Umro je još jedan velikan, maestro Vladimir Kranjčević (21. studenoga 1936. – 9. veljače 2020.). U gotovo šest desetljeća svoga profesionalnoga djelovanja bio je valjda sve što se u Hrvatskoj moglo biti. U pedagogiji od ravnatelja glazbene škole »Vatroslav Lisinski«, profesora na Pedagoškoj akademiji do profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je šef dirigent Komornoga orkestra »Lisinski«, Akademskoga zbora »Ivan Goran Kovačić«, Mješovitoga zbora HRT-a, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskoga orkestra HRT-a, Komorne opere b. b. Zagreb. Bio je i ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu te jedan od utemeljitelja i dugogodišnji ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, a svojedobno je bio dirigent Zbora i orkestra RT Beograd. Snimio je desetine nosača zvuka, od Antologije hrvatske zborske glazbe do standardnoga simfonijskoga repertoara. Dobitnik je također više-manje svih strukovnih nagrada u državi. No više od svega toga, maestro Kranjčević bio je institucija, nezaobilazna figura u svijetu klasične glazbe u Hrvatskoj, čovjek goleme energije, enciklopedijskoga znanja i karakterističnoga humora. Svaki razgovor s njim bilo je kulturno i umjetničko povijesno koračanje po krajolicima svjetske i hrvatske glazbe. Njegovo je sjećanje bilo nenadmašno, sjećao se primjerice detaljno sezona iz sedamdesetih godina, solista koji su nastupali, kako je netko dirigirao na nekom koncertu i što su kritike pisale. Pratio je do same smrti sve koncertne sezone relevantnih koncertnih i opernih kuća u inozemstvu, znao gotovo svako staro i novo ime na sceni, jednostavno je svoj poziv živio do same srži.

Smrt maestra Kranjčevića otvara pitanje kolika je važnost učitelja, ljudi koji su tijekom života prikupili golemo znanje na koje se uvijek mogao osloniti bilo tko, znanje zbog kojega su učenici bili mirni što »sustav funkcionira« i što je budućnost zajamčena. Međutim, osjećaji koje opisuju kolege koji komentiraju odlaske bilo kojega od velikih imena danas ne odaju taj dojam. Dapače, učenici kao da se boje postati učitelji, a optimizam zamjenjuje defetističko držanje da će se sve raspasti jer takvih ljudi više nema, ne će ih ni biti i slično. Međutim, upravo je krajem veljače u dvorani »Lisinski« na koncertu u sjećanje na maestra Kranjčevića dokazano nešto potpuno drugačije. Münchenski radijski orkestar i radijski zbor pod ravnanjem maestra Ivana Repušića izveli su Glagoljaški rekvijem još jednoga pokojnoga hrvatskoga velikana klasične glazbe, Igora Kuljerića, i nakon toga posvetu ovogodišnjemu obljetničaru Ludwigu van Beethovenu. Solisti su uz njemačke bili i hrvatski pjevači, a koncert je završen dirljivom izvedbom Mozartove Lacrimose. Ta slika, vrhunski njemački orkestar koji izvodi vrhunsko djelo hrvatskoga autora, gdje se hrvatski dirigent i hrvatski solisti s jednakim veseljem i na jednakoj razini nose i s Kuljerićem i s Beethovenom, to je bila slika koju bi maestro Kranjčević sigurno htio vidjeti. Jer upravo je on taj koji je mnogima od onih na tom koncertu dao prve profesionalne prilike, mnogima je bio učitelj i savjetnik do smrti, veselio se njihovim nastupima i uspjesima, jednostavno mu je bilo stalo i do ljudi i do ukupne hrvatske glazbe i kulture. Kao što bi svakomu pravomu učitelju i trebalo stati.

»Sve počinje od učitelja«

Svojedobno je u gotovo oporučnom intervjuu za »Vijenac« na komentar da mlade generacije ne znaju što je bilo prije njih izjavio da »sve kreće od učitelja, oni moraju učenike naučiti što je bilo u prošlosti«. Nastavio je: »Moji su učitelji inzistirali na poznavanju prošlosti, sadašnjosti i odgajali su nas za budućnost. Bez toga visite u zraku, ne stojite na čvrstom. Bez tradicije nema budućnosti.« Tako je govorio Kranjčević, a što je s učiteljima i njihovim zvanjem danas?

Smrt maestra Vladimira Kranjčevića otvara pitanje kolika je važnost učitelja, ljudi koji su tijekom života prikupili golemo znanje na koje se uvijek mogao osloniti bilo tko, znanje zbog kojega su učenici bili mirni što »sustav funkcionira« i što je budućnost zajamčena

Mnogima koji se ne bave glazbom teško je shvatiti što glazbeniku znači učitelj. On nije samo prenositelj znanja, on je mnogo više od toga. Prvo, sama činjenica da se glazba uči od malih nogu, da se radi individualno i da nije riječ o jednostavnom procesu, uvjetuje vrlo specifičan odnos učenika i nastavnika. Tako taj odnos s godinama često postaje prijateljski jer učitelji moraju, posebno u ranijoj dobi, ali i kasnije, dobro poznavati psihološki profil svojih učenika, s njima razgovarati o emocijama, rješavati njihove krize koje su sastavni dio bavljenja glazbom. Uz sve to, moraju u njima održavati znatiželju za umjetnošću, izvlačiti od njih nerijetko skrivenu kreativnost i umjetničku slobodu. Moraju odgajati njihov duh, davati im širinu pogleda, a opet odlično poznavati usko tehničko područje njihove poduke. Zato nije čudno kad je jedan veliki glazbeni umjetnik na pitanje zašto nije imao učenika odgovorio da bi to bilo nemoguće na način na koji se to danas radi. Smatrao je da bi njegov učenik morao živjeti s njim, gledati ga kako vježba, kako živi, kako svira, kako vidi umjetnost i svoj instrument. Taj princip je odgojni princip za razliku od suhoga principa »transfera znanja usmjerenoga na usvajanje kompetencija i vještina« na kojem se temelje današnji obrazovni modeli.

Zapravo, učitelji glazbe možda su i posljednji Mohikanci obrazovnoga sustava koji više sliči nekomu Platonovu modelu akademije od današnjih škola koje su ustrojene kao tvornice znanja gdje se znanje usvaja po principu tvorničke trake. Današnje obrazovanje opterećeno je tržištem rada, njegovim potrebama i uspjehom pojedinca na tom istom tržištu. Malo-pomalo odgojna komponenta tako je potpuno nestala iz obrazovanja, prošlost nije važna, važno je ono što ide sad, ovaj čas. Umjetnost se tomu snažno protivi jednostavno zato što je nemoguće skočiti iz ničega u nešto. Da bi se došlo do neke razine, potrebno je proći dugo razdoblje formacije. Tako su i učitelji prirodno usmjereni na polagano izgrađivanje u kojem se istodobno sa znanjem gradi i karakter učenika. Međutim i umjetnički poziv počeo je doživljavati ozbiljne promjene upravo zbog promjene kompletne paradigme u obrazovanju. Tako se i učitelji glazbe danas suočavaju sa sličnim izazovima kao i ostali učitelji, a ti su izazovi najčešće usmjereni prema pitanju ishoda. A kako se ishodi danas mjere većinom mjerljivim jedinicama, i učitelji glazbe nalaze se pod pritiskom uspjeha, koliko učenika, koliko natjecanja, koliko koncerata, koliko upisanih na akademije. Nema priče o razvoju kompletne osobe, o izgradnji umjetničke osobnosti, o vrijednosti obrazovanja za duhovni život pojedinca, važnosti za kulturu, samo je broj važan.

Božica ili smeće?

Juya Wang, jedna od najvećih mladih pijanističkih zvijezda današnjice, u intervjuu za švicarski dnevnik »Neue Zürcher Zeitung« nedavno je rekla: »Ne znam više što sam, božica ili smeće.« Opisala je iscrpljujući ritam koncerata koje mora odrađivati jer je pritisak agentura i organizatora na nju takav da zapravo i nema izbora želi li ostati na sceni. Pa se iz intervjua da iščitati gotovo ropski i ucjenjivački odnos u kojem se nalazi, gdje zapravo ne bira ni repertoar koji svira ni gdje svira, jer postoje pravila, a prvo je pravilo da umjetnik mora biti učinkovit po mjerilima industrije. Čitajući intervju, čovjek ne može a da se ne zapita kamo to sve zapravo ide. Nekada su baš učitelji bili autoriteti koji su čitav sustav na neki način vodili i usmjeravali u smjeru u kojem su mislili da treba ići. Veliki glazbenici koji su imali pozicije na vodećim akademijama autoritetom su filtrirali »žito od kukolja«, postavljali interpretativne kriterije, stvarali i vodili talente zbog služenja umjetnosti, struci, a ne industriji. Ali oni odavno više nemaju poluge kontrole. Glazbena natjecanja pravi su primjer. Njihov je broj od polovice prošloga stoljeća do danas narastao za nekoliko stotina puta. To je postala prava industrija, u kojoj profitiraju profesionalni ocjenjivači koji se organiziraju u kružoke, prodajući natjecateljima usluge poduke u zamjenu za kakva-takva jamstva za nagrade. Ondje su i koncertni agenti koji love mlade zvijezde ne bi li obrnuli nekakav brzi profit u pravoj maniji mladosti koja je danas zavladala u svijetu klasične glazbe. Akademije se s druge strane pritišće da primaju što više kandidata pa je poduka počela biti nalik isto na tvorničku traku, u 45 minuta se dobije recept za vježbanje i idemo dalje. Učitelji jedva poznaju svoje učenike, a oni onda prihvaćaju pravila igre glazbene industrije bez kritičkoga pogleda.

Bez tradicije nema budućnosti, govorio je maestro Kranjčević. Temelj budućnosti svake, pa tako i glazbene umjetnosti, tradicionalni je učitelj koji svoga učenika priprema za život obraćajući pažnju na kompletnu osobu koju pred sobom ima, na umjetnost i kulturu kojoj na neki način treba služiti. To ne znači da treba odbaciti nove poslovne modele, međutim oni u cijeloj priči moraju biti sekundarni, osoba i njezina umjetnost su najvažniji. Maestro Kranjčević bio je dobar primjer čovjeka koji je u tom smislu bio kompletan, duboko svjestan uloge svakoga umjetnika, kako onoga tko stvara glazbu tako i onoga tko služi tradiciji, prošlosti, sadašnjosti, ali svojim radom s mladim generacijama – i budućnosti.

IZVORPrilika br. 3/2020.
Prethodni članakNJEMAČKA – SINODSKI PUT ILI STRANPUTICA Izmiče li se »tlo na kojem stojimo«?
Sljedeći članakMONS. PROSPER BALTHAZAR LYIMO, POMOĆNI BISKUP ARUSHE U TANZANIJI »Crkva u Africi se širi«