ČITANJE POČINJE OD KRISTA Je li važan redoslijed Božjih zapovijedi?

Snimio: B. Čović | Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta

Molim vas da mi objasnite stajalište Crkve po pitanjima: 1. Je li 10 Božjih zapovijedi zapisano redom po značenju ili su sve iste, to jest da se promijeni redoslijed, bi li dobile ili izgubile na važnosti? 2. Prva je Biblija tiskana oko 400. godine nakon Kristova rođenja pa se pitam je li možda moguće da se u tih 20 generacija usmene predaje moglo dogoditi da netko pobrka redoslijed zapovijedi?

Čitatelj N. F.

Uobičajeno ćete u teološkoj literaturi, ili u literaturi koja je s njom na neki način (blisko) povezana, pročitati da je Dekalog ili Deset Božjih zapovijedi Bog dao Mojsiju na Sinaju i da je bilo riječ o dvije ploče zakona, kao što se opisuje u 34. poglavlju Knjige Izlaska, koju preporučujemo da pročitate (premda pretpostavljamo da već i jeste, više puta). Kada je Mojsije sišao sa Sinaja, na prvoj ploči nalazile su se tri zapovijedi koje govore o odnosu čovjeka prema Bogu, a na drugoj ostalih sedam zapovijedi koje govore o odnosu čovjeka prema čovjeku. I takav je poredak po sebi potpuno logičan: čovjek, da bi mogao živjeti izmireno i poštovati drugoga do sebe, mora živjeti u miru s Bogom, poštovati Božji zakon koji je u njega utisnut i koji je vječan, a po kojem onda treba i donositi svoje ljudske zakone, koji – kao što pokazuje i ljudska povijest – nisu trajni, a nekada su čak i nemoralni i nanose štetu drugima.

Kako u Enciklopedijskom teološkom rječniku ističe moralist Lorenzo Alvarez, izraz »Deset zapovijedi« ili »Dekalog« za te se zapovijedi rabi još od vremena otaca, o čemu piše sv. Irenej, i to kao prijevod židovskoga starozavjetnoga izraza »aseret haddebarim« ili »deset riječi« kojim se označavao »popis osnovnih zapovijedi Sinajskoga saveza«. Prema Alvarezovim riječima, pisac ili »redaktor« prvih pet knjiga Staroga zavjeta – Petoknjižja – htio je istaknuti važnost Dekaloga stavivši ga na početak zakonika Saveza, a iz istoga se razloga nalazi i u središtu molitve »šema« (Slušaj, Izraele) koju su svi pobožni Židovi znali napamet. Alvarez nadalje napominje da se taj broj zapovijedi – dakle »deset« – uvijek »namjerno zadržavao, unatoč teškoćama koje niču iz formulacije prve i posljednje zapovijedi«. »Primjerice Talmud, zatim pravoslavne Crkve itd. udvostručuju prvu zapovijed, a Katolička i Luteranska Crkva zadržavaju jedinstvenu formulaciju prve zapovijedi, ali udvostručuju posljednju zapovijed.«

Što se tiče Vašega pitanja o tome je li se možda prenošenjem »pobrkao redoslijed zapovijedi«, Alvarez nadalje tumači da i sam Stari zavjet »nudi dvije verzije Dekaloga«: jednu u spomenutoj Knjizi Izlaska (Izl 20, 2-17) i drugu u Ponovljenom zakonu (Pnz 5, 6-21). Iz njegova je tumačenja vidljivo da su najveće razlike u »dvije inačice« one koje se tiču opisa i motiviranja subotnjega počinka i one o ženi. Tako je zapovijed o suboti unesena u Izl 20, 8 imperativom »spomeni se«, a u Pnz 5, 12 imperativom »obdržavaj«. S obzirom na zapovijed o ženi Izl 20, 17 »ženu« navodi poslije »kuće bližnjega svoga«, kao još jednu stvar među muževljevim vlasništvom, a Pnz 5, 21 stavlja je na prvo mjesto te je jasno odjeljuje od drugih dobara. Alverez tumači da »prva verzija (Izl 20, 2-17) potječe od elohističkoga izvora« te se stoga može smjestiti u VIII. stoljeće, a druga je verzija »djelo deuteronomista« i smješta se u VII. stoljeće. No ni to ne može isključiti da bi neki elementi mogli potjecati iz još drevnijih vremena, navodi Alvarez i dodaje da su istraživači »pronašli brojne paralelizme u egipatskoj književnosti«, a da je »tipično židovska građa« nedvojbeno ona u dvije prve zapovijedi: »Ne klanjaj se drugomu bogu; ne pravi sebi nikakva Božjega lika.« Riječ je zapravo o potpuno nepoznatim zabranama u kulturama Bliskoga istoka, ističe Alvarez i pojašnjava »aktualizaciju« Deset zapovijedi u Izraelu i kršćanstvu, pri čemu je nama zanimljiviji dio o kršćanstvu, to jest o Dekalogu u kršćanskoj perspektivi. Naime, do potpune obnove zapovijedi u njihovu izvornom i autentičnom značenju moglo je doći tek porukom Novoga zavjeta: »Pred bogatim mladićem Isus ističe posvemašnje prvenstvo ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu (Mt 19, 16 par.). To usmjerenje prema temelju s jedne strane vodi k usredotočenju svih zapovijedi u zapovijed ljubavi, a s druge strane k usredotočenju moralnoga zalaganja u vjeri u Krista, koji je savršeno oblikovanje Otčeve ljubavi.« Tumačenje, koje je ponudio Isus, dakako, proglašava valjanost zakona (Mt 5, 17), ali se ono shvaća kao korjenito drugačije od tumačenja učitelja zakona, kao »novi nauk« (Mk 1, 27) koji je prihvatio i sveti Pavao i prva kršćanska zajednica, potpuno drugačije nego što to čini židovstvo i helenistički svijet: »To će biti ‘zakon Duha života’ (Rim 8, 2), ‘Kristov zakon’ (Gal 6, 2), u konačnici, zakon novoga saveza, napisan ne kao neki zakonik, koji otvrdnjuje, već kao izraz nutrine i duha (2 Kor 3, 6). Tako shvaćen Kristov zakon daje kršćanskomu moralu onu unutarnju slobodu prilagodivosti koja će dopustiti apostolu da sa Židovima bude Židov, a s nežidovima nežidov kako bi sve pridobio za evanđelje (1 Kor 9, 19-23)«, piše Alvarez i zaključuje da velika većina teologa u skladu s Drugim vatikanskim koncilom »smatra da se moral mora vratiti na pravi kršćanski izvor, to će reći na Kristov zakon, koji ne poništava zapovijedi, nego ih preuzima u njihovoj stvaralačkoj pozitivnosti«, bez obzira na njihov poredak koji ne dovodi u pitanje važnost ni jedne od njih.

IZVORGlas Koncila br. 36/2019.
Prethodni članakNINO KARAMATIĆ, ŽUPLJANIN KOJI HODAJUĆI ZEMLJOM »KONTROLIRA NEBO« I PROIZVODI »BLAGOSLOVLJENO PIVO« »Vjera nudi slobodu koju svi ljudi imaju«
Sljedeći članakKATIJA RILOVIĆ, SESTRA BLIZANKA UBIJENOGA HRVATSKOGA BRANITELJA »Majko, nisi rodila kukavicu«