Vegetarijanstvo kao duhovna vrijednost i praksa ima svoju povijest u hinduizmu i budizmu. Ono tamo znači veliko poštovanje prema životu, strahopoštovanje prema svim živim bićima. Ali se pitam: prema svima ili ne? Zar i biljke nisu živa bića? Tu je napravljena velika razlika između biljaka i drugih živih bića, uključujući i čovjeka. Zapadni svjetonazor prepoznaje veliku razliku između biljaka i životinja, ali još veću između životinja i čovjeka. To uočavaju zapadni filozofi, a to potvrđuje i Biblija i Kuran. Na zapadu nema vegetarijanstva kao duhovne vrijednosti. Sigurno znamo da je Isus jeo i ribu i janjetinu. Za Isusa su i biljke divna, čudesna Božja stvorenja. Zato on ljudski život često uspoređuje s biljkama: sa smokvom, vinovom lozom, vinogradom, pšenicom, gorušicom … Na zapadu se vegetarijanstvo, nadahnuto s istoka, javlja u osnovi i težnji negiranja ne samo svake duhovnosti, nego i negiranja vrijednosti života kao takvoga. Zapadnjački je vegetarijanizam u temelju materijalizma i ateizma: čovjek nije ništa drugo nego životinja, a ni životnije ni biljke nisu ništa drugo nego materija. A nikakvoga Boga nema. Postoji samo materija. To je taj radikalni materijalizam i ateizam, prisutan jednako u marksizmu i u kapitalizmu (jer je kapitalizmu bog novac = materija) i u liberalizmu i u individualizmu, hedonizmu… Živimo u vrijeme kada su jedino materija i novac važni. Što se ne može kupiti novcem i njime platiti, to nema nikakvu vrijednost, to i ne postoji. Ne postoje nikakve duhovne vrijednosti, a osobito ne postoji Bog koji je Duh. Može li se Crkva prilagoditi takvoj (ne)vjeri, takvu shvaćanju i ponašanju? Može li biti dijaloga, tolerancije, pluralizma s takvim shvaćanjem i ponašanjem?
Sam Isus nije mogao uspostaviti dijalog i pluralizam ni sa židovskim pismoznancima i farizejima, a kamoli s poganima. S Pilatom? Makar jedan drugoga nisu osuđivali niti smatrali krivim – Pilat je Isusa ubio. Ne mogu se tolerirati zlo i dobro, istina i neistina, pravda i nepravda, svjetlost i tama. Isus je bio Dobro, Pravda, Istina, Svjetlost – zato ga se nije moglo tolerirati. A oni koji su Kristovi ne mogu tolerirati zlo, laž, tamu, nepravdu, nejednakost, neljubav, grijeh, bezakonje… Crkva je očito bila prevarena od Sotone, otca laži, kad je zlo, laž, nepravdu, nejednakost – između robovlasnika i robova, između feudalaca i kmetova, između kapitalista i radnika, između muškaraca i žena, između klerika i laika, između kolonizatora imperijalista i koloniziranih prihvatila kao nešto normalno i moralno…
Čitatelj I. Marić
Iz Vašega doista dugačkoga pisma objavljujemo samo prvi kraći dio, kako bismo barem pokušali odgovoriti na dio Vaših brojnih upita i mnogih razmišljanja koja ste iznijeli. S mnogima se nije teško složiti, jer ona doista govore o kulturi i društvu relativizma na koje su nas upozoravali i upozoravaju pape, a o čemu je posebno pisao papa u miru Benedikt XVI. kad je još kao teološki autoritet i profesor Josef Ratzinger upozorio na »diktaturu relativizma«, o čemu je kasnije govorio, pisao i propovijedao.
No bez obzira na naše slaganje s nekim Vašim promišljanjima, sve ljude i sve pokrete, pa i djelovanje Crkve nekada i danas ne možemo paušalno i površno »strpati u isti koš«. To jednostavno ne bi bilo pošteno.
O pitanju uzdržavanja od mesa pisali smo i u kolovozu 2015. godine te smo podsjetili da takvo uzdržavanje, ako je dio nečijega zavjeta i žrtve (dakle: i duhovnosti!), s jasnim ciljem i čistom namjerom, nije protivno katoličkoj vjeri i ne može se svesti na materijalizam. U toj smo prigodi upozorili zapravo i na ključnu stvar, tj. da nas i sama Crkva poziva na uzdržavanje na raznim razinama ljudskoga života, ali ga mi ne smijemo pretvoriti u »ideologiju«, u vegetarijanstvo (ili kako pišete u pejorativnom smislu: vegetarijanizam) koje bi zastupalo tezu da je jesti hranu životinjskoga podrijetla zlo ili da se ne smije, da je to grijeh. O tome govori Crkva koja još od otačkih vremena, posebno iz doba dok je živio sveti Jeronim – na »uzdržavanje« gleda pozitivno, a sam ga je sv. Jeronim branio iz higijenskih i medicinskih razloga. Neke – koji su jeli samo voće – zbog toga su zvali i »fruktarijanci«, a oni koji su bili »redoviti vegetarijanci« svojoj su prehrani dodavali neke namirnice životinjskoga podrijetla kao što su jaja, sir, mlijeko. No i tada se kao i danas često javljalo pitanje je li se zdravo tako hraniti, tim više što postoje stroge redovničke zajednice kao što su kartuzijanci, karmelićani, klarise koji se suzdržavaju od mesa u svojoj prehrani. »Medicinski rezultati pokazuju da vegetarijanstvo nije ‘opasno’ i da organizam ne trpi nedostatak potrebnih tvari ako se ne jede meso koje se može nadomjestiti mlijekom, sirom, jajima, ribom…« napisali smo tada i samo dodajemo da se slažemo s Vama da se vegetarijanstvo ne smije svesti na neku ideologiju promicanja materijalizma.
No baš zbog onih koji bi vegetarijanstvo mogli tako predstavljati Crkva mora stupati s njima u dijalog i mora otvoreno – i njima i drugima – prenositi i svjedočiti Božji naum o čovjeku, njegovu životu i svijetu kao što je to činio i Isus, a kasnije njegovi učenici – apostoli. Crkva se pri tome drži istine, ona se – negativno gledajući – ne prilagođava, što je posebno vidljivo od Drugoga vatikanskoga koncila koji je Crkvu otvorio još više svijetu, ali ju nije učio »od svijeta«, tj. Crkva je uvidjela gdje je i kako je povijesno pogrješno postupila i nije bila vjerna svomu Učitelju, što ju je dovelo do pokajanja, ali i trajne otvorenosti da se mijenja iznutra i da mijenja svijet onako kako joj Duh nalaže i kako ju on vodi.
