IZAZOVI POJMOVA Što znači svjedočiti u vjerskom smislu?

Snimio: N. Miletić | Svjedočenje svećenika Zvonimira Matijevića

U katoličkom tisku i propovijedima često slušamo sljedeće riječi: izazov, poticaj, svjedočiti, biti Kristov, ali bez nekoga objašnjenja ti pojmovi nemaju pravo značenje i djelovanje. Što znače te riječi i pojmovi u vjerskom smislu?

U običnom životu izazov znači nekoga izazivati, provocirati, poticaj imamo u poljoprivredi, svjedočiti – obično se misli na svjedočenje pri nekoj važnoj stvari, ugovoru ili na sudu. Molim odgovor. Pozdrav i svako dobro.

Čitatelj

Dio ste odgovora dali u svojem pitanju, na temelju svojih ispravnih razmišljanja i ispravno zaključujete da izazov – i u običnom, ali i u vjerskom životu – znači »nekoga izazivati«: Bog nas izaziva da se probudimo (pomislite samo na starozavjetne proroke), da ga slijedimo, da nasljedujemo nauk Isusa Krista, apostola i crkvenoga učiteljstva; Bog nas provocira i daje nam poticaj, to jest potiče nas (no ne kao u poljoprivredi!) baš na sve to što smo naveli, a onda i na to da ljubimo njega, druge, sebe »kao što je on nas ljubio« i da sve to što smo naveli potvrdimo i posvjedočimo i stvarno, u svakodnevnom životu – da doista »budemo Kristovi« i da ljudi, bilo vjernici bilo nevjernici, to vide u našem konkretnom djelovanju zasnovanom na evanđeoskoj zapovijedi ljubavi: »Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio« i na nalogu koji nam je dao: »Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.« Sve je to sadržano u »glagolima« – zapravo pojmovima – koje navodite.

Životom posvjedočiti Božju poruku

A sve te glagole – izazivati, poticati, provocirati – možemo protumačiti onim zadnjim kojega spominjete, a to je – svjedočiti. Jer ako prihvatimo Božji izazov, Božji poticaj i Božju provokaciju, doista životom moramo posvjedočiti da smo doista shvatili Božju poruku i da smo je prihvatili u spremnosti da po njoj živimo. Kako piše mons. Rino Fisichella, koji je upravo predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije, svjedočanstvo dolazi od grčke riječi »martyria« i znači »sposobnost ulaska u međusobni odnos na osnovi pripovijedanja nekoga događaja«. Zato je svjedočanstvo prije svega govor i ono pripada čovjekovu načinu izražavanja, piše mons. Fisichella te svjedočanstvo stavlja prvo u pravni kontekst, kao što ste i Vi učinili u svom pitanju, te objašnjava da se svjedočanstvo ne može »svesti na puko iznošenje činjenica; ono je prije svega zauzetost, kompromis, performativni govor koji po svojoj naravi zahtijeva od subjekta da dođe do krajnjih posljedica: dati vlastiti život kao potvrdu istine o onome što svjedoči«. U tom slučaju svjedočanstvo, već i semantički, dosiže potpunu i dosljednu izražajnost jer postaje mučeništvo (martyria), piše mons. Fisichella u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« te potom govori o svjedočanstvu u Starom i Novom zavjetu, ističući da je »Isus Krist savršen i vjeran svjedok Božji«, a njegovi su učenici zbog prisnosti života s njim »prvi svjedoci uskrsnuća Raspetoga (1 Kor 15, 3), a snagom toga iskustva oni su poslani u svijet da budu opunomoćeni svjedoci svega što je on učinio (Dj 1, 8; 10, 41)«.

Svjedočanstvo mons. Fisichella potom tumači s teološkoga stajališta, ističući da ima nekoliko obilježja za koja smatramo da će biti korisna i kao odgovor na Vaše pitanje. Mons. Fisichella sažima ih ovako: »1) Svjedok je primatelj poziva koji ga osposobljuje da to bude; on dakle prima neopozivo poslanje za svjedočanstvo. 2) Svjedočanstvo se ne zadržava na pojedinačnim ili slučajnim pojavama; ono, naprotiv, dotiče konačni smisao osobne egzistencije. 3) Svjedočanstvo se ne daje radi sebe samoga: ono je ponuđeno drugomu da ga potakne na vjeru ili razmišljanje; u tom smislu ono postaje ‘proglas’. 4) Svjedočanstvo je konkretna zauzetost života; ono se ostvaruje u uobičajenim oblicima osobne egzistencije, pa se može reći da zapravo sam život svjedoči. 5) Kršćansko svjedočanstvo je plod milosti; ono je, dakle, prvenstveno inicijativa Boga koji bira i izabire za to poslanje.«

Isus kao izvor svjedočanstva

Nadalje mons. Fisichella pojašnjava da su »vjernici snagom krštenja usađeni u vjeru Crkve pa tako postaju svjedoci koji prenose i nastavljaju svjedočanstvo čiji je izvor Isus Krist i njegovi učenici« te ističe zasluge Drugoga vatikanskoga koncila koji je obnovio kategoriju svjedočanstva »novim i aktualnim izrazima«, pa se taj pojam u koncilskim dokumentima pojavljuje više od sto puta, ali ono što je još važnije – taj je pojam opisan »kao oblik i izraz koji ujedinjuje kršćansko bivovanje i djelovanje«.

Dakle, budući da je svjedočanstvo govor, potrebno ga je u potpunosti konkretizirati u povijesnim uvjetima i u kontekstu u kojem ga se treba izreći, kako ne bi ostalo nerazumljivo i neučinkovito, kao što i Vi spominjete. Mons. Fisichella nas stoga podsjeća da je zadaća svjedočenja »uvjeriti« drugoga u dobrotu i istinitost svoga sadržaja, »kako bi ga se učinilo dionikom vlastite sreće«, a na to upozorava i sveti papa Pavao VI. u enciklici »Evangelii nuntiandi«: »Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje… ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci« (EN 40).

Na kraju treba reći da svjedočanstvo ne može biti samo osobno; ono ima bitno crkvenu sastavnicu koja ga obilježava uvijek i svagdje kada treba svjedočiti vjeru cijele Crkve, a »punina svjedočanstva dosiže se u trenutku u kojem onaj koji ga prima i sam postaje svjedokom; u tome se prosuđuje istinitost i uvjerljivost vlastitoga svjedočenja«, zaključuje mons. Fisichella.

IZVORGlas Koncila br. 50/2019.
Prethodni članakVLADO BEGIĆ, PASTORALNI VIJEĆNIK I ŽUPNI SURADNIK »Sretan sam što mogu dati svoj doprinos zajednici«
Sljedeći članak»VJERNIČKI ZANOS S KOJIM SE MOLIMO RANGIRANJIMA« PISA-ini rezultati (ni)su važni