Lokalni izbori u Republici Hrvatskoj održali su se 18. svibnja 2025., odnosno 1. lipnja 2025. u izbornim jedinicama u kojima se pokazala potreba za održavanjem drugoga kruga. U tim su dvjema prilikama, uz članove predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, općinske načelnike i župane, izabrani i gradonačelnici – prvi ljudi gradskih uprava, oni koji će sljedeće četiri godine biti odgovorni za način na koji će, u svakom mogućem pogledu, funkcionirati njihov grad.
Izraz grad u kontekstu upravljanja gradonačelnika njime ima dvojako značenje: doslovno, u kojem se pod tim pojmom podrazumijeva funkcionalnost samoga prostora (u predizbornim se kampanjama to nazivalo komunalnim pitanjima) i preneseno, metonimijsko značenje, u kojem se iza pojma grad zapravo kriju oni koji u njemu žive. Preuzevši tako brigu za grad, gradonačelnik je u biti preuzeo brigu za jedan vrlo složen organizam koji diše, raste, razvija se i za koji Helena Sablić Tomić i Tatjana Ileš u tekstu »Grad između pamćenja i zaborava« tvrde da je s njim isto kao i s osobama jer grad je živo biće u kojem pulsira skup svih svojstava njegovih žitelja, svih razlika, kulturoloških, povijesnih, antropoloških, klasnih i dr. U njemu se sažima sve ono što daje pravo da se bez susprezanja rabe termini da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, odužio mu se, ubio ga, jer se uzdigao do osobe i poistovjetio sa životom.
Promatrajući motiv grada u povijesti književnosti, može se uočiti da su ponajprije oni, ili događaji koji su se u njima zbili, ključni uzročnici nastanka mnogih književnih djela ili pokretanja radnje u njima. U 5. st. pr. Kr. Atena, primjerice, doseže vrhunac svoje moći i u tom kontekstu, kao i u svakom drugom koji nudi mogućnost lagodnoga života, ljudi poprilično brzo zaboravljaju na bogove, a svoju vjeru usmjeravaju prema snazi i sposobnosti čovjeka, zbog čega ih Sofoklo u svojoj »Antigoni« opominje služeći se pritom likom kralja Kreonta. Može se, nadalje, reći da je i Troja kao fizičko mjesto sukoba, ali i kao simbol časti, herojstva, ljubavi, izdaje, sudbine i propasti civilizacije uzrokovala nastanak Homerove »Ilijade i Odiseje« te Vergilijeve »Eneide« u kojoj je nakon njezina pada radnja usmjerena opet prema gradu, ovaj put prema osnutku Rima, Eneina konačnoga cilja opravdanoga božanskom voljom.
Grad u srednjovjekovnoj književnosti ima drugačije značenje nego u antici. Umjesto da simbolizira racionalni red i političku zajednicu kao u grčkoj i rimskoj tradiciji, grad u srednjem vijeku često poprima religijsko, alegorijsko i moralno značenje. On postaje mjesto duhovne borbe, simbol Božjega poretka ili grijeha, ali i centar društvenoga i vjerskoga života. Sveti Augustin u djelu »De civitate Dei« (koje počinje pisati opet zbog događaja povezanih uz grad, odnosno uz vizigotsku pljačku Rima) stvara ključnu oprjeku između Božjega grada (ili države, ovisno o prijevodu), simbola spasenja i vječnoga života, i ljudskoga grada (države), simbola grijeha, pokvarenosti, svjetovne moći i materijalizma.
Prijestolnica europske (pred)renesanse Firenca, grad na rijeci Arno (o kojoj je pisao i Dragutin Tadijanović u pjesmi »Večer nad gradom«), u jedan je literarni okvir stavila veliki trolist koji tvore Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio. Dantea je, iz političkih razloga, Firenca doživotno prognala i osudila na lomaču, ali time najvjerojatnije i uzrokovala da Dante u deveti krug pakla stavi izdajice zbog kojih su na vlast i došli njegovi neistomišljenici. Sudbina progonstva pogodila je i Petrarcina oca u vrijeme pjesnikove mladosti pa je za njega odlazak iz Firenze imao sudbonosni značaj jer je upravo zbog toga u Avignonu ugledao Lauru, mitsku ljubav svojega života, muzu kojoj je posvetio cijeli »Kanconijer«, remek-djelo talijanske književnosti. Firenza, odnosno kuga koja je njome harala 1348. godine, motivirala je nastanak Boccacciova »Dekamerona« u kojem sedam djevojaka i tri mladića odlaze iz grada u vilu u Fiesolama i tijekom deset dana pripovijedaju priče povezane dvama dominantnim motivima – ljubavi i inteligencije.
Inspiriran biblijskim tekstom o hrabroj udovici Juditi koja je spasila grad Betuliju od asirskoga vojskovođe Holoferna, Marko Marulić 1501. godine piše »Juditu«, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti. Marulićevu »Juditu« valja čitati u alegorijskom ključu i iza Betulije vidjeti Split koji jednako uspješno odolijeva turskim navalama kao što su stanovnici Betulije odolijevali asirskim. Marulićev suvremenik Hanibal Lucić, iako Hvaranin, napisao je pjesmu u kojoj ne hvali neki grad koji se nalazi na njegovu otoku, nego Dubrovnik (»U pohvalu grada Dubrovnika«). Idealizira ga kao slobodan grad, pun reda, ljepote i mudrosti, često u kontrastu prema neslobodi i nasilju vanjskoga svijeta. U toj je pjesmi grad metafora slobode, a takva će metaforika posebno doći do izražaja u »Dubravki«, baroknoj pastorali Ivana Gundulića.
U klasicističkim tragedijama Pierrea Corneillea i Jeana Racinea radnje se odvijaju u visoko organiziranim političkim i dvorskim sredinama koje podsjećaju na idealizirani grad – mjesto discipline, časti i državničke odgovornosti, a u Moliereovim komedijama grad je ambijent u kojem se razotkrivaju društvene slabosti i ljudske mane – licemjerje, snobizam, površnost – ali se na kraju u njima obično uspostavljaju red i moral, čime dosežu ono što se smatralo klasicističkim idealom.
Za razliku od klasicizma, u književnosti romantizma grad ima sasvim drugačije značenje. Umjesto da bude prostor razuma, reda i društvene harmonije, grad postaje simbol otuđenja, duhovne praznine i društvene nepravde. Romantičari idealiziraju prirodu i slobodu, a grad vide kao mjesto gušenja duše, površnoga društvenoga života i materijalizma. To se osobito očituje u Goetheovim »Patnjama mladog Werthera« u kojima je priroda mladomu umjetniku mjesto utočišta, slobode i autentičnosti, a grad mjesto licemjerja i lažnoga sjaja. Također, u »Zvonaru crkve Notre Dame« Victora Hugoa Pariz nije grad slave, nego grad u kojem vlada moralna kriza i pustoš ljudskoga duha.
U književnosti realizma grad dobiva središnje mjesto kao realan, konkretan prostor u kojem se odvija svakodnevni život ljudi. Idealiziranomu gradu u klasicizmu i odbojnomu gradu u romantizmu realisti suprotstavljaju grad onakav kakav zaista jest – sa svim njegovim slojevima: od sjaja buržoazije do bijede na društvenim marginama. U romanu »Otac Goriot« Honoréa de Balzaca Pariz je prikazan kao svojevrsna džungla u kojoj su likovi spremni na sve zbog uspjeha, a iza fasade luksuza krije se mnogo tragičnih sudbina, poput one Goriotovih kćeri ili Eugenea de Rastignaca koji će na kraju romana rečenicom: »A sada je na nama dvoma red!« zasukati rukave za susret sa svim izazovima koje Pariz za njega sprema. Gospođa Bovary iz istoimenoga romana Gustava Flauberta sanja o Parizu koji bi trebao ispuniti tlapnje o uzbudljivom i luksuznom životu, u »Zločinu i kazni« Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga mračan i hladan Petrograd postaje savršeni ambijent za Raskoljnikovljevu moralnu dilemu i psihološku krizu, a u Kovačićevu romanu »U registraturi« neimenovani je grad mjesto gubitka osnovnih ljudskih vrijednosti i identiteta glavnoga lika, seoskoga đaka Ivice Kičmanovića.
U modernoj književnosti grad postaje još složeniji, dublji i simboličniji prostor koji reflektira unutrašnje stvarnosti čovjeka, krize identiteta, anomalije modernoga svijeta i fragmentarnoga životnoga iskustva. U Baudelaireovoj poeziji Pariz je grad paradoksa: ljepote i truleži, svjetlosti i tame, mase i usamljenosti, u Joyceovu »Uliksu« Dublin je mapa unutarnjega svijeta Leopolda Blooma, a Zagreb i Kostanjevec u Krležinu »Povratku Filipa Latinovicza« mjesta su susreta glavnoga lika s istinom o samom sebi.
Gradovi bez svojih pjesnika nisu gradovi, rekao je Matoš i time istaknuo važnost pjesnika i književnosti u oblikovanju identiteta grada. Dakle, po svemu sudeći, što se pisaca i gradova tiče, oni su od 8. st. pr. Kr. pa sve do današnjih dana svoj dio posla odradili. Sljedeće četiri godine, rekao bi Eugene de Rastignac, na gradonačelnicima je red.
