Novi ministar rada i mirovinskoga sustava obnovio je temu uvođenja nacionalnih mirovina. Ponavljanje određenih tema pred svake izbore potvrđuje da se ponavlja zloporaba neriješenih socijalnih problema. Gledajući u prošlost, vidljivo je da su u konkurenciji obmanjivanja birača i bolnica na Savi (novac prikupljen samodoprinosom, za koji se ne zna gdje je potrošen) i smanjivanje poreza (PDV) i uvođenje nacionalne mirovine. U toj konkurenciji zavođenja birača najčešće prevladava mirovinska reforma u vidu uvođenja nacionalne mirovine počevši od 2021. g.
Ideja nacionalne mirovine pod nazivom »nulti stup« nametana je već prije desetak godina te kasnije povremeno nuđena više puta kao »nacionalna mirovina«. Ona se kao posebno pravo predlaže za sve hrvatske državljane starije od 65 godina koji nemaju minimalni mirovinski staž od 15 godina (propisan za starosnu mirovinu) ili uopće nemaju staža u Hrvatskoj. Bitno je da je riječ o hrvatskim državljanima.
Ostali se uvjeti ne spominju iako se povremeno spominje kao uvjet i potreban boravak na teritoriju Hrvatske u trajanju od najmanje 15 godina. Već je navodno oformljena posebna komisija stručnjaka za izradu prijedloga teksta propisa koja će definirati detalje. Međutim, nisu objavljena imena članova (možda je i to tajna) pa bi ju se prema dosadašnjem iskustvu moglo nazvati »komisija zbrda-zdola«. Slično je bilo s prvim mirovinskim zakonom donesenim 1998. g. koji je stupio na snagu 1999. g., kao tzv. »reformski«, kojim su ozakonjena tri mirovinska stupa, od kojih je posebno sporan II. mirovinski stup, koji sve dosadašnje politike reklamiraju i protežiraju s namjerom obezvrjeđivanja i ukidanja I. mirovinskoga stupa generacijske solidarnosti svih osiguranika i umirovljenika. I tada je bila oformljena golema komisija brojnih instantnih stručnjaka, koji su se više bavili ukidanjem i smanjivanjem određenih prava (minimalna mirovina, zaštitni dodatak uz mirovine, povećanje starosne granice za majke i udovice i dr.) uz istodobno uvođenje povlaštenih prava za pojedine skupine. Ukidanje pojedinih prava (minimalna mirovina i zaštitni dodatak uz mirovinu) pokušalo se nadomjestiti uvođenjem novoga prava – najniže mirovine. Zastupnici i državni dužnosnici pak za sebe su uveli povlaštene »zastupničke mirovine«.
U tom prekrajanju sustava mirovina nije se uspjelo. Posebice se pogriješilo s najnižom mirovinom, koja se priznaje neovisno o imovinskom cenzusu. Naime, najniža mirovina priznaje se u različitim svotama, ovisno o broju godina mirovinskoga staža s kojim je ostvareno pravo na mirovinu, i to samo u slučaju ako izračunata visina mirovine prema prosjeku plaća i količini mirovinskoga staža iznosi manje od te zajamčene najniže mirovine za određeni staž. Zato je sadašnja najniža mirovina neka vrsta socijalnoga minimuma. Međutim, ako se visina najniže mirovine za 15 godina staža, koja danas pripada u svoti od 970 kn mjesečno, usporedi sa svotom od 2300 kn koja je utvrđena kao donji prag siromaštva, očito je da najniža mirovina nije nikakav zaštitno-socijalni čimbenik.
Osim toga, najniža mirovina priznaje se svima, pa i najbogatijima, kojima je ta svota zanemariva kao džeparac jer imaju druge izvore prihoda od kapitala, dionica ili u budućnosti iz mirovina iz II. ili III. mirovinskoga stupa. Prema tome, najniža mirovina bila je sračunato bacanje prašine u oči kao tobožnja zaštita osiguranicima koji su u vrijeme privatizacije bili potplaćivani ili im se plaćalo znatno manje doprinosa nego što je bilo propisano za određene plaće ili su ostajali bez posla te bez kontinuiteta mirovinskoga staža čekali ispunjenje uvjeta starosti. Kod invalidskih mirovina pojačavao se broj dolazaka u mirovinu, što je bilo često vezano uz korupciju, o čemu svjedoče brojne afere u radu invalidskih komisija, najčešće bez osuđivanih.
Dakle, može se zaključiti da je ondašnji zakonodavac unaprijed znao kakve će sve posljedice nastupati pa je uvođenjem najniže mirovine nastojao ublažiti socijalno nezadovoljstvo osiguranika i umirovljenika. Očito je da se nije uspjelo tom prvom reformom 1999. g. Zato se promašaji dosadašnjih gospodarskih politika i politika zapošljavanja (velik broj starih bez dovoljno mirovinskoga staža ili uopće bez staža) pokušavaju kompenzirati uvođenjem posebne nacionalne mirovine iako se skrb za stariju populaciju može ostvarivati davanjem socijalne pomoći prema socijalnim i dohodovnim mjerilima, a ne uvođenjem nacionalne mirovine kao posebnoga mirovinskoga prava. Pojam »mirovina« izvorno znači »mirovanje od rada« ostvarenoga tijekom radnoga vijeka, najranije od 15. godine do starosti od 65 ili 67 godina ili do nastupa invalidnosti koja uzrokuje radnu nesposobnost.
Prema tome mirovina se ne može priznavati bez staža i bez osiguranja. Osiguranje staža ostvaruje se plaćanjem mirovinskoga doprinosa (svojevrsne premije za osiguranje), a to su osnovni uvjeti za mirovinu. Primjerice, osiguranje života ili od automobilske odgovornosti ne ostvaruje se bez uplate premija. Dakle, ideja nacionalne mirovine kao mirovinsko pravo znanstveno je neutemeljena jer ne traži ispunjavanje prvoga uvjeta osiguranja, a to je uplata doprinosa. Zato posebna zabrinutost za stariju populaciju bez mirovinskih prava spada u područje socijalne skrbi. Kako izdatci za socijalnu skrb idu na teret državnoga i lokalnih proračuna, država taj problem treba rješavati propisima i zakonima kojima se reguliraju prava iz socijalne skrbi i načini financiranja prihodovanja lokalnih proračuna. To bi bio pravedan i pošten odnos prema starijima bez mirovina i bez drugih prihoda, a ne nacionalna mirovina, koja vrijeđa one koji su godinama ustajali rano, patili se putovanjima na posao i uplaćivali sve poreze i doprinose.
Zaključno se može reći da je naličje nacionalne mirovine lukavo predizborno navijanje za izborne glasove. Čak i Hrvatska stranka umirovljenika (HSU), odnosno njezin čelnik, nije protiv uvođenja nacionalne mirovine, iako ta ideja vrijeđa sve umirovljenike koji su godinama pošteno svojim radom zaslužili ili će zaslužiti mirovinu.
NASTAVLJA SE
