Što znači biti naslovnim biskupom, je li on zapravo biskup bez pastve i zemlje u kojoj djeluje? Koje su ovlasti tako imenovanih biskupa?
Lukrecija J.
Naslovni biskup ili titularni biskup razlikuje se od dijecezanskoga biskupa koji upravlja nekom biskupijom i možemo reći da je to naslov za biskupe koji u Katoličkoj Crkvi nemaju »svoje« teritorijalne biskupije po svijetu, nego obnašaju neke posebne službe u Crkvi, kao na primjer u Vatikanu (Rimskoj kuriji), vrlo često kao pomoćni biskupi u biskupijama. Oni dobivaju naslov neke stare, danas nepostojeće biskupije i zapravo se ne govori o nekoj njihovoj posebnoj ovlasti nad tim područjem. To je lijepo u razgovoru za jedan portal prije više godina objasnio i pomoćni biskup Đakovačko-osječke nadbiskupije Ivan Ćurić, koji je rekao da se prema drevnoj praksi, ali i onoj koja je danas na snazi, »svaki biskup treba imenovati i postaviti za određenu biskupiju, kao njezin vlastiti pastir«. Prema tome, svi oni koji nisu dijecezanski biskupi, kao što smo rekli – nisu na čelu neke biskupije, nego kao biskupi imaju različite druge službe u Crkvi (među kojima je i služba pomoćnoga biskupa) – dobiju naslove neke biskupije. Tako je mons. Ćurić dobio naslov biskupa telskoga, pa je protumačio da je riječ o »simboličnom naslovu« koji se u njegovu slučaju odnosi na jednu biskupiju iz prvih kršćanskih stoljeća, a riječ je o biskupiji Tela nedaleko od drevne Kartage u današnjem Tunisu na sjevernoj obali Afrike.
U raspravi s prijateljem koji poznaje Crkvu pokušao sam provjeriti ima li Vatikan kao država i tajnu službu. Nigdje nismo uspjeli pronaći tu informaciju, pa Vas molim odgovor. Hvala unaprijed!
J. Š.
Sveta Stolica i Vatikan nemaju tajnu službu. Možda se zbog toga što su aktivni u diplomatskom svijetu i imaju predstavnike u mnogim svjetskim državama i organizacijama ponekad pogrješno misli da imaju i tajnu službu, no to nije tako. I te je tvrdnje Vatikan uvijek odbacivao jer mnogi pogrješno zaključuju da mora postojati »tajna služba« zato što su pape kroz povijest imali i danas imaju veliku i važnu ulogu, pa čak i u političkom svijetu, ali zbog svojega moralnoga autoriteta. O toj nepostojećoj »tajnoj službi« postoji cijeli niz špekulacija i vrlo maštovito napisanih knjiga koje se većinom oslanjaju na povijesno nepostojeće dokaze. Doduše, u sklopu Vatikanske žandarmerije, malene policijsko-sigurnosne službe Države Vatikanskoga Grada koja ima jedva dvjestotinjak službenika, postoji odsjek od samo nekoliko časnika koji se bavi (i) suradnjom sa sigurnosnim službama drugih država, u pravilu prigodom planiranja apostolskih pohoda svetoga oca.
U ovim ljetnim danima češće sam u prirodi i posjetio sam više kapelica u Zagrebu, poput one na Bundeku ili na Medvedgradu. Djelovale su mi kao da nisu baš potpuno crkve zbog svoje opreme. Jesu li to zaista sakralni prostori u kojima se mogu slaviti sakramenti i u kojima se vjernici mogu okupljati na molitvu?
Čitatelj
Dakako da sve kapelice i kapele nisu sakralni prostori i u njima se ne slave sakramenti. Kapelicu na Bundeku koju spominjete 2. listopada 2010. blagoslovio je tadašnji pomoćni zagrebački biskup Josip Mrzljak, a posvećena je Anđelima čuvarima – kapela sv. Anđela čuvara i sv. Josipa radnika. Prema izvještaju Informativne katoličke agencije, njezinu su izgradnju uz dječje igralište potaknuli vjernici koji su na tom mjestu povremeno molili. Ona sada pripada novozagrebačkoj župi sv. Ivana apostola i evanđelista, čiji svećenici i vjernici vode brigu o njoj, ne samo materijalno, nego i duhovno. Ne znamo kako se često okupljaju vjernici iz župe tamo, ali je riječ o kapelici u pravom smislu te riječi. A što se tiče kapelice na Medvedgradu, ona se smatra »najvrjednijom medvedgradskom građevinom«, posvećena je sv. Filipu i Jakovu i sagrađena u 13. stoljeću. Kroz povijest je teško stradavala, a rekonstruirana je krajem 20. stoljeća. Molitvena i misna okupljanja ondje se održavaju povremeno.
