Predsjednik Vlade Andrej Plenković nedavno je razriješio dvojbu o budućem angažmanu predsjednika Domovinskoga pokreta (DP) Ivana Penave. Plenković je rekao da Penava ne će postati član Vlade, nego će ostati potpredsjednik Sabora i voditi povjerenstvo koje će se baviti žrtvama nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Prema Plenkovićevim riječima, povjerenstvo će se »intenzivnije baviti lokacijama, identifikacijom, pa i premještajem posmrtnih ostataka žrtava nakon Drugoga svjetskoga rata, žrtava Bleiburga i drugih križnih putova«. Povjerenstvo ne će imati ni proračun ni zaposlene, nego će se osloniti na Tajništvo Vlade, a operativni poslovi povjerenstva ostat će u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja.
Ekonomska pitanja – manje utjecajna
Prema koalicijskom sporazumu trenutačne Vlade Penava je nakon odlaska s dužnosti gradonačelnika Vukovara trebao postati četvrti član Vlade iz reda DP-a. U međuvremenu je došlo do osipanja zastupničkoga kluba DP-a koji se sa 12 smanjio na osam zastupnika. Usto je kandidat DP-a poražen na nedavnim gradonačelničkim izborima u Vukovaru i Penava se morao suočiti s posljedicama slabljenja stranke. Jedini način za njegov ulazak u Vladu bio je izlazak jednoga od trojice DP-ovih ministara koji pokrivaju resore gospodarstva (Ante Šušnjar), demografije i useljeništva (Ivan Šipić) i poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (David Vlajčić, koji je ujedno potpredsjednik Vlade). Sva se tri ministarstva bave vrlo važnim društvenim pitanjima i daju mogućnost utjecaja na važne javne politike. Penava na kraju ne će preuzeti ni jedno od spomenutih ministarstva, nego će stati na čelo povjerenstva koje nema vlastitu administraciju i operativne nadležnosti.
Predsjednici manjih koalicijskih stranaka često preuzimaju važne resore poput Ministarstva gospodarstva kako bi se povezali s provedbom ekonomskih politika. No to vrijedi za demokratske države u kojima ekonomska pitanja imaju utjecaj na politička opredjeljenja građana. U Hrvatskoj ekonomska pitanja uglavnom nemaju utjecaj na političko svrstavanje i stranačke preferencije građana. U Hrvatskoj su politički identiteti ponajprije povezani s odnosom prema povijesno-simboličkim pitanjima, na što se nadovezuje i odnos prema antropološkim temama. U državi u kojoj je politika određena odnosom prema povijesti puno je racionalnije preuzeti povjerenstvo koje će se baviti poviješću nego ministarstvo koje se bavi ekonomijom. Politički posrnuli DP ne može se oporaviti provođenjem ekonomskih ili socijalnih politika, nego vidljivošću oko povijesno-simboličkih tema.
Kad »lijevi« i »desni« biraju
Dominaciju povijesno-simboličkih tema ocrtat ćemo zamišljanjem situacije u kojoj »lijevi« i »desni« birači imaju priliku izabrati što će unijeti u hrvatski Ustav. Ako bi biraču SDP-a ili Možemo! ponudili izbor između zabrane pozdrava »Za dom spremni« i odredbe po kojoj je država svakomu građaninu dužna osigurati rad, plaću i stanovanje dostojno čovjeka, lako je pretpostaviti da bi se velika većina odlučila za prvo. To je donekle i racionalan izbor za »lijeve« birače jer uglavnom pripadaju višim društvenim slojevima. Oni posjeduju znatne ekonomske resurse i slabije su izloženi tržišnim rizicima, pa i ne moraju ovisiti o državnoj intervenciji. Ako bi biraču Mosta, DP-a, Domina (a dijelom i HDZ-a) ponudili izbor između zabrane naziva ulica i trgova po Josipu Brozu Titu i odredbe po kojoj je država svakomu građaninu dužna osigurati rad, plaću i stanovanje dostojno čovjeka, vjerojatno bi većina izabrala prvo. Kod potonjih bi bilo manje suglasja oko izbora jer »desni« birači ne posjeduju znatne ekonomske resurse kao birači »lijevih« stranaka te su izloženiji tržišnoj nesigurnosti.
Njemački novinar i publicist Michael Martens ističe da su sustavna i masovna ubojstva koja su započela na Bleiburgu i trajala nekoliko tjedana najveći zločin nakon završetka Drugoga svjetskoga rata u Europi. Martens nije sklon hrvatskomu nacionalizmu i ne može se optužiti za »desni« povijesni revizionizam. Sustavni i masovni zločini koje su Titove partizanske snage počinile na Bleiburgu i križnom putu bolna su rana brojnih generacija Hrvata. Prema procjeni povjesničarke Martine Grahek Ravančić, u poratnim masovnim zločinima Titovih partizana na Bleiburgu i križnom putu stradalo je između 80 i 90 tisuća Hrvata. Kako navodi Martens, leševi ubijenih bacani su u kraške špilje, zatrpavani u protutenkovske jarke ili odvoženi u napuštene rudnike koji su onda zazidani.
Dostojanstvo svakoj žrtvi
Stradanje Hrvata od strane Titovih partizanskih snaga, kao i stradanja pripadnika židovske, srpske i romske zajednice te Hrvata od strane ustaške diktature, goleme su tragedije za Hrvatsku. Kao i sve druge žrtve zločinačkih režima i pokreta, i Hrvati stradali u poratnim partizanskim likvidacijama zaslužuju dostojno počivalište. Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja u posljednje je vrijeme napravila važne iskorake u pronalasku masovnih grobnica, ekshumaciji i dostojanstvenu ukopu žrtava poratnih partizanskih zločina.
Drugi svjetski rat u Hrvatskoj je završio prije 80 godina, no teme iz toga razdoblja određuju današnju hrvatsku politiku. U Hrvatskoj nisu politički važne ekonomske, nego povijesno-simboličke teme. Na primjeru nedavnoga koncerta Marka Perkovića Thompsona mogli smo vidjeti političku snagu i dubinu razlika u vezi s povijesno-simboličkim temama. U takvim okolnostima političarima je racionalno okrenuti se povijesno-simboličkim temama i produbljivati podjele. Hrvatska se treba baviti bolnim temama iz povijesti, ali ponajprije dajući dostojanstvo svakoj žrtvi zločinačkih diktatura i pokreta. Franjo Tuđman je prije više od 40 godina pisao o potrebi liječenja golemih rana hrvatske prošlosti, a ne njihova produbljivanja.
