Pjevač kao da ima pravo na sve, i na skandale i na ćudljivost i na nepoštenje i na «fušarenje» ali pravo na bolesne glasnice – nema

Relikvije sv. Blaža, svetca čiji se blagdan slavi 2. veljače, u Vodnjanu se čuvaju mnogih stoljeća. Ne umanjujući sve one koju su pred njima tražili da ih taj svetac zagovara u bolestima grla, teško je ne istaknuti ime tenora svjetskoga glasa, Placida Dominga. On je u ljeto 2003., uoči koncerta koji je održao u pulskoj Areni, insistirao da zajedno sa svojom suprugom Martom ode u vodnjansku crkvu da bi zahvalio sv. Blažu, pred njegovom relikvijom, za oporavak od posljedica teške bolesti grla.

Danas, pak, operna publika već dulje vrijeme strepi zbog glasa tenora Jonasa Kaufmanna, kojega je sam Domingo proglasio vjerojatno najvećim tenorom današnjice. On je, naime, još u rujnu prošle godine otkazao nekoliko velikih angažmana, jedan od njih je bio čak i u Metropolitan operi čime je u očaj bacio i organizatore koji su morali tražiti zamjenu «na brzaka»  i njegove poklonike koji ga po svijetu prate planirajući po njemu svoje godišnje odmore i obiteljske budžete. Kaufmann je nakon toga samo produžavao svoje bolovanje da bi zadnji datum kad bi se definitivno trebao vratiti na scenu trenutno sredina siječnja. Hoće li se vratiti nitko međutim ne može sa sigurnošću tvrditi.

Mračna strana pjevačkoga života

Kaufmann je naime ozlijedio glasnice, konkretno uslijed prevelikog napora a u kombinaciji sa lijekovima koje je uzimao za drugu bolest, pukla mu je kapilara na glasnici, stvorila se oteklina, tj. edem, i liječnici su jedino mogli propisati – šutnju. Svaka daljnja upotreba glasa na takvo stanje moglo bi ga i nepovratno uništiti. Ono što je zanimljivo jesu komentari na društvenim mrežama koji su se namnožili nakon njegove objave a koji osim onih uobičajenih poruka potpore otkrivaju i onu drugu, mračnu stranu pjevačkoga života a to je život sa nametanjem osjećaja krivnje zbog stanja u kojem se nalazi.

Komentari su sljedeće vrste: «nema dobru tehniku; sad se vidi da iza tog glasa ne stoji ništa,; ispuhana zvijezda; bolje bi mu bilo da je lagao jer će sad biti obilježen do kraja života; evo još jednog ‘kralja otkazivanja poput Kleibera ili Callasice’; pjevač vrijedi onoliko koliko su zdrave njegove glasnice; on ima psihičkih problema pa se zato prenapreže; isti menadžeri koji su uništili Villazona sad su sredili Kaufmanna…“. Sam Kaufmann je bio prisiljen reagirati na društvenim mrežama tražeći razumijevanje, njegovi menadžeri kao i brojni obožavatelji koji vode neslužbene stranice s njegovim imenom isto, međutim duh je pušten iz boce. Pjevač naime ima pravo na sve, i na skandale i na ćudljivost i na nepoštenje i na «fušarenje»  ali pravo na bolesne glasnice – nema.

Molitva za sve pjevače

Svatko tko je ikad pjevao osjetio je barem ponekad neki zamor, ograničenje u visini koju ne može otpjevati bilo u donjim ili gornjim registrima, promuklost nakon dugog pjevanja, bol i stezanje u grlu i tako dalje. Upravo zbog tih razloga uči se tehnika pjevanja a to je jedan od najvećih izazova kako za učenike tako i za učitelje. Problem je naime što su grlo, glasnice, pluća, ošit, dakle svi organi koji sudjeluju u stvaranju tona skriveni u unutrašnjosti tijela. Objasniti nekome što točno treba napraviti da mu ton bude dobar i lijep, da nosi, zvuči, zvoni, primjereno vibrira, to uopće nije lako. Svaki pjevač zna kako on osobno projicira i stvara ton, međutim aparat njegovog učenika/ce reagira potpuno drugačije. Upravo zbog toga profesori pjevanja koriste razne metafore, o lopticama, kuglama, potezanju, povlačenju, dizanju, iglicama, zijevanju…

Kakve sve to veze ima s finim instrumentom kakav je glas, ima li tu više uopće neke «romantike», umjetnosti? Ima, jednom kad se stane na scenu, svaki pjevač će reći da sve ovo oko njega postaje manje važno

Osim svih tih predodžbenih problema tu je i problem pravilnog izbora repertoara, pravilnih tehnika disanja, psihičke pripreme za nastup, artikulacije izgovora, pravilni izgovor teksta na jeziku na kojem se pjeva, strategije pamćenja partiture… Riječ je dakle o vrlo složenom aparatu koji treba naučiti, uvježbati i postaviti pravilno da bi se mogao dobiti rezultat koji se traži. Umjetnički talent je, jasno, preduvjet bez kojega ništa od svega navedenoga nema smisla. A usput, rizik od krivih poteza stalno stoji kao mač nad glavom, jer nepravilno korištenje pjevačkog aparata može dovesti do toga da si pjevač nepovratno uništi glas.

Pravi izazovi za svakoga pjevača zapravo kreću tek onda kad se više-manje «posložio». Tada kreće u svijet profesionalnoga pjevanja koji je jednako surov u zabavnoj industriji kao i u klasičnom, opernom pjevanju. Pjevači se prvo susreću s velikim brojem onih koji se žele probiti na scenu. Stoga se uspostavila mreža «procjeđivanja» koja se sastoji od natjecanja, audicija, velikoga broja agencija koje «love» talente da bi ih kasnije mogli «prodati», opernih kuća koje stvaraju i nameću stalno nove standarde, dirigenata i režisera koji također imaju svoje predodžbe i aktivno sudjeluju u procesima. U svemu tome je važan izgled, inteligentan izbor repertoara, dobar «osobni marketing», fizička izdržljivost, jer se pogotovo u njemačkim opernim kućama kojih u Europi ima najviše predstave redaju kao na traci i jednostavno, tko ne može izdržati tempo, ispada iz utrke.

Pjevač i glas su neodvojivi

Kakve sve to veze ima s finim instrumentom kakav je glas, ima li tu više uopće neke «romantike», umjetnosti? Ima, jednom kad se stane na scenu, svaki pjevač će reći da sve ovo oko njega postaje manje važno. U čemu je onda korijen srama koji pjevač osjeća nakon ozljede glasa? Na to pitanje nije lako odgovoriti, možda bi «običan» čovjek dijelom mogao shvatiti to kad se sjeti lagane nelagode koju osjeti kada u društvu i sam treba zapjevati, kao i nelagode kad ne uspije dohvatiti neki ton ili mu neki malo «zglajza». Čovjeku je glas važan kao interpretator izvan naizgled očitog značenja poruke koja stoji u jeziku pa će neki reći: «nije važno što se kaže već kako se kaže». Glas je vezan uz tijelo pa osim što svojom intonacijom, ritmičnošću i muzikalitetom može pojačati ali i izvrnuti značenje nečega, na rad, govor tijela direktno djeluje, na mimiku lica, očiju, ruku. Tako se izravno veže i uz duševno stanje čovjeka, uz samu njegovu bit. Pjevači koji uz sve to svoj glas vježbaju, oblikuju, paze i osvješćuju, još ga više vežu uz svoju bit a vezujući ga i uz umjetnički izraz koji bez veze s duhovnim zapravo ne može «biti», pjevač i glas su jednostavno neodvojivi, međusobno uvjetovani do samoga kraja.

Tu intimu može shvatiti i svaki instrumentalist koji u toku izvedbe postaje jedno sa svojim instrumentom, ali oni ga ipak mogu odložiti, mogu ga dati popraviti ako se nešto dogodi, mogu ga na kraju zamijeniti a pjevač to ne može. Shvaća tu simbiozu pjevača i njegovog glasa i publika pa se i oni s njime snažno identificiraju. U tome treba tražiti razloge srama kojeg pjevač osjeća kad «ostane bez glasa». Jasno je da taj stroj u kojemu još uz sve na kraju egzistiraju ne pomaže nimalo ali on sam ipak nije jedini razlog zašto je svakog pjevača strah da će oštetiti svoj glas. Jonasa Kaufmanna stroj ne štedi, ali iako to vjerojatno zna samo on i eventualno oni bliski njemu, agonija koju prolazi sam sa sobom nije agonija toliko zbog otkazivanja angažmana u Metropolitan operi koliko zbog straha da je – gotovo. Zato je u susret blagdanu Sv. Blaža najbolje moliti da njega i sve pjevače, govornike i sve one koje glas izdaje, po njegovom zagovoru Bog oslobodi od bolesti grla ali i svakog drugog zla.

MINIINTERVJU: Prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić, stručnjakinja za ljudski glas
Ozljede glasnica kod pjevača i govornika moguće je spriječiti

 

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić, stručnjakinja za ljudski glas

Iza redovite profesorice s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za fonetiku dr. sc. Gordane Varošanec-Škarić, stoji respektabilan znanstveni put, iz kojega je teško izdvojiti sve postaje. Do znanstvenoga autoriteta te stručnjakinje za ljudski glas dovele su diplome na studiju fonetike i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te diplome s Akademije dramskih umjetnosti i magisterij na Fakultetu organizacije i informatike. Doktorirala je iz područja filologije na temi iz zvučnih osobina estetike glasa na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predstojnica je Katedre za estetsku fonetiku i ortoepiju hrvatskoga jezika, u sklopu koje se nalazi jedini sveučilišni smjer govorništva u Hrvatskoj. Bavi se i retorikom znanosti i forenzičkom fonetikom. Neko je vrijeme bila ravnateljica Govorničke škole »Ivo Škarić« kroz koju je u posljednjih dvadesetak godina prošlo nekoliko tisuća darovitih srednjoškolaca i studenata, a u biografiji joj, uz ostala predavačka mjesta, stoji i da je predavala pjevačima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autorica je brojnih znanstvenih radova te knjiga »Timbar« i »Fonetska njega glas i izgovora« o ljudskom glasu, te je rado pristala odgovoriti na pitanja povezana s ugrozama glasa.

Što znači kad se kaže da je čovječji glas instrument?

Doista, glas je u funkcionalnom smislu poput instrumenta, a o načinu uporabe ovisit će i kvaliteta zvuka koji dopire do slušača. Usporedimo li ga s violinom koja ima žice koje proizvode zvuk na izvoru, drvenu kutiju kao rezonator, i rad prstiju te gudala koji određuju visinu, trajanje tona, modulacije, analogija je razvidna. Glasnice su osjetljiv i predivan instrument koji stvara moćne zvukove, a ovisi o tehnici glasa koliko će biti izdržljiv. Analogno kutiji kao rezonatoru, tako je uz rad glasnica – zvuk na izvoru, za karakteristike timbra, boje glasa, važan i nadgrkljanski prostor koji je vrlo složen. Što se tiče proizvodnje glasa, on je u anatomski isti u govoru i pjevanju, ali, jasno, za neka određena postignuća postoji i predispozicija omjera šupljina na vertikalnoj osi i u poprječnom presjeku. Najvažnije od svega jest dobro postavljanje glasa s obzirom na vrstu pjevanja. Impostacija je drukčija u različitim vrstama pjevanja, kao i raspon koji se mora postići. Ima vrsta pjevanja koje su u rasponu tek pola oktave iznad govornoga glasa, a ima vrsta glasnoga pjevanja koja zahtijevaju višegodišnje učenje postavljanja glasa i koja moraju postići velike raspone, poput opernoga pjevanja.

Zašto je glas tako osjetljiv?

Pa, da se našalim, sve je ljudsko osjetljivo, osjećaji, postupci, u tjelesnom smislu osjetljivi smo na mjestima koja najviše rabimo, koja su najaktivnija. Trkačima su važni mišići noge, skijaši prolaze brojne operacije, primjerice koljena, a jasno da su ozljede češće kod profesionalnih športaša, pjevača. Pjevači koriste glas koji višestruko nadmašuje komunikacijsku govornu funkciju. Ozljede glasnica moguće su i česte i u govoru, primjerice kad govorimo glasno u buci, jer sebe ne čujemo pa govorimo glasnije, ako glasno navijamo na utakmicama, veselimo se na skupnim izletima, kod nastavničkoga glasa, kod trenera športaša, kod nekih vrsta športova u kojima športaši dobivaju udarce u području vrata itd.

U visokom području blistavosti jakost pjevačkoga formanta treba biti deset do dvadeset decibela snažnija nego u govoru

Da bi ozljede kod pjevačkoga glasa bile manje, pjevači koji uče nemikrofonsko glasno pjevanje, poput opernoga, vježbanjem pjevačke tehnike već se tijekom školovanja pripremaju na napore koji će im biti svakodnevni dio profesionalnoga života. Stoga moraju svladati appoggio glasa, da se postigne ravnoteža sila između sfinktera ošita, donjega potiska i grlenoga stiska. Larinks je u opernom pjevanju postavljen blago niže nego u neutralnoj poziciji, područje mekoga nepca mora biti učvršćeno jer zvuk mora biti blistav, a ne nazalan, jezik treba ići prema naprijed koliko je moguće, s obzirom na ton i vokal koji se produžuje, treba kontrolirati vertikalne pomake grkljana da bi vibrato bio točno u standardima za određeni registar. Usneni mišići trebaju biti usklađeni s tonom koji se želi postići, ali u načelu preteže lagana protruzija, svojevrsno ispupčenje, zbog produžavanja rezonatora. To je samo bazično postavljanje, da ne govorim kako operni pjevači moraju postići i izvrstan omjer intenziteta u rezonantnom visokom području spektra, u blistavosti, a svi operni glasovi, a ne samo viši, i u višem spektralnom području moraju imati zamjetan harmonični zvuk. Uz to, moraju imati jak niži pjevački formant, odnosno rezonantno pojačanje zvuka i u nižem spektralnom području koje daje voluminoznost, toplinu zvuka. Uskladiti to, veliko je umjetničko postignuće. U visokom području blistavosti jakost pjevačkoga formanta treba biti deset do dvadeset decibela snažnija nego u govoru, čak do 20, da orkestar ne bi prekrio glas te da bi bio estetičan u cijeloj dvorani. To su doista veliki napori, kad samo zamislite da se, primjerice, tenor kreće u rasponu višem od 460 Hz, a sopran mora moći ostvariti i maksimalne tonove od preko 1000 Hz, uz sve druge uvjete koje sam spomenula. Također je važno da vježbaju pjevanje i pomoću samoslušanja, da glasnice rade tako da se sprječava njihova zloporaba i zamor.

Koliko je psiha važna? Izaziva li samo stres želučane probleme, refluks, koji je danas vrlo česta dijagnoza kod pjevača?

Jasno je da i psiha pjevača mora biti snažna i istrenirana kao i glas. Često su pjevačima psihološki oslonac pedagozi glasa jer oni znaju koje napore pjevač mora svladati i kako vježbanjem smanjiti stres. Dobra pripremljenost i svakodnevne vježbe ugrijavanja glasa znatno smanjuju stres. Međutim, refluks ne uzrokuje samo stres, kako se laički misli, on je i posljedica nepravilne njege glasa. O pjevačkom glasu treba skrbiti niz stručnjaka, liječnici, fonijatri, potom logopedi, fonetičari koji se bave estetikom glasa, vokalni pedagozi. Što se tiče uporabe glasa, naravno je da pjevači često pjevaju u velikim prostorima, da često imaju solističke nastupe ili glavne uloge u operama, operetama, mjuziklima…, i vrlo je važno da imaju redovite vježbe za glas općenito i posebno vježbe zagrijavanja glasa. Da bi se smanjila mogućnost pojave refluksa, treba se držati dobrih životnih navika, ne smije se pušiti, piti žestok alkohol, treba izbjegavati kofeinske napitke, gazirana pića, kisela jela i voće ne bi se trebali konzumirati navečer, a iznimno je važno da posljednji dnevni obrok ne bude previše kasno, da bude što veći razmak od odlaska na počinak. Zbog kasnih nastupa dolazi do nesklada među životnim navikama i pravilne njege glasa. Umjetnici često jedu kasno i ne paze uvijek što jedu pa se tijekom noći i sna može pojaviti refluks, a ujutro glas može biti hrapaviji. Stoga se teška i začinjena jela ne smiju jesti, a pogotovo ne iza 18.00 sati. Općenito bi posljednji dnevni obrok trebao biti što je moguće ranije.

Glasnice su osjetljiv i predivan instrument koji stvara moćne zvukove, a o tehnici glasa ovisi koliko će on biti izdržljiv

Što se tiče pušenja, ono u kombinaciji s većim glasovnim naporima može uzrokovati pojavu edema glasnica, kad je nužan posjet liječniku – fonijatru. Operni pjevači doista izbjegavaju pušenje, no sjećam se jednoga mladoga basa koji je pušio i rekao da mu to ne smeta kod pjevanja. Moj je savjet bio da ipak prestane pušiti, jer nije problem što će mu se zbog toga sniziti minimalne frekvencije tonova, nego će mu se početi smanjivati maksimalni tonovi u registru basa, a to u budućnosti može biti problem. K tomu, s godinama pušenja smanjuje se i elasticitet vokalnoga mišića, što će se očitovati u manjoj dinamici i težem nadzoru vibrata na srednjim i višim dijelovima određenoga registra.

Ima li sličnosti između pjevača i športaša i koliko se razumijevanja za ozljede ima kod jednih, a koliko kod drugih? Pjevačima, naime, kao da se nameće velik osjećaj krivnje za ozljedu, dok se za športaše ima malo više razumijevanja…

Imate pravo, donekle je to tako. Naime, kad se vrhunski športaš ozljedi, redovito mediji izvještavaju o tome. Zbog masovne publike koja prati određene športove, pogotovo nogomet, tenis, rukomet, mediji više izvještavaju o tome, jer se prilagođavaju publici. Operni pjevači ne doživljavaju baš sućut kad dođe do gubitka glasa. Ljudi u tom umijeću ne vide fizičke napore kao što je očito kod športaša, i to je razumljivo, jer fizički napor nije tako očit kao u športu, iako je izniman. Međutim, to ne znači da je u psihološkom smislu lakše izgubiti glas. Oni koji su to doživjeli znaju da su to najgori trenutci koji se u profesionalnom životu mogu dogoditi, ta neizvjesnost i strah za budućnost. Na sreću, mnoge se ozljede mogu sanirati, primjerice čvorići na glasnicama, edemi. Pritom je važna i suradnja između liječnika, logopeda, pedagoga glasa, pa i fonetičara. Za športaše nikad ne govorimo da je došlo do ozljede zbog manjkave tehnike, jer riječ je o milisekundama uzročnika ozljede i često su uzroci izvanjski, od neadekvatnosti terena, udaraca prečki, udaraca protivnika, neki su udarci čak namjerni…, a kad operni pjevač ostane bez glasa, kao da je sam kriv za svoju ozljedu. Teško je to razlučiti, postoji individualno natjecateljstvo, nadmetanje među pjevačkim pedagozima, vrlo zahtjevna i kritična publika. Neprijeporno, tehnika je doista važna, ali pjevači bi trebali, uz svakodnevno vježbanje glasa, imati osiguranu i psihološku pomoć. Glas im je najvažniji instrument i naravno je da imaju potrebe sa stručnjacima prolaziti kroz probleme koji ih muče, a koji su uzrokovani i velikim fizičkim naporima, na što se zaboravlja. Imaju li pjevači u školovanju osiguranu psihološku te fonetsku procjenu glasa u pjevanju koja prati pedagoški rad pjevačkih pedagoga za vrijeme cijeloga studiranja? Odgovor svi znamo, a on nije potvrdan.

IZVORPrilika br. 1/2017.
Prethodni članak»TURISTIČKA GODINA« KAO DOBA OBRAĆENJA Započela je međunarodna godina održivog turizma za razvoj
Sljedeći članakDONOSIMO REZULTATE STUDIJE O NASILJU U VIRTUALNOM SVIJETU Dijete se u elektroničkom nasilju nema kamo skloniti