Kakva to pjesma može preživjeti osam stoljeća ne kao književni spomenik, nego kao živa riječ? Sigurno, mora to biti pjesma koja skladno sjaji od svoje istinitosti; potom, mora to biti pjesma dovoljno jednostavna da mnoge od sebe ne odbije, a dovoljno bogata da se mnogo iz nje otpije; konačno, mora to biti pjesma čovjeka čiji je život nadišao riječi u koje se izlio.
Sve se to s pravom može reći za »Pjesmu stvorova« sv. Franje Asiškoga, čija je 800. obljetnica dovršetka i razlogom da se postavi pitanje s početka. Teološki i franjevački, ali i književno i ekološki podrobnije odgovore na to pitanje valjalo je pak potražiti kod jednoga od njezinih najvećih suvremenih proučavatelja, kapucina dr. fra Pietra Maranesija. Kao autor nedavno na hrvatskom objavljena uvoda u franjevačke stoljetnice pod naslovom »Put brata Franje«, profesor franjevačke i srednjovjekovne povijesti i teologije na Teološkom institutu u Asizu te na Papinskom sveučilištu »Antonianum« u Rimu osvrnuo se i na značenje pjesničke obljetnice asiškoga siromaška.
Pjev ljepote u gluhoj noći duše
Iako je Pjesma stvorova danas nadaleko poznata – dijelom zahvaljujući i pontifikatu pape Franje, koji je iz nje crpio nadahnuće za encikliku »Laudato si’« – životne i duhovne okolnosti u kojima je nastala nisu toliko poznate, primjećuje o. Maranesi. »Pjesma stvorova ponikla je iz tjelesnoga trpljenja i nutarnjega previranja. Čak i životopis koji opisuje njezin nastanak svjedoči da ju je sv. Franjo skladao na rubu depresije. Tjelesna bol, taj siloviti ispit ljudskoga života, i Franjinu je ljudskost suočila sa zamorom i strahom. U takvim trenutcima svetac nadahnuće nesumnjivo pronalazi u riječi Božjoj, u psalmima koje poznaje naizust, ali i u iskustvu ljepote, osobito ljepote stvorenja. Franjo uvijek u ljubavi osluškuje pjev svih stvorova. No tamna noć duše gotovo mu zastire boje i svjetlo. Obnovu smisla života on stoga vezuje s obnovljenim sjajem Sunca. Prvi stvor u Pjesmi, Sunce, obnavlja boje i toplinu čitavoga svijeta, pa tako i Franjina života.«
Šest putova hvale
Da posrijedi nije tek pjesnička varka, nego stvarno iskustvo, svjedoče i raznovrsni »putovi hvale« koji se pronalaze u Pjesmi stvorova, tumači prof. Maranesi. »Potkraj života Franjo u šesterim trenutcima ponovno otkriva sve što je izabrao još na početku: evanđelje, poniznost, milosrđe. Na La Verni ponovno otkriva ljepotu stvorova, u ‘Oporuci’ ponovno otkriva bratstvo, a pred smrt susreće sestricu Smrt koja mu postaje sestrica Život. Te sržne riječi Franjina puta posvemašnje ljubavi odjekuju u Pjesmi stvorova, no na kraju svojega puta svetac na njihov poziv odgovara radikalnim odricanjem. On ne lebdi u nebesa, nego liježe gol na zemlju, vraćajući se borbi s braćom i sestrama na zemlji, i prokušan zbunjenošću i neuspjehom proživljava odraslo iskustvo vjere i evanđelja.«
»Iz gnojiva cvijeće raste«
Uvidi prof. Maranesija upućuju i na opasnost od obljetnički površna ili sladunjavo bezbrižna čitanja pohvala koje su nastale u trenutcima patnje. »Doživljaj Pjesme stvorova u Italiji, ali i u svijetu, i danas je umnogome određen filmom Franca Zeffirellija ‘Brat Sunce, sestra Mjesec’. On je scenu njezina nastanka postavio na predivnu, rascvjetanu visoravan Casteluccia, čime se gotovo posve izgubila dramatična napetost između patnje i pohvale. A ‘iz gnojiva cvijeće raste, iz dijamanata ne raste ništa’, kako je pjevao Fabrizio De Andre. Franjo u posljednjim danima doista dodiruje tlo pognojeno bolju i umorom, siromaštvom i poniznošću, i u tom dodiru dozrijeva evanđeosko sjeme. Čovjek jest načinjen od zemlje i u nju će se vratiti: ali upravo je to mjesto smrti mjesto i ponovnoga rođenja, mjesto uskrsnuća.«
Nema mjesta sumnji u autorstvo
Premda sugovornik ne preže od poetična izričaja, njegov pristup Pjesmi stvorova neodvojiv je od kritičke pomnosti kojom je proučavao i druge Franjine spise, nerijetko sumnjičene kao kasnije krivotvorine. »Iz ‘službenih’ životopisa Tome Čelanskoga i Bonaventure Banjoređijskoga ne bismo mogli doznati da je Franjo uopće napisao Pjesmu stvorova. Nemoguće je da životopisci za nju nisu znali; možda su je izostavili jer je riječ o tekstu koji narodnim jezikom pjeva o stvorenjima. No ‘Asiški zbornik’ podrobno opisuje nastanak pjesme prema svjedočanstvu brata Leona, ne ostavljajući mnogo mjesta sumnji u njezina autora. A to potvrđuju i rukopisi izvornoga teksta pjesme koji se pojavljuju već 1245. – ni dvadeset godina nakon Franjine smrti. Riječ je o jednom od prvih svetčevih tekstova koji su uopće zapisani i izrijekom mu pripisani.«
U potrazi za pravom riječju
No Franjina predsmrtna pjesma upisana je i u većinu antologija talijanske književnosti, primjećuje prof. Maranesi. »Pjesma stvorova jedan je od najstarijih tekstova talijanske književnosti na narodnom jeziku. Iako u njezinoj jednostavnosti nema traga književnoj ambiciji Dantea ili Petrarke, Franjin pjesnički pokušaj i danas oduševljava. Ritam pridjeva – tri za nebeske, četiri za zemaljske stvorove – odaje potragu za pravom riječju koja će prenijeti zanos oka i kliktaj srca onoga koji stvorove smatra braćom i sestrama. No valja napomenuti da Franjo pjesmu nije samo pisao, nego i skladao, znajući koliko radosti srcu donosi pjev. Za svoju je braću znao govoriti da moraju biti ‘lude’ – oni koji će ponajprije ganuti srce, a ne razum. Franjina jednostavna duhovnost otkriva nam jedinstveno ljudski put – put ljepote. I duhovnost je ljepota, ljepota koja ljudskomu duhu nagoviješta otajstvo veće od njega sama. Ljepota koja ne prijeti, nego pjeva.«
Sudbina ljepote i života na zemlji u našim je rukama
Blagopokojni papa Franjo u pjesmi je svetoga Franje prepoznao teološku veličinu, ali i ekološki izazov, tumači prof. dr. fra Pietro Maranesi. »Danas posjedujemo mnogo šire i dublje razumijevanje okoliša nego u Franjino vrijeme, kada su prirodu shvaćali kao strašno, prijeteće mjesto ispunjeno duhovima i čarolijom. Međutim, odbacujući takav pogled, odbacili smo i otajstveni pogled na ljepotu oko sebe u svoj njezinoj lomljivosti. Na nama je odgovornost očuvanja te ljepote u susretu s tehnologijom, koja u potrazi za blagostanjem zanemaruje blagostanje ljepote – ako ga već ne iskorištava, osiromašuje ili izobličuje. Sveti Franjo ne daje nam gotovo rješenje za te ekološke probleme, ali njegovo oduševljenje i divljenje upućuju nas k razumnosti i odgovornosti. Njegove riječi mogu oplemeniti naš znanstveni i tehnološki pogled sviješću da je sudbina ljepote i života na zemlji u našim rukama. Tom se jedinstvenom odgovornošću moramo ponositi, ali morali bismo pred njom i zadrhtati«, zaključuje.
