AKO JE VJERA ŽIVA, MAGIJA JE NEMOĆNA Crkveno stajalište o urocima

Katekizam Katoličke Crkve

Ne znam šaljem li poruku dobro, to jest na pravo mjesto, a ako ne, molio bih vas da mi na e-mail pošaljete odgovor komu da postavim pitanje. Uglavnom mama moje bivše cure imala je prijateljicu koja se bavi »čitanjem« ljudi, »gledanjem u budućnost« i navodno je neki parapsiholog i ona se posvađala s njom. Nakon toga meni i mojoj curi sve je krenulo nizbrdo i na kraju smo prekinuli, mirili se, ali tu više nije bilo sreće, jednostavno sve gore i gore. Ja sam postao jako depresivna osoba, puna gorčine i mržnje, dok nije došao svećenik nakon Božića u našu kuću. Blagoslovio je, poškropio nas svetom vodom i rekao mi da mi želi sreću u ljubavi i da se što prije oženim. To mi je nekako olakšalo dušu i za osobu koja je do toga trena više vjerovala znanstvenomu i dandanas se pitam je li se spustila Božja ruka na mene ili je to samo bio neki psihički »prebačaj« u mojoj glavi zbog svećenikovih riječi. Naime, počeo sam moliti od toga dana i osjećam se dobro, imam loših dana, ali nije kao prije. Sjetio sam se da mi je mama bivše djevojke rekla da smatra da je dotična njezina bivša prijateljica bacila urok, premda ja nisam vjerovao u stvari poput uroka i slično, ali budući da mi se nekako vratila vjera u Boga nakon vjerovanja u čistu znanost (tzv. običajni kršćanin) išao sam istraživati da vidim stajalište Crkve o urocima i slično i pitao sam kolege koji su istinski vjernici i potvrdili su mi da Crkva vjeruje da uroci postoje. Jedan od prijatelja predložio mi je knjigu »Demoni, vještice, spiritisti« Egona von Petersdorffa, poznatoga demonologa 20. stoljeća koji je priznat od Crkve. Nakon toga sam se uvjerio da uroci, egzorcizam i demoni nisu samo puke priče, nego postoje i neki događaji vezani uz to. Zanima me ako i jest kojim slučajem bačen urok, može li se skinuti istinskom vjerom u Boga i molitvom ili je potreban svećenik kao u slučaju egzorcizma ili to isključivo ovisi o osobi koja baca urok hoće li se pokajati i ukloniti urok? Čak sam mislio čitati malo više o tome, ali su mi prijatelji koji su istinski kršćani rekli da je bolje da to ne činim.

Čitatelj

Vaši su Vam prijatelji dobro rekli: klonite se proučavanja tema o kojima biste u različitim nepouzdanim izvorima mogli naići na pogrješne informacije, pa je bolje držati se pouzdanih izvora iz kojih će Vam biti jasno stajalište i nauk Katoličke Crkve. A takvo je mjesto njezin Katekizam. Katekizam Katoličke Crkve osuđuje svaki vid magije i čaranja: »Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti tajne moći i staviti ih u vlastitu službu, te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda krjeposti bogoštovlja. A ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha.« Na to podsjeća i dr. fra Josip Blažević koji je vjerničkoj javnosti poznat upravo po raskrinkavanju različitih ezoterijskih i inih zabluda, na koje nisu »imuni« čak ni neki neupućeni vjernici. Članak »Uroci i čaranja – Je li moguće čaranjem naškoditi drugome?« koji je objavljen na portalu Bitno.net odgovara da je jedan od najpoznatijih egzorcista don Gabriele Amorth u čaranje ubrojio i uroke ili »čine«, a u vrste uroka ubrojio one koji djeluju izravno preko hrane i pića, one koji djeluju neizravno preko transfera ili nekoga predmeta koji pripada osobi kojoj se želi naškoditi te one koji djeluju povezivanjem i zaustavljaju razvoj pojedinih dijelova tijela ili mentalni razvoj.

Njegovo je upozorenje pri tome i više nego jasno: »Žrtve urokâ uzalud rasipaju svoje imanje na razne mage koji ‘skidaju uroke’ (čitaj: prazne novčarke!) ovom ili onom tehnikom, čije cijene u nekim slučajevima nadmašuju tisuću i više eura, a eventualni učinci su samo privremenog karaktera. Žrtva upada u začarani labirint, koji je dovodi do gubitka veze sa stvarnošću, a nerijetko može završiti i na psihijatriji. Skidanje urokâ ne postiže se nikakvim tehnikama ni ritualima, nego isključivo obraćenjem živome Bogu i neopozivim odreknućem od svih grijeha i njegovog začetnika i vođe – Sotone.« Nama se iz Vašega pisma čini da ste se Vi oslonili na Boga, prihvatili što Vam je svećenik rekao i da se zbog Vašega unutarnjega obraćeničkoga stava i dogodila pozitivna promjena o kojoj pišete, jer – kako ističe dr. o. Blažević – »sigurno nije pretjerana izjava sv. Augustina, koji veli da kada bi Sotona dobio od Boga dopuštenje, ‘nitko od nas ne bi ostao na životu’«. »Najbolja i najsigurnija zaštita od urokâ je življenje u stanju milosti, a to znači u stanju bez smrtnoga grijeha. A prvi preduvjet da bi se nekomu moglo nauditi čaranjem jest stanje smrtnoga grijeha. Padom u grijeh čovjek se od pravoga Boga okreće i klanja se bogovima. Upada u idolopoklonstvo, praznovjerje, iracionalizam. Zajedno s grijehom đavao oduzima i onu nutarnju radost duše. Da bi mogao duši nauditi, đavao nastoji oduzeti radost. Protiv toga savjetuje nam sv. Pavao: ‘Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!’ (Fil 4, 4). Uroci i magija najrasprostranjeniji su u onim predjelima gdje je vjera u Krista najslabija. Gdje postoji živa vjera, tamo magija nema moć«, piše dr. o. Blažević i potiče ne samo na istinski vjerski život i molitvu, nego navodi da se u slučajevima nejasnoće radi li se o uroku, magiji ili opsjednuću treba »obratiti za pomoć svećeniku radi dodatnih uputa ili egzorcistu u svrhu molitava oslobađanja!«

IZVORGlas Koncila br. 45/2019.
Prethodni članakKNJIGA – UNIVERZALNI MEDIJ PRIJENOSA ZNANJA Knjiga je naša životna suputnica
Sljedeći članakOTAPALO NEŽELJENIH TVARI Voda uzburkana hormonima