Prošle godine udala mi se kći. Crkvenomu vjenčanju prethodile su pripreme koje su me nemalo iznenadile birokratskim procedurama i zapitao sam se mora li sve to doista tako i biti. Zbog subjektivnih okolnosti, župna crkva u kojoj se kći vjenčala nije i crkva u kojoj se krstila, primila sakramente prve pričesti i krizme. Stoga je trebalo pribaviti potvrde za spomenute sakramente, a to je koštalo: kako novca tako vremena i živaca. Uza sve to, župnici su naše prikupljanje potvrda iskoristili za svoje ažuriranje »baze podataka«, pa je onaj koji je izdao potvrdu o krštenju zahtijevao da mu se povratno dostavi potvrda o prvoj pričesti i krizmi… Plaćaj, vozikaj se, troši vrijeme i novac… Ovdje 30, tamo 50 kn! Na kraju, dotični župnici nisu uvijek bili dostupni u svojim župnim uredima u uredovno vrijeme (zbog »neodgodivih obveza«), što je dodatno usložnjavalo i čovjeka frustriralo.
Mora li to biti tako? Mora li se župnicima baš tako sve donositi na noge? Ja mislim da ne mora. Smatram da se sve to može napraviti višestruko brže i jeftinije, samo ako ima imalo dobre volje pojedinih župnika! Danas je u Lijepoj Našoj moguće dobiti izvod iz matične knjige rođenih, vjenčanih ili domovnicu bilo gdje: onaj rođen u Dubrovniku može dobiti izvod u Iloku. I obrnuto. Treba samo doći u matični ured i zatražiti! Zašto tako ne bi radila i Katolička Crkva? Ako (npr.) nevjesta kaže da je krštena u toj župi, a primila prvu pričest u drugoj župi – zar se to ne može provjeriti i ažurirati. Čemu papirnate potvrde, robovanje birokraciji i formalizmu?!? Zar župni uredi nemaju telefakse, telefone (mobitele)? S jedne strane, svjedoci smo da svećenici uživaju sve pogodnosti i blagodati ovozemaljskoga života. A s druge strane – kao da smo u »kamenom dobu«: »Donesi mi potvrdu ovu – potvrdu onu! Sve na papiru, na noge… I ne zanima me koliko to košta i koliko ćeš vremena izgubiti…«
Na kraju, moja kći ima prijateljicu u Zagrebu, koja se vjenčala. Ona je otišla svomu župniku prije vjenčanja i uskladila s njim svoje raspoložive potvrde i potraživanja… Sve ono što joj je trebalo – župnik je pribavio sam! Blagoslovljena!
Čitatelj
Na Vašem bismo mjestu i mi bili frustrirani, ali se pitamo zašto i sami niste postupili onako kako preporučujete župnicima, pa i sami sebi olakšali neke stvari, ne putujući s jednoga mjesta na drugo (ako smo Vas dobro shvatili), nego predloživši župnicima da – tamo gdje je to moguće – dokumente dostavite poštom ili nekom dostavnom službom, tamo gdje ona postoji. Pišete isto tako da ste iz subjektivnih razloga izabrali crkvu za vjenčanje – pretpostavljamo neku župnu crkvu – koja nije crkva u kojoj se Vaša kći »krstila, primila sakramente prve pričesti i krizme«, pa vjerujemo da su Vaša kći i njezin tadašnji zaručnik, a sada muž, bili informirani – i to na vrijeme – o postupku koji se traži i dokumentima koji su nužni za sklapanje braka u Katoličkoj Crkvi.
Naime, naša je pretpostavka da su Vaša kći i njezin tadašnji zaručnik, sada muž, prošli i dalju i bližu i neposrednu pastoralnu pripravu za ženidbu, o kojoj piše »Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj«, pri čemu se među ostalim ističu i razgovori sa »župnikom ili sa zaduženim svećenikom«, koji im je sve trebao objasniti i već na taj način olakšati pravodobno prikupljanje dokumenata, jer se u spomenutom »Direktoriju« ističe da bliža priprava za ženidbu traje oko godinu dana, a preporučuje se da »neposredna priprava ne bude kraća od tri mjeseca«, pri čemu se navode i »osobni susreti zaručnika sa župnikom radi obavljanja predženidbenih izvida i radi priprave na svjesno i plodonosno slavljenje ženidbenog bogoslužja« (Direktorij, br. 76). Po našem sudu, a nadamo se da se ne ćete naljutiti što to otvoreno i pišemo, godinu dana, tri mjeseca – a onda i osobni susreti sa župnikom – morali bi biti dovoljno dugo razdoblje, ali i prilika da zaručnici saznaju sve što je potrebno za crkveno vjenčanje/ženidbu i da to na vrijeme, bez stresa i frustracija, i pribave.
Osim toga, valja voditi računa i o onom što ističe i »Direktorij«, a iz čega je vidljivo da Crkva kod prikupljanja dokumenata postupa vrlo diskretno, štiteći maksimalno dostojanstvo i privatnost onih koji dostavljaju dokumente, tj. zaručnike: »Dokumenti koje treba prikupiti i provjeriti jesu: krsni list, potvrda o krizmi, potvrda o slobodnom stanju (kada se ona traži), potvrda o smrti supruga za osobe koje su udovci ili udovice i druge potvrde prema pojedinim slučajevima. Krsni list ne smije biti stariji od šest mjeseci. Zabilježbe koje se odnose na valjanost ili dopuštenost slavljenja ženidbe i one koje se odnose na posvojenje (možda sadržane u matici krštenih) moraju se službeno i u zatvorenoj omotnici poslati župniku koji vodi izvide. Župnik župe krštenja i župnik koji vodi izvide vezani su službenom tajnom što se tiče podataka ili zabilješki koje se odnose na naravne roditelje posvojenih osoba (usp. kan. 877, § 3). Pastoralni radnici trebaju poticati zaručnike koji još nisu primili sakrament potvrde da ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike teškoće (usp. kan. 1065, § 1). Posebnu pozornost posvetit će onima koji, nakon krštenja, nisu primili druge sakramente niti ikakvu kršćansku formaciju. (…) Kada su zaručnici, nakon što su navršili šesnaest godina života, boravili više od jedne godine u biskupiji različitoj od one u kojoj imaju prebivalište ili boravište ili jednomjesečni boravak, župnik koji pristupa izvidima treba utvrditi njihovo slobodno stanje i posebnom potvrdom, koja proizlazi iz svjedočenja dvojice prikladnih svjedoka ili, u pomanjkanju svjedoka, iz dopunske prisege dane za one kojih se to tiče. U tom se slučaju dopunska prisega uključuje u zaručnički ispit. (…) Važnost i ozbiljnost tog čina zahtijevaju da ga župnik brižljivo izvrši, ispitujući zaručnike odvojeno. Odgovori se daju pod obvezom prisege, bilježe se u zapisnik i potpisuju, a zaštićeni su službenom tajnom. Ordinarij može odrediti da spise prije vjenčanja pregleda on ili od njega ovlaštena osoba.«
