U Zagrebu se početkom veljače održalo najveće i najvažnije međunarodno pijanističko natjecanje u Hrvatskoj, 6. međunarodno pijanističko natjecanje »Svetislav Stančić«. Ime nosi po najvažnijoj osobi u povijesti hrvatskoj pijanizma, čovjeku koji je utemeljio hrvatsku pijanističku školu i iz čije su klase potekla najvažnija hrvatska pijanistička imena, poput Božidara Kunca, Melite Lorković, Darka Lukića, Jurice Muraija, Ranka Filjaka, Pavice Gvozdić, Vladimira Krpana i mnogih drugih. Danas gotovo i nema izvođača, studenta ili nastavnika glasovira obrazovanoga u Hrvatskoj koji nema neku poveznicu sa Stančićevom školom. Iako je priča o hrvatskoj pijanističkoj školi zanimljiva, u Zagrebu već nekoliko godina ime Svetislava Stančića plijeni pozornost nečim drugim, a to je njegov vlastiti glasovir, instrument na kojem se već treću godinu za redom održava jedini pijanistički ciklus u Hrvatskoj. Riječ je o instrumentu iz pariške tvornice Pleyel, prekrasnom koncertnom glasoviru iz 1924. godine. Glasovir je nakon Stančićeve smrti došao u posjed hrvatskoga pijanista, profesora i restauratora glasovira Ljubomira Gašparovića koji je poprilično devastirani instrument do zadnjega detalja restaurirao i doveo u originalno stanje tako da i ponajbolji pijanisti na njemu danas mogu održavati koncerte, i to s veseljem. I upravo je to zanimljivo, da je u slučaju toga glasovira nekako u središtu pozornosti instrument, a ne izvođač, i da je upravo instrument svojevrsna pozivnica pijanistima za nastup u ciklusu.
U redovnim uvjetima, naime, svakoga pijanista na sceni dočeka instrument za čiju marku izvođač i ne pita unaprijed, najčešće se ionako radi o koncertnim glasovirima poznate marke, Steinway ili Bösendorfer, eventualno Fazioli ili Yamaha, i pijanisti im se brzo prilagode jer su na to naviknuti, no kad je riječ o Stančićevu glasoviru, to je pozivnica u prošlost, u zvuk koji se ne će tako lako naći u današnjim instrumentima, onaj koji je bliži izvorima, zvuk koji su čuli mnogi od onih koji su pisali glazbu za glasovir. Ta ideja o zvukovnom putu u prošlost i glasoviru u glavnoj ulozi pred godinu dana zaživjela je i u Londonu u koncertnoj dvorani Wigmore Hall, koja je u razdoblju pred Prvi svjetski rat pripadala njemačkomu proizvođaču glasovira Bechsteinu, no na valu protunjemačkoga raspoloženja zaplijenjena je i prodana zajedno s kompletnim inventarom. Međutim, londonski restaurator glasovira Peter Salisbury pronašao je koncertni Bechstein iz 1899. godine, koji je vjerojatno bio dio Bechsteinova salona na mjestu današnje dvorane, obnovio ga i doveo jednoga od najboljih pijanista današnjice Pierre-Laurenta Aimarda da na njemu održi prvi koncert kako bi se oživjela zvučna slika s početaka te koncertne dvorane kao najava novih koncerata na tom instrumentu. Uza sve zvijezde i zvjezdice, glasoviri su počeli biti u glavnoj ulozi? Kako je do toga došlo?

Spektakularan razvoj

Mnogi ne razmišljaju previše o glasoviru kao o nečemu posebnom, dapače, nije rijetkost da ga se promatra i kao teško i nezgrapno smetalo u kući ili ga se i ne primjećuje osim kao policu za slike ili vaze. No, bez obzira na sve, nije rijetkost da glasovir u kući isprati i nekoliko naraštaja i da ga se ljudi ipak nerado rješavaju, bez obzira na to koriste li se njime ili ne koriste, instinktivno mu dajući određenu vrijednost. Pa koja je njegova vrijednost? Kako su ljudi danas naviknuli sve mjeriti novčanim mjerama, podatak da koncertni Steinway košta nešto malo više od milijun kuna sasvim sigurno govori nešto, ali i ništa, jer kao i bilo koja druga stvar, ima i onih koji vrijede milijun, a i onih koji vrijede nula. Vrijednost glasovira nadilazi novčane relacije, sama njegova prošlost i njegova »žilavost« u uvjetima sadašnjosti daje tom instrumentu posebnu auru.

Početkom 20. stoljeća glasovir je bio prisutan u milijunima domova i američke i europske građanske klase, kao središte obiteljske zabave i obiteljskoga okupljanja

Iz male radionice u talijanskoj Toskani, gdje je osoba imenom Bartolomeo Cristofori pod sponzorstvom moćne obitelji Medici oko 1700. godine osmislila instrument koji, za razliku od čembala koji je trzao po žicama ili klavikorda koji je žicu udarao mesinganim pločicama, žice udara malim čekićima omogućujući izvođaču da ovisno o jačini udarca svira tiho i glasno (piano et forte), razvio se instrument koji je, bez pretjerivanja, sudbonosno obilježio glazbenu kulturu čitave Europe. Naime, kao instrument koji po opisima Cristoforovih suvremenika uopće nije trebao pretendirati na to da postane solistički instrument, nego da služi za kućno muziciranje, kao pratnja pjevačima ili drugim instrumentalistima, on je otišao u potpuno drugom smjeru, iako je dijelom ispunio i svoju prvu svrhu. Njegove mogućnosti tako su brzo zaokupile pozornost skladatelja koji su, uvidjevši njegov potencijal, »tjerali« proizvođače na daljnji razvoj toga zanimljivoga stroja da se do kraja 19. stoljeća došlo do instrumenta koji je imao najbogatiji repertoar među instrumentima, koji je bio obvezan kućanski inventar svake obitelji koja je držala do sebe, koji je zvukovno bio toliko moćan da je mogao pokrivati i velike orkestre, koji je presudno utjecao na razvoj harmonije, polifonije, glazbene poduke… Ni jedan instrument nije doživio u tako kratkom razdoblju toliko spektakularan razvoj i proboj u samo srce glazbene kulture civilizacijskoga kruga kao što je to bio slučaj s glasovirom. Početkom dvadesetoga stoljeća glasovir je bio prisutan u milijunima domova i američke i europske građanske klase, kao središte obiteljske zabave i obiteljskoga okupljanja, stoga nije pretenciozno reći da je glasovir istinski simbol jedne kulturne epohe.

Izazovi budućnosti

I iako mu današnja kultura življenja nije baš naklonjena, on ipak i dalje preživljava. No ne bez izazova. O tome najbolje govore podatci o smanjenju potražnje za glasovirima i propasti mnogih proizvođača glasovira. U Europi su ostali tek malobrojni, Petrof primjerice, koji je na ovim prostorima bio možda i najpoznatiji i koji je u jednom trenutku bio među najvećim proizvođačima, danas put preživljavanja nalazi u proizvodnji kuhinjskoga i uredskoga namještaja, a instrumente proizvodi u malim serijama. Nije jedini, svi europski proizvođači ili su propali ili putove nalaze povezivanjem s dalekoistočnim kompanijama gdje potražnja za glasovirima, za razliku od Europe i SAD-a, snažno raste.
Ono što pijanisti i svi oni koji se glasovirima bave primjećuju jest ukupni pad kvalitete izrade instrumenata. Zvuk je problem, proizvođači iz Japana do te su mjere standardizirali proizvodnju da im glasoviri sliče kao jaje jajetu, s vrlo malo osobnosti, a ostali dalekoistočni proizvođači, poput kineskih ili korejskih, još nisu uspjeli proizvesti uvjerljiv instrument. Uz svu silu tehnologije i konstantan prijenos znanja iz europskih kompanija, nažalost – ne ide pa ne ide. Prema objašnjenjima tehničara koji pohode dalekoistočne kompanije, istoku jednostavno nedostaje tradicija izrade, a ona izvire iz dubljih sfera, iz same kulture. Ne može se glazbena kultura odvojiti od kulture zvuka, a isto se tako ne može savršenstvo izrade instrumenta odvojiti od svih onih finesa koje čuje dobro obrazovano i kultivirano uho. Onaj tko ne zna zašto radi to što radi, ne će moći nikad napraviti dobar instrument.

Potraga za identitetom

I najbolje europske kompanije muku muče upravo s radnicima. Dok je početkom dvadesetoga stoljeća industrija glasovira cvala, raslo je i znanje i broj onih koji su ga mogli prenijeti na druge; kako ona opada, opada i broj ljudi, pa i samo znanje. Te činjenice samo su dokaz koliko je glasovir vezan uz kulturu i koliko bez nje nema ni dobroga glasovira. Možda baš zato oni koji vole taj instrument posežu u prošlost, tražeći zvuk, tražeći svojevrsno »božanstvo u stroju«? Jasno je da je običnomu slušatelju i digitalni glasovir sasvim pristojan, međutim samo onaj tko je taknuo pravu tipku i tko je osjetio vezu između svojega prsta i onih tisuću dijelova koje između njega i žice tu vezu pretvaraju u zvuk može naslutiti što je to pravi instrument. Zato pijanisti danas žude za dobrim instrumentima, jer imaju premalo prilika s njima doći u doticaj, zato mnogi obnavljaju stare instrumente i zato je pitanje glasovira kao instrumenta malo-pomalo došlo u središte priče o pijanizmu danas.
Nažalost, današnje ogrubjelo, brzo i racionalno vrijeme hladnih strojeva ne može tako lako shvatiti što je glasovir, jer se on ne radi strojem, nego rukama i uhom. Evo primjera: u tvornicama vrhunskih instrumenata jedan zaposlenik u prosjeku godišnje napravi jedan glasovir i zato se takvih glasovira u cijelom svijetu napravi manje od pet tisuća. Stoga su pothvati poput ciklusa Pleyel Svetislava Stančića ili Bechsteina iz Londona uistinu vrijedni kao poticaj i simbol važnosti instrumenta koji je mnogo više od crne kutije na koncertnom podiju, koji zove one koji ga sviraju da traže taj savršeni zvuk, u potragu koja je na kraju zapravo traganje za identitetom. I možda je problem baš u tome.

IZVORPrilika br. 2/2018.
Prethodni članakADMINISTRATIVNE I POLITIČKE MINE Hoće li hrvatskoj energetici napokon svanuti sunce?
Sljedeći članakDUGOGODIŠNJI UČITELJ ALOJZIJE AGA O KLJUČNOJ ULOZI UČITELJA »Da, dobro ste čuli, ja sam bio odgojitelj«