Jedan od najpoznatijih filozofa današnjice Roger Scruton umro je 12. siječnja, a svijet će ga pamtiti kao čovjeka koji je život uvelike posvetio obrani pozicija konzervatizma i zbog toga je u filozofskoj, umjetničkoj i općenito intelektualnoj glavnoj struji druge polovice dvadesetoga stoljeća često bio nepoželjan. Bez obzira na više od 50 napisanih knjiga, stotine eseja, tisuće predavanja, radijskih emisija, televizijskih emisija, pokrivanja tema od Platona, Augustina pa do Kanta i Faucaulta, glazbe, arhitekture, opće estetike, vina, seksualnosti, Anglikanske Crkve, političke analize… bio je zapravo odstranjen iz intelektualnoga života Britanije zbog knjige koju je napisao 1985., a u kojoj je upozorio na slabosti teorija nekih od tada najutjecajnijih mislilaca, primjerice Althussera, Lacana ili Faucaulta i Žižeka. Knjiga je tada tiskana u maloj nakladi i povučena je iz tiska te je tek 2015. ponovno izdana. Godine 1985. nosila je ime Mislioci nove ljevice, a 2015. godine izišla je pod naslovom Budale, prevaranti i huškači. Scruton se nakon te knjige dugo nije mogao zaposliti ni na jednom sveučilištu u Britaniji, međutim ostao je vjeran svomu radu i njegova je vidljivost, pa na kraju i popularnost, sve više rasla.

Scruton je prirodno bio fasciniran slobodom, a time, jasno, i totalitarizmima. To ga je odvelo u zabranjene intelektualne kružoke iza željezne zavjese u zemlje poput Poljske, Mađarske i Češke, gdje je pomagao u stvaranju mreža otpora komunističkoj diktaturi pa je na vlastitoj koži osjetio djelovanje tajnih policija, posebno one u Češkoj. Češka mu je država malo prije smrti dodijelila medalju Češkoga parlamenta za pomaganje disidentima za vrijeme komunizma, a isto su učinili i predsjednici Poljske i Mađarske.

Scruton je bez obzira na svoju jaku društvenu angažiranost bio ponajprije vrsni teoretičar. Jedan od rijetkih ljudi koji imaju toliko široko znanje koje im omogućava integralnost mišljenja danas (pre)često nedostižnu »običnim« znanstvenicima koji su zapeli u fragmentarnim uvidima vlastitoga »faha«. Bio je jedan od znanstvenika koji se nisu usudili o nečemu govoriti ili pisati a da nisu išli do prvoga izvora stvari. Kako ga je islam jako intrigirao posljednjih desetljeća (motivirali su ga rast broja britanskih građana islamske vjere, priče o islamskom terorizmu, migracijski valovi…), Scruton je smatrao da je pošteno naučiti arapski. I to zato da bi mogao čitati Kuran na originalnom jeziku i da bi mogao bolje shvatiti njemu stranu kulturu. No, nažalost, bavljenje islamom donijelo mu je i nevolje jer su ga zbog intervjua jednim novinama proglasili islamofobom, ali i antisemitom i mrziteljem Kineza. Zbog toga je izbačen i iz odbora za arhitekturu Britanske vlade. Kad je snimka intervjua napokon procurila u javnost i kad se vidjelo da se radi o hrpi izjava izvučenih iz konteksta o konstrukciji i laži, već je bilo kasno.

Svi koji su zainteresirani mogu osim njegovih knjiga pogledati i stotine snimljenih predavanja na platformama poput YouTubea ili Vimea, podcastima, e-tiskovinama i bez obzira koliko se trudili nitko ne će naći nigdje ni jedan govor koji bi po ičem bio problematičan. Osim ako poželi izvlačiti stvari iz konteksta. Scruton naravno zna polemizirati s tipičnim britanskim britkim, ironičnim stilom, međutim svako njegovo stajalište potkrijepljeno je mišljenjem iza kojega stoje teorije, autori i godine dubokoga promišljanja, bez obzira na to slagao se netko ili ne s njime. Jednom je rekao da mu je žalosno to što vidi da ljevičari često teško ili nikako ne podnose kontakte ili prijateljstva s konzervativcima jer ih smatraju opasnima, a on osobno s ljevičarima nema nikakvih problema jer smatra samo da su u krivu, ništa drugo. Skratiti život jednoga takvoga mislioca na nekoliko kartica teksta jednostavno je nemoguće, no moguće je barem pokušati pronaći nit koja je tjerala takvoga čovjeka da uopće krene putom kojim je krenuo. A jedna od pokretačkih sila, kako je sam svjedočio, bila je glazba.

Scruton je prirodno bio fasciniran slobodom, a time, jasno, i totalitarizmima. To ga je odvelo u zabranjene intelektualne kružoke iza željezne zavjese u zemlje poput Poljske, Mađarske i Češke, gdje je pomagao u stvaranju mreža otpora komunističkoj diktaturi pa je na vlastitoj koži osjetio djelovanje tajnih policija
Glazba civilizira

Godinama je Scruton nastojao pojmiti i obuhvatiti duhovno i društveno nasljeđe iz kojega je stvorena zapadna kultura. Ta opsesija trajala je cijeli njegov život. Zašto živimo tako kako živimo, zašto vjerujemo u to u što vjerujemo, zašto slikamo, pjevamo, sviramo, plešemo, filozofiramo, volimo, gradimo, rušimo? Zašto je uz toliko stvorene ljepote Zapad područje najgorih pokolja u poznatoj povijesti čovječanstva, zašto se taj jedinstveni koloplet dogodio baš na tim prostorima i ima li to neku vrijednost koja nas nadilazi i naposljetku koja je budućnost svega toga? Često je Scruton na takva pitanja i nakon desetaka knjiga i predavanja o temi publici znao sokratovski odgovarati da zapravo još ne zna, a da je vjerojatno da nikada do kraja ne će ni znati. Međutim, postojala je jedna stvar za koju je Scruton tvrdio da se kroz nju mogu naslutiti tajne i istine ljudske egzistencije i koja stoji u temelju europske civilizacije, to je naravno – glazba. Scruton je napisao više knjiga o glazbi, a potkraj života posebno se posvetio proučavanju Wagnerovih opera. U svom eseju za BBC radio Scruton je branio Platonovu staru tezu o tome da je za društvo važno kakvu glazbu konzumira. Da bi obranio tezu, nije išao u teoretiziranje, nego je dao crticu iz vlastitoga života. Kao dijete jedina povezanost koju je imao s glazbom bio je crkveni zbor i nekoliko »siledžijskih himnica« koje je pjevušio s dečkima iz kvarta, kako se sam našalio. U njegovoj se kući nije ni pjevalo ni sviralo do njegovih 13 godina kad je u kuću došao klavir. Njegova je majka tada po sjećanju odsvirala neki zabavni pjesmuljak, a nakon toga prvi stavak Patetične sonate Ludwiga van Beethovena. Taj stavak sonate bio je prvi ozbiljniji komad glazbe koji je u životu čuo, taj šok koji je doživio slušajući kompleksnu ideju u glazbi umjesto trivijalnoga ritma i melodije, sklad intelekta i emocija koji je stajao iza akorda u c-molu, alteracija, inverziranih motiva, melodijskih prohoda, modulacija, sve to probudilo je u njemu znatiželju koja se do kraja njegova života nije ugasila. Nakon toga polazio je sate klavira, počeo kupovati ploče s ozbiljnom glazbom, odlaziti na koncerte, čitati, slušati treći program BBC radija… Upravo je glazba bila ključ koji je »civilizirao« Scrutona, ona je bila ta koja je u njemu pobudila žeđ za znanjem, za shvaćanjem onih stvari koje su veće od života. Pa navodi Bacha koji je glazbi ostavio najsloženiju polifoniju, gdje se u melodijama koje su samostalne, svaka sa svojom logikom, svojim osjećajem i svojim smjerom uz ostale jednako važne glasove slaže u harmoniju i jedinstvo u jasnoj formi. Scruton smatra da to nije samo slika glazbene logike, nego logike zajedničkoga življenja gdje harmonija glazbe postaje harmonija duša. Schubert je sa svojih više od 600 pjesama na tekstove najboljih njemačkih pjesnika oživio tekst na način koji sam jezik ne može utisnuti u ljudsko srce. Glazba je ta koja je tekstu dala potpuni smisao. Modernistički glazbenici poput Bartoka i Stravinskoga svojom su glazbom upozoravali na hladni objektivitet koji guši čovjeka dvadesetoga stoljeća, usamljenoga i ustrašenoga jer raščarani svijet postaje ne njegov, nego stran, dalek. Bez obzira na nadu da je takav objektivan sada napokon dohvatljiv, on je upravo suprotno danas hladniji nego ikada, fragmentiran, nedohvatljiv, neshvatljiv, zastrašujući. To su samo neke od Scrutonovih opservacija.

Filozofija glazbe i života

Scruton je bio pravi konzervativac. Po njegovim riječima, to je postao kad je vidio studentsku rulju koja je 1968. razbijala po Parizu, kad je shvatio da on ne želi rušiti, nego graditi, i da želi očuvati ono dobro i lijepo što su prošle generacije ostavile iza sebe. Samim time nije mogao zaobići ni teme vezane uz religioznost.

Bio je kršćanin, anglikanac, napisao je nekoliko knjiga, od kojih je možda i najljepša »Božje lice«. Scruton je stalno naglašavao važnost kršćanstva za društveni život koje je po njemu bilo snažno ljepilo koje je održavalo koheziju društva sa svojom tradicijom, ritualima, običajima i pravilima. Bio je kritičan prema pomodnim novotarijama kojima se prepustila Anglikanska Crkva. Međutim, kritičari su se s pravom pitali u kakvoga Boga Scruton zapravo vjeruje. Jednom je, objašnjavajući svoja stajališta o religioznosti i životu poslije smrti, govorio o žrtvi kao uvjetu za pomirenje s Bogom pošto je Bog sam žrtvu podnio za nas. Dodao je međutim kasnije da vjeruje ipak da je ovaj život dovoljan. I kako je pomirenje sa sobom i s Bogom najljepše portretirano u Wagnerovu Tristanu i Izoldi, gdje se izmirenje događa, ali bez implikacija na vječni život idemo u veliku tamu gdje postajemo ono što jesmo – ništa. Na tu su izjavu reagirali mnogi kršćanski komentatori jer je očito da se bez vjere u uskrsnuće zapravo ne može biti kršćanin. Scruton je s druge strane o vjeri i Bogu napisao puno toga s čime bi se i katolici bez problema mogli složiti, međutim ostaje dojam da je njegovo kršćanstvo bilo ipak filozofsko, ne uistinu življeno. Ono je možda više promatrano u matrici društvene korisnosti nego u življenoj vjeri. On tu paradoksalno stoji na ničeanskoj tradiciji (koju je cijeli život neumorno napadao) primjerice Giannija Vattima, koji kaže kako se ne možemo ne zvati kršćanima, ali se moramo pomiriti sa slabim kršćanstvom, oslabljenom idejom, slabom mišlju.

Scruton je cijeli život posvetio odgovoru na to što je lijepo, istinito i dobro. Instinktivno je naslućivao odgovor, često ga je točno opisao, definirao, obuhvatio, no i sam je rekao da ne zna konačne odgovore. U kršćanskoj vjeri, da ga iza ne čeka velika tama i ništavilo, valja se nadati da je napokon našao svoje odgovore.

IZVORPrilika br. 2/2020.
Prethodni članakKAKO KRŠĆANSTVO VJEROM ČUVA SVIJET? Svjetlo i sol – radost i nada
Sljedeći članakKAKO DJECU »OTRGNUTI« OD INTERNETA? Rješenje: zajednički otkrivati realni i virtualni svijet