KRVAVA PROPAGANDA Kako je nobelovac postao dezinformiran

Peter Handke

Iako je turizam najbrža i najbolja zarada, događa se da ta gospodarska grana pridonosi uništenju baštine, što se događa Grčkoj, ali i Veneciji, talijanskomu gradu u kojem su počeli razmišljati kako suzbiti masovni turizam. Gradske su vlasti nedavno najavile da će turisti koji žele ući u Veneciju morati od 1. srpnja iduće godine za to platiti najmanje tri eura. Mjera koja će se primjenjivati na jednodnevne izletnike i putnike s kruzera, ali i na one koji borave u hotelima, najavljena je još početkom godine, ali je njezina primjena bila odgođena zbog tehničkih poteškoća. Cijena pristojbe porast će na šest do osam eura tijekom vrhunca sezone. Način plaćanja još uvijek se razrađuje. Oni koji se u grad pokušaju »prošvercati« suočit će se s globama od 100 do 450 eura. Masovni turizam dugogodišnji je problem Venecije, iako je to njezin najveći izvor prihoda. Smatra se glavnim uzrokom porasta cijena nekretnina i pada broja stanovnika. Prema podatcima iz 2016. godine, Venecija ima više jednodnevnih turista, oko 82 tisuće, nego što ima stanovnika. A njihov je broj sa sto tisuća sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća pao na današnjih 53 tisuće. Slično se događa s gradovima Dubrovnikom i Hvarom, a s vremenom će vjerojatno tako biti i sa Splitom.

»Hvar ne trpi usporedbe«

Zanimljiva je knjiga »Žal – Posvećeno svima koji odlaze« Dore Kinert Bučan. Nije naodmet izvaditi nekoliko redaka iz knjige koja želi očuvati Hvar kakav je nekad bio, čime se jasno otvara žal za prošlim. »To što je bio nekadašnji – pa čak i donedavni – Hvar, bilo je jednostavno Bogom dano.

»Zašto Handke, čija je majka bila Slovenka iz Koruške tako intenzivno voli Srbe? Pa zato što su ga uvjerili da su samo Srbi željeli sačuvati lijepu, veliku i pravednu Jugoslaviju. Zemlju koja se Handkeu čini da je direktni nastavak stare Grčke, baš kao što je i on direktni nastavak Homera«, napisao je Denis Derk u »Večernjaku«.

Neke su se stvari same od sebe složile i ispalo je tako kako je ispalo – savršeno. Amalgam klime, konfiguracija tla, ni previsoka ni preniska obala (po mjeri kupača i šetača, koji se na svakom mjestu može spustiti do mora), sam oblik luke, poput školjke sv. Jakova u savršenoj plitkoj zakrivljenosti, pitoma zapadna i istočna perspektiva u kojoj grad nestaje u šetnjicama uz more, k tome intuicija, promišljenost poznatih i nepoznatih graditelja, njihov talent u skladu s urbanističkim rješenjima tijekom mnogih stoljeća, pa čak i davni promašaji… Nasuprot tome, oni koji su to uništili imaju ime i prezime. Na primjer, onaj koji je dopustio da se sagradi golemi kontejner bez prozora, na istočnom rubu grada (opskurni disko klub? Što li?) uništio je pogled na prirodno zaleđe katedrale, na liniju amfiteatarskih uleknuća s poljima i vinogradima. Tu se oko odmaralo od gradskih vizura. (Vidjela sam u Freiburgu kako se vinogradi ljupko okomito spuštaju do na sam centar grada). Zašto se i hvarska polja makar i takva poluzapuštena ne bi sačuvala, tek u slavu proporcija i renesansnih gabarita tako jednostavnog grada kakav je Hvar? I stoga da bi sve ostalo kao prije, jer to prije ima neprocijenjenu vrijednost, ali tome neprocjenjivom vrijednom ‘prije’ suprotstavljaju se sljepilo i arogancija novovjekih Hvarana). (…) Uza zid Župnoga dvora naslagane su čerge suvenirnica i parkirani crni rent – motori, koji uz more sličnih ljetnih ‘accessorijes’ zagušuju stražnji ulaz u grad, koji je na nesreću uvođenjem starogradske trajektne luke kao glavne hvarske postao glavni ulaz u grad. Treba li se tješiti retoričkim pitanjem: ‘Zar je na Pilama u Dubrovniku bolje’? Meni je takva utjeha neprihvatljiva, jer pripadam onima koji će prepotentno reći: Hvar ne trpi usporedbe.«

»Koje li travestije!«

O ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu mnogo se pisalo, međutim više o njegovoj politici – što nije čudno jer on se vezao usko uz politiku koja se dotiče i Hrvatske. O njemu je pisao i Denis Derk u »Večernjem listu« spominjući epopeju oko dodjele Nobelove nagrade i stavljajući Handkea u kontekst balkanskoga medijskoga prostora kojemu on želi pripadati. Upravo se balkanskim medijskim prostorom, kako navodi Derk, pročula vijest da jedna udruga namjerava u centru Srebrenice podići bistu tomu austrijskomu književniku s pariškom adresom. Nadalje Derk piše: »Apologet Slobodana Miloševića trebao bi dobiti vječni spomen u Srebrenici, gradiću koji je poznat po nevjerojatnom pokolju više tisuća bošnjačkih muškaraca i u kojem se neinformirani, valjda naivni Handke naslikavao tek koji mjesec nakon srpskog pokolja. Handke već godinama tvrdi da su svjetski mediji i zločesti novinari sotonizirali Srbe zbog vojnog i političkog nereda na području bivše Jugoslavije bez razloga. Pa je tako i Srebrenica tek medijski produkt potkupljivog Zapada kojime se htjelo napakostiti Srbima. A zašto Handke, čija je majka bila Slovenka iz Koruške tako intenzivno voli Srbe? Pa zato što su ga uvjerili da su samo Srbi željeli sačuvati lijepu, veliku i pravednu Jugoslaviju. Zemlju koja se Handkeu čini da je direktni nastavak stare Grčke, baš kao što je i on direktni nastavak Homera. Ili Dostojevskog, Cervantesa, sasvim svejedno. Koje li travestije koja je na granici opasne dijagnoze. Ali Handkea je netko tko ima ime i prezime uvjerio i da su se protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu na tlu bivše Jugoslavije borili svi osim Hrvata. Jedino su hrvatske ustaše bile na Hitlerovoj strani, čvrsto su uvjerili Handkea i zbog toga je on bio protiv hrvatske samostalnosti i zbog toga najviše Hrvate i krivi zbog raspada Jugoslavije…«

Skrivanje praktičnoga znanja od budućih liječnika

Često ljudi očekuju od liječnika da budu čudotvorci, a često se s pravom može reći da rade i preko svojih mogućnosti. »Večernji list« donosi priču o jednom od takvih liječnika, doc. dr. Dinku Vidoviću, s kojim je razgovor vodila Romana Kovačević Barišić. Dr. Vidović je ortoped traumatolog iz Traumatološke bolnice u Zagrebu koji je nedavno obavio jedinstven zahvat u svijetu spasivši nogu medicinskoj sestri Martini Dir nakon što joj je u prometnoj nesreći kost izletjela iz tkiva.

»Nekoliko sam puta morao napraviti amputaciju nakon teške traume gdje su oštećenja tkiva bila takva da se nikakva suvisla rekonstrukcija nije mogla raditi. Jednom je to bila ruka. Nije mi jednostavno sjelo. Koliko god da ste profesionalac, ne možete se od takvih sudbina distancirati, ne možete baš ući u salu kao da popravljate automobil, iako bi to možda i bilo najbolje. Kirurzi koji se uspješno bave svojim poslom imaju izrazitu crtu samopouzdanja, neki kažu narcisoidnu crtu jer normalno je da se čovjek odmiče od prizora gubitka ekstremiteta, dok operater ulazi i kaže: ‘Ja ću je spasiti’. Ali, da nema te ‘narcisoidne’ crte, tresli biste se prije svake operacije, a onda ste neupotrebljivi«, rekao je doc. Vidović te potom opisao nekoliko tipova kirurga. »Jedni su teoretski potkovaniji, dok im je manualna strana slabija. Drugima je manualna strana vrlo razvijena, ali teoretski nisu toliko jaki, pa oni nauče nekoliko zahvata i izvode ih jako dobro, ali se ne mogu baviti komplikacijama i slučajevima koji iskaču iz šablone. Treći je tip onaj sa širokim znanjem i vještinom i oni su najvredniji u sustavu, ali svi su potrebni i nadopunjavaju se.«

Novinarki je rekao da je na fakultetu jedva čekao da počne raditi s pacijentima, no to dolazi prilično kasno. »Uvrijedit će se kolege kojima je to kruh svagdašnji, ali na fakultetu se osnovnoj medicini pridaje jako velik značaj. Naravno, mi ne možemo bez anatomije, fiziologije, sve to stoji, ali naši studenti ulaze prekasno u bolnice i uz bolesničke postelje. Negdje na kraju treće ili četvrte godine fakulteta, a smatram da bi s time trebalo početi odmah. Volimo se narugati Amerikancima i reći da im treba sve nacrtati, ali njihovi studenti doslovce spavaju u bolnicama, tada već rade i neke zahvate pod nadzorom. Kod nas se praktično znanje malo skriva. Studenti završavaju fakultete a da uopće ne znaju pregledati pacijenta, opću, internističku ili kiruršku propedeutiku«, rekao je dr. Vidović, ističući da je za njega stažiranje bilo iznimno korisno. Iako je stažirao četiri mjeseca volonterski, a ostalo mu je u Kliničkoj bolnici »Merkur« bilo plaćeno, taj je staž, stoji u tekstu, iskoristio da nauči sve što je propustio na fakultetu.

IZVORGlas Koncila br. 45/2019.
Prethodni članakNAJMLAĐA SLAVONSKOBRODSKA ŽUPA Pred Papom su zavapili: »Santo subito!«
Sljedeći članakKOLUDRICE BENEDIKTINKE DIGITALIZACIJOM ŽELE PRIBLIŽITI PAŠKU ČIPKU U sedmostoljetni samostan uvode modernu tehnologiju