Da bi se utvrdila autentičnost nekoga ukazanja ili privatne objave, potrebno je u svakom slučaju analizirati doktrinarni sadržaj konkretne pojave, koji treba biti u skladu s objavom i učiteljstvom Crkve.
Zatim treba ispitati subjekt dotične pojave (vidioce) te utvrditi o kakvim se osobama radi: je li riječ o ekvilibriranim ili o osobama s patološkim tendencijama.
Izvjesni defekti poput nedostatka iskrenosti, sklonost pretjerivanju i iskrivljenju istine, laž, nametljivost i slično pokazatelji su neautentičnosti pojave, a uravnoteženost, osjećaj za realnost i iskrenost osobe elementi su koji, uzeti s ostalim pozitivnim naznakama, govore u prilog autentičnosti. Ukazanje koje potječe od Boga mora svakako ostaviti pozitivne učinke (moralne i duhovne) kako na onima kojima je poruka upućena tako i na vidiocima prema zlatnom pravilu: »Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.« No to ne znači da se odmah, »preko noći« na vidiocima mora zapažati besprijekornost i svetost, što je nemoguće, jer i Bog poštuje zakonitost ljudskoga razvoja, koji je osobito na planu duhovnoga života i napretka spor i mukotrpan.
Sasvim je drugačija situacija kod mističnih viđenja, pojedinih mistika koji se već nalaze na određenom stupnju svetosti i kod kojih je viđenje često plod milosti i mističnoga iskustva. Važan je kriterij i ozračje utjehe i mira kod vidjelaca budući da oni ni na koji način ne mogu biti plodovi zloga duha. Mnogi ističu poniznost i poslušnost vidjelaca kao vrlo važan kriterij autentičnosti, a taština i oholost gotovo su neodvojivi od lažnih ukazanja i objava.
Bitno je isto tako analizirati i svrhovitost i smisao određene objave i ukazanja. Na dogmatskom i egzegetskom planu one su čisto sporedne i nevažne. »Međutim na praktičnom polju – piše Bruno Secondin – mogu imati veliko značenje kao savjeti, sugestije za konkretno djelovanje pojedinca ili određene grupe vjernika. Naime, mogu biti stimulans za jedan ozbiljniji i kvalitetniji duhovni život; mogu služiti kao poziv na obraćenje, pokoru, pouzdanje, sakramentalni život, itd. Upravo ono što Marijina ukazanja, posljednjih stoljeća, svagdje potvrđuju.« Katekizam navodi još jedan važan faktor u razlučivanju ukazanja i privatnih objava, to je »osjećaj vjernika« (sensus fidelium): »Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca« (br. 67).
