput Alanis Morissette, koja je također bila u postavi festivala, žele prodati«. Poslušali su ga jer rezultat je bio da se u tri dana festival pretvorio u katastrofu, od masovnoga seksualnoga zlostavljanja i silovanja, tuča i nereda, rijeka fekalija koje su se slijevale i u kojima se publika doslovno kupala pa do zadnjega dana kad je sve eskaliralo i kad je publika svijećama koje su im podijeljene da bi se odala počast ubijenima u pucnjavi u srednjoj školi Columbine na kraju doslovno zapalila sve. Naposljetku je morala intervenirati vojska i policija da rastjera ostatke onih koji su izdržali do kraja.

Iako se za te događaje optuživala urođena mizoginija američkih »ljutih bijelih muškaraca« ili ih se s druge strane opravdavalo jer su se tamo pobunili protiv kapitalizma jer je boca vode koštala 5 dolara, stvar je zapravo puno jednostavnija, sva ta sila ljudi samo je prihvatila ponudu da se prepuste. Pa su se prepustili i sve srušili, doslovno. Stvar je u tome da toj mladosti nije rezonirala neka kontrakulturna poruka kao davne 1969. o licemjerju tadašnje buržoaske malograđanske kulture koju kao treba izazvati, jer te kulture ionako odavno nema. Ta pobuna tada je čak i imala još neku metu koju je pogađala; u tom srazu se i stvarala neka napetost koja je izazivala i činila neki privid događaja, no današnji su pozivi na subverziju postali obično lajanje na mjesec. Jer nije samo licemjerni malograđanski moral nestao na smetlištu povijesti, nestao je bilo kakav moral. Nije se proširio samo prostor slobode, jer on se širio na štetu svake istine, svake kategorije, ostavljajući za sobom stalno šireću pustinju relativizma. Nije se proširio ni optimizam, dapače, umjesto toga počelo je širenje sveopćega pesimizma. Nije se proširila ljubav, dapače, ljudi su počeli mrziti sami sebe, svoje tijelo, svoja društva, kulture i države. Nije se proširio mir jer iz društva koje samo sebe mrzi ništa drugo ne može ni izvirati osim permanentnoga sukoba. Mladi na Woodstocku 1999., djeca ljudi koji su 30 godina prije bili na originalnom Woodstocku, potvrdili su roditeljima da je njihov original u svojoj biti zapravo bio laž.

Olinjali revolucionari

Lijepa je to bila slika dosega šezdesetosmaških revolucionarnih stremljenja. Bez obzira na sve što se tomu duhu učitava od pozitivnih vrijednosti (antirasizam, deklarativno mirotvorstvo i širenje sloboda), malo je onih koji se danas usude uputiti kritiku cijelomu tomu pokretu koji je u intelektualnom smislu popratilo potpuno skretanje u dekonstrukciju i nihilizam. Današnji olinjali revolucionari u Hrvatskoj toliko se drže godina kad su bili mladi i kad im se činilo da mijenjaju svijet nabolje jer nakon toga ništa pozitivno više nije ni bilo moguće stvoriti kad su srušili same temelje na kojima su stajali, pa je jedino što je preostalo uvjeravati se da je ono što su stvorili dobro. A mnogi koji su i mislili da se nešto može napraviti baš se i nisu trudili, konformistički su subvertirali sve samo da ne dodirnu tadašnju nomenklaturu moći. Jer ona je naime htjela osloboditi radničku klasu, vikala je: sloboda, bratstvo i jedinstvo pa je njoj valjda sve bilo dopušteno. I takvi oksimoronski likovi danas se nude kao slike velikih revolucionara jer tobože hrabro pozivaju sve, pa i umjetnike, na subverzivno djelovanje, traže autentičnost i uvjerenje (?!).

Koliko god to gordo zvučalo, riječ je o čistoj prijevari. Zlom se ne može postići dobro. Ruganjem se ne mijenja osoba ili pojava, a stalno upiranje prstom u drugoga ne oslobađa od vlastite odgovornosti. Antiratne poruke da, ali iako će možda zvučati čudno, taj foucaultidianski poziv na stalno traženje »stvari koje će se mrziti« i »moći protiv koje će se boriti« pretočen u umjetničko djelovanje proizlazi iz istoga duha kao i argumenti ruske propagande da oni imaju pravo subvertirati zapadnjačku hegemoniju jer se eto bore za pravednu ravnotežu moći. Pritom ubijaju, razaraju i razbijaju jednu državu. Ali u svijetu bez morala, zar svatko ima pravo na svoju »istinu«, s vlastitim navodnicima? Umjetnost je nažalost puno pripomogla tomu da ju se upregne u ideološke i ine igrice, gubeći pritom svoju ulogu u stvaranju svijeta u kojem se moć zla lomi isključivo dobrim. Zato, ako je nešto subverzivno, znači li automatski da je dobro, može li biti i da dolazi s druge strane? Da proizlazi iz istoga duha ludila onih koji misle da svijet mogu promijeniti silom termobaričnih ili nuklearnih bomba? Možda to jest malo pretjerana parabola, ali ono što sigurno čini jest da prije širi defetizam i očaj, učvršćuje osjećaj da je zlo jače nego što elektrizira društvo za potencijal mira i dobra. Paradoksalno, takva subverzija, tobože usmjerena prema promjeni, na kraju služi za okivanje, a ne za oslobođenje. Parafrazirajući Scrutona, kakva fina podvala oca laži!