Podno ponosne Ivanščice, na njezinim južnim padinama, u srcu pitomoga i zelenoga Hrvatskoga zagorja, živi selo i općina Lobor sa svojih oko 4000 žitelja koje od srca Hrvatske – Zagreba – dijeli nešto više od sat vremena vožnje. Brojne krivine, uzbrdice te oštri i nepregledni zavoji stalni su suputnici svih namjernika koji se od zagrebačke užurbanosti i buke žele odmoriti u šumovitu i brježuljkastu loborskom kraju. Lobor je privukao i velikoga Antuna Gustava Matoša koji mu je početkom prošloga stoljeća poklonio jedan od svojih najpoznatijih putopisa. Matoš se u njemu bavi teškim pitanjima koja su mučila onodobnoga maloga hrvatskoga čovjeka, kao što je usitnjavanje zemljišnih posjeda, škrtost zemlje i siromašenje seljaka, a na više mjesta sivilo svojih dojmova pojačava i slikama tmurnih oblaka koji su se nadvili nad Loborom. Ipak, Lobor i njegovu okolicu Matoš uspoređuje s talijanskom Toskanom, o čijoj naveliko poznatoj ljepoti ne treba pisati dodatne retke.
Sivilo svakako nije jedan od dojmova koje putnik stječe kada u nedjeljno jutro zakorači u Lobor. Dok se mještani polako okupljaju na nedjeljnu misu, na trgu pred župnom crkvom sv. Ane, majke Blažene Djevice Marije, ozračje je vedro, dva lokalna kafića su puna, ljudi se susreću i pozdravljaju, razmjenjuju promišljanja o lokalnim zbivanjima…
Oni odmah uočavaju nepoznata lica, pružaju ruku, zanimaju se kojim dobrom putnik dolazi i kako mu mogu pomoći. Ipak hodočasnički je to kraj – preko Lobora se dolazi do obližnjega glasovitoga svetišta kćeri sv. Ane, Majke Božje Gorske, koje je na području župe sv. Ane i koje vjekovima pohode vjernici tražeći zagovor Bogorodice pred svim životnim teškoćama. Gora, kako se zove uzvisina iznad Lobora po kojoj je i Marijino svetište dobilo ime, jedno je od najvažnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj jer se ondje osim tragova rimske civilizacije i ranokršćanske sakralne gradnje nalaze i hrvatski pleteri i neki od najstarijih tragova kršćanstva u Hrvata, pa se s opravdanjem svetište Majke Božje Gorske može svrstati uz bok starohrvatskim lokalitetima Ninu, Solinu i Kninu. Do svetišta se nekoć dolazilo uskom i nepopločenom stazom, a ponekad i na koljenima. Iako su se neki običaji s vremenom promijenili, a hodočasnička je staza do loborske »svete gore« danas asfaltirana, pred krunicom u rukama i molitvom na usnama nikakav protok vremena nije bio dovoljno snažan. Freske u cinktoru svetišta kratko predstavljaju samo neka od mnogobrojnih čudesnih uslišanja poput izlječenja od ugriza zmije, nestajanja sljepila, izlaska iz bolesničkoga kreveta, preživljavanja ratova, požara i mnogih drugih nedaća. Neka od njih zapisao je još sredinom 18. stoljeća lepoglavski pavlin Hilarion Gasparotti, a praksa zapisivanja svjedočanstava vjernika u župi sv. Ane neodvojiva je od hodočasničke tradicije loborskoga kraja i danas.
No bogata povijest loborskoga kraja (prvi pisani spomen župe Lobor seže u 14. stoljeće) te svetište Majke Božje Gorske i hodočasnička tradicija nisu jedini aduti pastorala župe sv. Ane. Posebna se pozornost pridaje privlačenju mladih kojima su u župnoj zajednici od malih nogu otvoreni župni dječji zbor »Sveta Ana« i zbor mladih »Vedrina«, zatim razne humanitarne aktivnosti i pomaganje socijalno ugroženima te duhovno i materijalno potrebitima, a za one hrabrije mjesta ima i među župnim čitačima Biblije. Jasno, živa je i ministrantska zajednica koja okuplja dvadesetak stalno aktivnih mladih.
»Naša je župa na poseban način bogata mladima i djecom. S obzirom na to da ovdje nisam rođena i da sam u Lobor došla u zrelijoj dobi, pri prvom susretu sa župnom zajednicom ugodno me iznenadio velik broj angažiranih mladih. Trudimo se dati što više sadržaja, nastupa i koncerata u koje se mladi mogu uključiti, a uvijek su važni i roditelji. Bez roditelja to bi bilo teško jer oni djecu podupiru u svemu, oni ih dovode na mise i na zborske probe i s njima uvijek imamo odličnu komunikaciju«, svjedoči župljanka Ivana Erjavec Šeremet, voditeljica zbora »Vedrina« i dječjega zbora »Sv. Ana«.
Vjeroučiteljica Natalija Levak u župi sv. Ane pomaže u katehezi prvopričesnika i krizmanika, kao i vjeronauku za ostale dobne skupine, zauzeta je i u uređivanju župne mrežne stranice i Facebooka, a kada zatreba, uskače i kad je riječ o administraciji u župi. »Ne možemo reći da u nas nakon prvih pričesti i krizama nema odljeva mladih. To je svakako izazov ako se želi s njima raditi, ali smatram da poštovanje rađa poštovanje. Dakle djetetu i mladima trebamo uvijek dati priliku da se slobodno izražavaju i poticati ih na samostalnost. Iz osobnoga iskustva mogu reći da djeca tako počinju shvaćati i da u Crkvi mogu pronaći ono što će im itekako biti korisno za život te se zato i vraćaju.«
Dvije »tete Danice« – kako u župi sv. Ane od milja zovu župljanke Danicu Knok i Danicu Horvat – pokazuju da i stari i mladi u svom djelovanju u župi mogu biti komplementarni. Iako će mladi iznijeti teret svih fizički zahtjevnijih poslova, »tete Danice« posebno u vrijeme velikih blagdana i župnih svečanosti brinu se o svoj »logistici« župe, da ima dovoljno jela, da je crkva uredna i čista, da se tijekom godine hodočasnike uvijek dobro dočeka… Danica Horvat predsjednica je župne Marijine legije koja je pokrenuta proljetos, a proizišla je zapravo iz angažmana prilično aktivne zajednice molitelja žive krunice. Danica Horvat pak, osim stažem u molitvenoj zajednici, može se pohvaliti i 46 godina dugim stažem zvonarke i sakristanke u sv. Ani. »Ako Bog da da proslavim pedeset ljet ovdje, nakon toga mogu ići u ‘mirovinu’. Ali stalno mi govore da ne mogu otići sve dok si ne pronađem odgovarajuću zamjenu«, kaže kroz šalu Danica Horvat.
»Tete Danice« samo su neke od brojnih vjernika starije generacije aktivnih u župi i bez čijega bi doprinosa pastoral Lobora bio siromašniji. Naime, župa sv. Ane prilično je rasprostranjena jer osim svetišta Majke Božje Gorske obuhvaća i dvije filijale u Martinšćini i Peršavesu te osim loborskoga još tri groblja u okolnim selima, a pod pastoralnu skrb loborskoga župnika ulazi i dvorac Loborgrad. Nekoć je to bila kasnobarokna tvrđava velikaša Keglevića, a danas dom za nemoćne i osobe s posebnim potrebama. U filijalnim kapelama mise se slave svake druge nedjelje, u Loboru osim nedjelje i subotom i radnim danima, a u svetištu Majke Božje Gorske svake nedjelje između Bijele nedjelje i zadnje nedjelje u listopadu.
Sve su to nemali izazovi za loborskoga župnika Tomicu Božičeka u redovitu izvršavanju svih pastoralnih zadaća, pa kako sam priznaje, »u župi su od velike važnosti aktivnosti vjernika laika«. Na taj je način, dodaje župnik, ustrojeno i župno pastoralno vijeće koje okuplja 27 članova i u njega ulazi po nekoliko vjernika iz svakoga mjesta koje potpada pod župu Lobor. Kao i svako drugo malo mjesto, Lobor bi se mogao okititi i epitetom »seoske župe« jer ljudi su općenito bliski Crkvi i župi, svjedoči župnik Božiček, što posebno dolazi do izražaja u procesijama i u okupljanjima uz velike blagdane i župne svetkovine kada svečanosti upotpunjuju članovi lokalnih lovačkih, vatrogasnih i folklornih društava.
