Nažalost, ne treba dugo dokazivati koliko su takozvane reality emisije prisutne i popularne. Zašto »nažalost«? Pa jednostavno zato što se više-manje svi teoretičari kulture, medija i sociologije slažu s činjenicom da je riječ o fenomenu koji je do te mjere promijenio televiziju, i to nagore, da bi se svatko dobronamjeran, ako ništa drugo onda barem trebao dobrano zamisliti. Godine 2017. reality emisije su u SAD-u bile na drugom mjestu po gledanosti, sa 18 posto udjela u gledanosti koji dijele s komedijama. Na prvom je mjestu film, a na četvrtom mjestu nalaze se vijesti. Dok većini možda pri spomenu realityja na pamet padaju emisije poput »Supertalenta«, »Big Brothera« i sličnih, taj je žanr zapravo premrežio mnoga područja: kulinarstvo, gradnju, opremanje i dizajniranje interijera, stanovanje, odijevanje, šport, zdravlje, sudstvo, policijski posao… Gotovo da nema područja ljudske svakodnevice u koje se voajerski nije zavukla neka kamera. A o bizarnim i opskurnim emisijama koje se mogu gledati kod pojedinih kabelskih operatera da se i ne govori.

Čemu te emisije duguju svoju popularnost? Prvenstveno dojmu da su protagonisti priča sami gledatelji, tj. obični ljudi, i stvaranomu dojmu da je priča u potpunosti oslobođena vanjskoga utjecaja, da nema scenarista koji određuje što će se i kako događati, dojmu da situacije u kojim se nalaze protagonisti nisu skriptirane, nego slobodne, spontane. To omogućuje gledatelju ispred TV zaslona s jedne strane uživljavanje u situacije, a s druge strane slobodu da sudi o ponašanju protagonista, rezultatima njegova rada, talenta, vještine i slično, uz uvjerenje da ima puno pravo na taj sud, ta radi se o osobi poput njega, na neki način o njemu samom.

Sudci uspješno vrte sezonu po sezonu, pojavljuju se redovito u medijima, daju intervjue, grade vlastite poslove i karijere na račun prisutnosti u emisijama, dakle oni su ti koji zapravo opstaju

Jasno, ta reality stvarnost zapravo je čista laž. Spontanost koja se događa, situacije koje nisu režirane i ishodi koji se događaju kao rezultat slobodnoga ponašanja aktera uglavnom nemaju veze sa slobodom, dapače, poput laboratorijskih miševa, akteri su postavljeni u takve situacije i uvjete da se njihovo ponašanje može lako predvidjeti i putem raznoraznih intervencija mekano kontrolirati. Taj reality tako je zapravo čisti privid, laž, stvarnost onoliko koliko to producenti žele.

Posebno je u tom kontekstu zanimljiva glazba i razne glazbene reality emisije koje su poprilično popularne u Hrvatskoj. Nedavno je tako jedna od »najnepopularnijih« sutkinja jedne od tih emisija u jednim dnevnim novinama »brutalno iskreno« progovorila o tome kako se procjenjuju i ocjenjuju kandidati, što se traži, kako se uspijeva i tako dalje. I, svjesno ili nesvjesno, potvrdila da je reality zapravo tijelo od laži u kojem umire apsolutno sve, i kriteriji i umjetnost i osobe i djeca, sve ono čemu se tobože pristupa s puno pažnje, promišljanja, opreza i profesionalnoga digniteta.

(Pr)ocjenjivanje

Gledatelji pred televizijskim ekranima gledaju i slušaju kandidate kako pjevaju ili sviraju, no što oni zapravo znaju o kvaliteti onoga što im je predstavljeno i kakvu ulogu u svemu tome imaju sudci i producenti?

Prvo, treba nešto reći o kriterijima izbora kandidata. Za razliku od glazbenih natjecanja bilo ozbiljne ili popularne glazbe, kandidati koji ulaze u izbor nekoga festivala ili recimo violinističkoga natjecanja isto tako ulaze s određenom popudbinom. Primjerice, popularni pjevači najčešće imaju već neke snimke iza sebe, karijere ovoga ili onoga tipa, glazbenici violinisti prošli su neke škole. Dakle, riječ je o ljudima »iz sustava«. Kod reality emisija uglavnom nije riječ o ljudima iz sustava, nego o slobodnim strijelcima, koji i ako su proizišli iz kojega sustava, idu na natjecanje koje je zapravo nesustavno. Ako gledatelji misle da se te kandidate bira zbog njihove kvalitete ili talenta, grdno se varaju. Nema malo producenata ili sudaca iz žirija koji su podijelili svoja iskustva u medijima o načinu izbora kandidata i koji redom priznaju da se kod svakoga kandidata prvo procjenjuje njegova osobna pozadina, traže zanimljive priče o privatnom životu, procjenjuje njegov karakter i potencijal koji može dati u emisiji (taj potencijal može biti i potencijal za skandalozno ponašanje, zašto ne, sve za još malo gledanosti!?), ispituje potencijal za manipulaciju kandidatovom psihom, moralne granice kandidata, sve što nema baš mnogo veze s glazbom i nečijim talentom.

S druge strane, oni koji se natječu »u sustavu«, natječu se po određenim pravilima u kojim se kod klasičnih glazbenika primjerice procjenjuje točnost izvedbe notnoga teksta, agogika, dinamika, stilska usklađenost, umjetnička promišljenost i osobnost, intonacijska točnost, uvjerljivost i tako dalje, i tako dalje. Malo je tu prostora za manipulacije. Tu vrijedi ona, ili jesi ili nisi. Kod popularne je glazbe, iako su kriteriji drukčiji, zapravo slično, postoji cijela mašinerija koja procjenjuje kvalitetu nekoga prije nego što će se taj probiti na tržište, postoje jasna pravila i, dakako, na kraju postoji i publika. Taj sustav procjene osigurava da će te osobe u sustavu na kraju i opstajati, netko dulje, netko kraće, ali mogu u svakom trenutku na taj sustav računati kao na nešto što će ih trajno pozicionirati unutar njega. Kod reality emisija upravo je suprotno. Kriterija zapravo nema, oni su potpuno proizvoljni, i sam je izbor sudaca »namješten« u smislu da u žiriju ne sjede najbolji glazbenici i producenti – nekad ondje sjede i ljudi koji nemaju veze s glazbom, nego su ondje da daju medijski dobro probavljiva mesa publici, ništa više od toga.

Sudac je zapravo zvijezda
I tu se dolazi do zanimljiva fenomena, reality emisije zapravo su nerijetko poznatije po sudcima nego po kandidatima. Nije stoga čudno da sudci uspješno vrte emisiju po emisiju, sezonu po sezonu, pojavljuju se redovito u medijima, daju intervjue, grade vlastite poslove i karijere na račun prisutnosti u emisijama, dakle oni su ti koji zapravo opstaju »u sustavu«, a karijere željni kandidati postaju nerijetko potrošna roba koja karijeru napravi u jednom od tisuću slučajeva. Tajna je zapravo u sljedećem: iako je identifikacija s kandidatom jaka jer gledatelju potvrđuje da bi na tom mjestu lako mogao biti i on sam, na kraju se gledatelj ipak više identificira sa sudcem. Neki tvrde da je riječ o urođenom mehanizmu koji Nijemci zovu Schadenfreude, dakle sklonosti da se veseli nečijemu neuspjehu, dok drugi tvrde da se jednostavno radi o podilaženju ljudskoj želji da se postavlja u poziciju moći prema drugome.
Dovoljno je biti iskren

Sudci naime gledatelju daju konkretne informacije koje on do tada nije imao o tome kako će procijeniti nečije pjevanje ili sviranje. Sudci im daju terminologiju i kriterije po kojim će ocjenjivati i tako im zapravo stvaraju privid znanja o onome o čemu oni najčešće ili ne znaju ništa ili znaju veoma malo. Gledatelj tako odjednom postaje stručnjak i dobiva legitimaciju za suđenje. Tko bi tomu odolio? Jasno, kako se ne sviđa baš svakomu svaki kandidat jednako, rješenje je u tome da jednostavno ima više sudaca koji će blagosloviti gotovo svako mišljenje gledatelja ispred TV zaslona. Dive se gledatelji i kandidatima, jasno, ali ta je igra zapravo igra između gledatelja sudca i kandidata koji je predmet njihova suđenja. Gledatelj je taj koji pritišće x ili viče prolaz. I to ga drži ispred TV zaslona. A zapravo je sve privid, i kriteriji i kandidati i pjesme i plesanje i sviranje, sve je to u svijetu realitya ništa, tek jedna sezona dok ne dođe druga.

Mnogi fenomen realitya povezuju s pričom o propasti zapadne kulture, o trivijalizaciji medija, spektakularizaciji svakodnevice, toksičnom utjecaju prolaznih vrijednosti na djecu i mlade. Postoje i teorije po kojima je reality – zapravo neizbježan rezultat radikalne demokratizacije svih vidova postojanja pa je kao takav dijelom i pozitivan. Međutim, nemogućnost suđenja jest ono što zabrinjava, uvjerenost ljudi da znaju i da imaju sustav vrijednosti, a znanje im je fragmentarno i nepotpuno, to je ono što će na kraju sve upropastiti, jer je ta pošast poharala doslovno sva područja ljudskoga djelovanja.

Reality podvaljuje priču o vrjednovanju, a zapravo sve proglašava jednako vrijednim, nema veze pljuje li se koga ili ga se hvali na sva zvona, konačni je rezultat isti, tupilo, ništa. Što je rezultat te radikalne demokratizacije i radikalnoga shvaćanja slobode? Stav da su svi dobri zidari, dizajneri, krojači, pjevači, kuhari, pisci, pjesnici, vrtlari? Ali ako je to tako, onda to zapravo nije nitko. Da se to kaže, ne treba biti »brutalno iskren«, dovoljno je biti iskren – i ne muljati muljatore.

IZVORPrilika br. 11/2017.
Prethodni članakPO OSOBNOM I DRŽAVNOM DŽEPU Hoće li hrvatski građani plaćati kaznu zbog nebrige o smeću?
Sljedeći članakANTUN HOBLAJ, ŽUPNIK ŽUPE SV. JAKOBA U PRELOGU »Bio sam samo posrednik preko kojega je djelovao Bog«