Dječak koji je iz malenoga Krašića došao u sjemenište u Zagrebu opredijelio se za svećeništvo, ali spletom okolnosti odluku odgodio. Časnik u austrijskoj vojsci. Vojnik iz rovova Prvoga svjetskoga rata i ratni zarobljenik. Student koji je odradio tek jedan semestar studija agronomije. Marljiv i predan, ali opet ne do kraja spretan radnik na očevu imanju. Mladić koji prati politička zbivanja, ali opet ne pronalazi nijednu političku stranku u kojoj bi se »okvirili« njegovi ideali. Brižan zaručnik, ali i mladić koji ni u zarukama s djevojkom iz dobre i pobožne obitelji nije pronašao ostvarenje svojega poziva… U svim se tim manje ili više uspješnim ulogama – kao sasvim običan čovjek – »utjelovio« bl. Alojzije Stepinac prije nego što je poslušao Božji poziv i postao Kristovim svećenikom. A u svoj težini njegove nadbiskupske službe, u vremenu teških odluka i podnošenja mučeništva, Stepinac se nadasve pokazivao kao čovjek, pastir kojemu je bila strana rezerviranost, krutost, distanciranost.
Uz brojne dramatične i herojske epizode koje donosi u knjizi »Stepinac – hrvatski kardinal«, fra Aleksa Benigar s posebnom je nježnošću pisao o Stepinčevim mladenačkim godinama, razdoblju traženja i razlučivanja duhovnoga poziva. Već u razdoblju njegove časničke obuke u Rijeci o. Benigar uočava da je blaženik bio ni po čemu neobičan mladić koji se upuštao u tipične mladenačke nepodopštine. Ipak, do određene mjere. Psovanje u društvu nije podnosio, suzbijao ga je čak i svojim, kako piše o. Benigar, »snažnim mišicama«. Kada je god mogao, hitao je stubama Trsata ne bi li se u molitvi utjecao Bogorodici. Iako je u ratu bio neposrednim svjedokom brojnih strahota, pa i nemorala među vojnicima, rat ga nije slomio i trajno izmijenio u psihološkom smislu. Iz rovova i višemjesečnoga ratnoga zarobljeništva mladi se Stepinac u normalan život vratio duhovno osnažen.
Vrativši se u rodni Krašić, promišljao je o daljnjim koracima. Za neko je vrijeme u njemu prevagnula misao da je nedostojan za svećeničku službu. Stoga je 1919. upisao Agronomski fakultet, što se i svidjelo njegovu ocu, koji je očekivao da će upravo sin Alojzije nastaviti raditi i ploditi bogato obiteljsko imanje. No Zagreb je mladoga studenta agronomije brzo razočarao. Posebno razni oblici nemorala i razvrata, s kojima se počeo susretati među svojim vršnjacima.
Ne položivši ni jednoga ispita na fakultetu, vratio se u Krašić. Namjeravao je drugačije trasirati životni put: rad na očevu imanju, ženidba, život vjernika laika koji je upućen i angažiran oko društvenih pitanja… Bio je pretplatnikom važnih gospodarskih i stručnih listova. Puno je čitao. Pratio je u svojoj krašićkoj sredini gibanja oko Hrvatske seljačke stranke, no sa Stjepanom Radićem i njegovom politikom nije se do kraja mogao poistovijetiti zbog izraženoga Radićeva antiklerikalizma. Stekao je velik ugled među stanovništvom krašićkoga kraja. Stupio je i u katoličko omladinsko društvo, a uz vatrogasno društvo bio je i aktivan član lokalnoga gospodarskoga društva. Jednom je zgodom mladi Alojzije prevozio bačve u vinograd, a na strmini su mu se poplašili konji. Zajedno s kolima i cijelim tovarom završio je u potoku. Vrativši se kući, majci je samo kratko rekao: »Mama, nisam ti ja za gospodara.«
No ispod »običnosti« mladoga Stepinca događalo se nešto neobično. Primjerice, već je tada pokazivao neobičnu blizinu slabima i siromašnima. U svojoj knjizi o. Benigar tako donosi i lik Dude, seljaka iz Donjega Pribića, koji je na imanju obitelji Stepinac bio sluga. On ga opisuje kao duševno nerazvijenoga, ali opet poslušnoga. Stepinac bi ga svake nedjelje obrijao, pohodio, s njim razgovarao… »Duda, daj da te uredim, da i ti znaš da je danas nedjelja«, govorio bi mu mladi Alojzije. Tih, miran, skroman i – zamišljen. Tako Stepinčeve krašićke dane prije stupanja u svećeničku formaciju opisuje franjevac Benigar. »Kada je vozio vino na prodaju u Karlovac, jednom je rukom držao uzde, a drugom krunicu. Njegov otac, župnik, prijatelj klerik i rođaci vjerovali su da on nije za svjetovni stalež, jer su vidjeli da se nekako ne snalazi u svijetu. I on sam je osjećao da još nije na pravome mjestu. Mnogo je razmišljao o konačnom cilju čovječjega života«, pojašnjava o. Benigar. Bio je revan hodočasnik u marijanska svetišta svojega kraja. Imao je redovitoga duhovnika. Često je sudjelovao u misnim slavljima. U danima mladenačkih traženja nije nimalo popuštao ili pak nazadovao u duhovnom smislu. Zapravo, uza sve muke razlučivanja životnoga puta postajao je i zreliji i ozbiljniji.
Od zaručnice tražio poseban miraz – »obilje blagoslova Božjega«
Kao svojevrsni vrhunac Stepinčevih mladenačkih traženja i razočaranja došle su i zaruke. Otac mu je još od njegova povratka s fronte polako gradio razne »linije« kako bi se obitelj Stepinac povezala i ženidbom s drugim imućnijim obiteljima iz krašićkih ili karlovačkih krajeva i okolice. Ipak mu je otac u tom smislu dao slobodu da sam odlučuje o svojoj izabranici. U tom je duhu mladi Alojzije odabrao Mariju Horvat, kćer svojega učitelja u osnovnoj školi, koju je poznavao kao čestitu i pobožnu djevojku. Nije ga zanimao miraz s kojim ona može doći, nego samo jedna stvar. »Glavno je da ti meni doprimiš obilje blagoslova Božjega«, pisao joj je.
Razmijenili su prstenje početkom 1924., no ne i poljupce – smatrao je to mladi Alojzije primjerenim tek nakon što mladenci daju svoja bračna obećanja u crkvi, pred svećenikom. Veza je potrajala tek mjesec-dva. Razmijenili su i nekoliko pisama, katkada hladnih, katkada temperamentnih. Pokazivao se mladi Alojzije kao brižan zaručnik koji se nadasve brine o duhovnom dobru svoje izabranice. Ali prekid veze inicirala je Marija. Kako je to podnio Alojzije? »Kad sam primio tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače za jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već ujutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje«, odgovorio je budući zagrebački nadbiskup, potpisavši se kao Vjekoslav Stepinac i zatraživši od svoje donedavne zaručnice da sva njegova pisma spali.
Malo nakon tih dramatičnih trenutaka pred Stepinca je došao članak svećenika Josipa Lončarića o sv. Klementu Hofbaueru (1751. – 1820.), neumornom navjestitelju evanđelja koji je na ulicama carskoga Beča ostavio neizbrisiv trag. A prije ispunjenja te velike zadaće bio je također sasvim običan čovjek – pekarski naučnik, koji je nakon brojnih uspona i padova uspio završiti teološke studije i postati svećenikom u 34. godini. Članak je dr. Lončarić u glasilu Sacerdos Christi pisao upravo s namjerom da pridobije Stepinca – pišući zapravo o njemu. To mu je i priznao, potaknuvši ga izravno da se opredijeli za duhovni poziv za koji ima sve potrebne vrline. Članak je za mladoga Stepinca bio prekretnica, »duhovni potres«, kako piše o. Benigar, nakon kojega je definitivno izabrao svećeništvo kao svoj put. Uostalom, tihe i nenametljive majčine molitve, kao i nebrojeni postovi na nakanu da njezin sin postane svećenikom, pokazale su se glasnije od svih Alojzijevih mladenačkih razočaranja i ispitivanja. Bilo je ljeto 1924. kada se napokon odlučio za svećeničko zvanje. Imao je tada 26 godina.
U Krašiću kao otac siromaha i potrebitih
A 27 godina proći će dok se Stepinac ponovno ne nastani trajno u svojem Krašiću, ali u sasvim drugačijoj ulozi. Početkom prosinca 1951. godine zagrebački nadbiskup Stepinac pušten je iz Lepoglave te je po odluci komunističkih vlasti morao biti interniran u Krašiću, gdje je sve do svoje smrti 10. veljače 1960. dijelio tešku svakidašnjicu zajedno sa svojim »Šimunom Cirencem« i »Veronikama« – župnikom Josipom Vranekovićem i nekolicinom redovnica služavaka Maloga Isusa. U perspektivi komunističkih progonitelja u Krašić se Stepinac vratio ponižen i neznatan. A u perspektivi hrvatskoga naroda vratio se kao neokaljani duhovni velikan, pastir koji je svojim mučeništvom nosio cijelo progonjeno stado.
Poznato je i da su u vrijeme krašićke internacije komunističke vlasti nastojale Stepincu što je moguće više zagorčati život. Pritisci, zapljene, prijetnje novim suđenjima… Skučen unutar zidova krašićkoga župnoga stana, kako političkim neprilikama tako i zdravstvenim tegobama, zagrebački nadbiskup Stepinac živio je asketski. Malo je spavao, a praktički većinu vremena provodio je bdijući u duhovnom smislu – slaveći mise (posebno i na nakane obraćenja svojih progonitelja), moleći, pišući pisma svećenicima i »običnim« vjernicima, priređujući homilije, čitajući… U tu se asketsku sliku uklapao i Stepinac »ljudskoga lica« – zatočeni nadbiskup koji je u Krašiću bio, kako piše franjevac Benigar, i neumorni karitativac i istinski »sirotinjski otac«.
Rublje i osobne stvari često bi – »dobili noge«
Djeca su često navraćala u krašićki farof. Rijetko bi se kada vraćala praznih džepova, a zatočenoga su nadbiskupa mnogi (među kojima i neki danas živući ljudi, starci) najviše upamtili po bombonima. Kada bi prolazio selom, u onim malim udaljenostima kroz koje ga je s obzirom na okolnosti kućne internacije propuštala milicija, djeca bi uzvikivala: »Ide Isus s bombonima.« U Stepinčevoj je biografiji franjevac Benigar takve i brojne druge Stepinčeve karitativne akcije dokumentirao uglavnom prema dnevniku koji je vodio župnik Vraneković te prema ponekim svjedočanstvima očevidaca koja je uspio prikupiti u vrijeme pisanja knjige u Rimu šezdesetih i sedamdesetih.
Tako o. Benigar dokumentira i kako su neke Stepinčeve osobne stvari i potrepštine često »planule« – u ruke potrebitih. »Jedna je od časnih sestara u župnom dvoru imala na brizi njegovo rublje. No, imala je pravu muku da ga sačuva jer je znalo ‘dobiti noge’ i otići u ruke kojem siromahu«, navodi o. Benigar. Blaženik je često stariju, istrošenu robu zadržavao za sebe, a ono bolje što je dolazilo dijelio je dalje. »Što će siromahu prnje, koje i sam ima«, govorio je Stepinac kao krašićki zatočenik. Inozemne financijske donacije preusmjeravao je za potrebe bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu i sjemeništa na Šalati. Kada bi darove primao u naturi, kao što je količina sukna potrebna za odijelo, i to bi usmjeravao dalje, često se pobrinuvši i da onomu komu treba odijelo bude plaćen i krojač.
Osobito je dojmljiva epizoda koju je o. Benigar preuzeo iz Vranekovićevih zapisa: »Nekog dana spazi na cesti jednog malog učenika. Već mu je za Sve svete kupio tri košulje, a sada ga je gledao obučena u veliki očev kaput. Osim toga na sebi je imao stare pokrpane hlače i velike cipele, tko zna čije su bile. Bio je bez kape, sažalio mu se te je kod kuće uzeo stari ogrtač te ga dade časnoj sestri s molbom da malome od njega sašije kaputić. Kod večere reče sestri predstojnici: ‘Ako sestra sutra to sašije, odmah ću za vašu Družbu služiti sv. misu. Kupite malomu i hlače i cipele!’ Zatim je uzeo svoju francusku kapu, koju mu je župnik kupio: ‘Eto – veli – neka je sestra malo suzi, neka naokolo stavi elastiku, pa neka mu i to bude.’« Kada bi zimi vidio djecu koja hodaju bosa, intervenirao bi kod župnika Vranekovića da im se kupe cipele. O. Benigar u tom duhu niže i još jednu Stepinčevu akciju iz Krašića: »Imao je još dobre planinarske cipele, pet pari čarapa, četiri majice i košulje, dvoje papuče. Sve to jednoga dana dade župniku neka podijeli siromasima.«
»Bolje je Isusovo siromaštvo nego jadne pare«
Kako se Stepinac snalazio u financijskim teškoćama? »Imam u džepu samo 50 dinara«, povjerio se ujesen 1956. župniku Vranekoviću nadbiskup Stepinac te kroz smiješak dodao: »Ni pare više, ni manje. Hvala Bogu! Ne oskudijevam inače ni u čemu. Upravo je sreća da iz karmela nema nikoga. Što bih imao dati? Obično metnem u pismo 2000 dinara priorici, a za put onoj koja dođe 50 dinara. Kao da znadu da bi mi bilo neugodno što ništa nemam. U posljednje vrijeme nitko mi ne kuca na vrata za pomoć. Čim nešto imam, odmah se javljaju i potrebe. Bolje je Isusovo siromaštvo nego jadne pare.« Novac i odjeću davao je i siromasima za koje je znao da su na rubu beskućništva i da žive u skromnim stanovima, bez grijanja zimi. Nekima je slao novac i da bi si mogli unajmiti topliji dom.
Dijelio je svoje osobne predmete, kupovao robu od siromaha i onda kada za tim stvarima u krašićkom farofu nije bilo potrebe, samo da pomogne ljudima u materijalnoj neimaštini. Pomagao je i oboljelima od teških bolesti. O tome o. Benigar na tragu zapisa župnika Vranekovića i očevidaca Stepinčevih dana u Krašiću piše: »U selu je bolovao neki njegov bivši suučenik iz osnovne škole; bolovao je od raka. Bio je siromašan. Kardinal nije imao toliko novaca da bi mogao cijelu obitelj uzdržavati, ali je rekao da će sve što je bolesniku potrebno on platiti. Neka ga samo obavijeste. U tu je svrhu dao časnoj sestri novac da ga prema potrebi izda. Tako ga je uzdržavao sve do smrti. Kad je on umro, kardinal je platio pogreb.«
»Svi siromasi po selima bili su njegovi osobni prijatelji. S njima je volio razgovarati«, dodaje o. Benigar i citira Stepinčeve radosne riječi nakon jedne od brojnih uspjelih akcija pomaganja potrebitima u njegovoj blizini: »Kako je dobar Bog! Ništa nemamo u obilju. Ništa ne možemo primiti redovitim putem, a ipak možemo davati.«
Uspomena koju čuvaju šibenske benediktinke
Nadbiskup Stepinac vodio je u vrijeme krašićkoga sužanjstva opsežnu korespondenciju s brojnim svećenicima, laicima, ljudima koji su tražili savjet. Smatrao je svojom pastirskom dužnošću odgovoriti na svako pismo koje je do njega došlo, pa je osobito u vrijeme velikih blagdana bio zaokupljen upućivanjem tih gesta ohrabrenja onima koji su na razne načine strahovali pred neizvjesnom budućnošću. »Kad je upoznao u svom bližnjemu koju slabost, namjerice je govorio o protivnoj kreposti, da mu duhovno pomogne. Isto je činio i u svojim pismima upravljenim kojemu svećeniku, komu je trebalo dati duhovnu pomoć. Jednoć je kod njega po poslu u Krašiću bio neki gospodin. Kardinal je razabrao da su ga neprilike i patnje pod komunističkim režimom upravo dotukle. Bio je posve klonuo duhom. Kardinal je razumio da to dolazi od nedostataka jake i žive vjere, pa mu je namjerice pripovijedao mnogo o načinu kako se on vladao kad je bio uhapšen, na sudu, u Lepoglavi, itd. Htio ga je na taj način ohrabriti i malo mu pomoći da mu podigne vjeru.«
Ni one koji su se bojali i bili nesigurni, ali ni one koji su bili progonitelji i koji siju strah nije prezirao. Župnika Vranekovića poticao je: »Ne smijemo sebi pripisivati ako što dobro uradimo, jer je to sve došlo od Boga. Sami po sebi smo ništa.«
Tragovi Stepinca kao »sirotinjskoga oca« danas su prisutni ne samo u Krašiću ili na prostoru Zagrebačke nadbiskupije, nego diljem Hrvatske. Naime, Stepinca su u Krašiću u raznim prigodama pohodili i svećenici i drugi posjetitelji iz raznih dijelova Hrvatske, koji su se nekako uspijevali »prokrijumčariti« između straža i milicije na ulazima u selo i u blizini župnoga dvora. Među njima je bio i Toma Bašić, svećenik Šibenske biskupije kojega su komunisti zatočili u Staroj Gradiški. Pedesetih, nakon što je pušten s robije, pohodio je i Stepinca u Krašiću. Na kraju susreta nadbiskup mu je rekao da mu nema dati ništa drugo osim – svoje štole. Svećenik Bašić taj je vrijedni dar pohranio na sigurno, u samostan šibenskih benediktinki. Ondje se ta štola – sada i relikvija – čuva s posebnim ponosom i brižnošću.
Svevremenska zadaća katoličkoga tiska
