Ministra Franjevačkoga svjetovnoga reda u Sinju Zdenka Filipović Grčić oduvijek je crkveno dijete. U svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske prisutna je otkad pamti za sebe. Čini za župu što god je potrebno, a franjevce doživljava kao svoju biološku braću.
Oca se shvaća tek kasnije
Rođena je 24. siječnja 1961. u Sinju. Sakrament krštenja primila je nekoliko dana poslije, na blagdan Svijećnice, 2. veljače u bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske. Roditelji su joj pokojni. Majka joj je bila Ana, djevojački Renić, a otac Nikola Marunica. Bili su blagoslovljeni sa šestero djece. Zdenka je najstarija. Petero ih je živih, svi s obiteljima žive u Sinju, a jedan im je brat na nebu. Odgojena je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj su se njegovale kršćanske i domoljubne vrijednosti. Roditelji su joj u odgoju bili strogi i pravedni. Otac ih je poučio da se kao braća međusobno trebaju dobro slagati jer će duže trajati od njih roditelja. Zdenka se sjeća da joj je tata bio stroži, a mama toplija. Bilo ih je puno. Zato je otac držao red, navodi Zdenka i ističe da je tada ocu zamjerala, a da ga je razumjela kada je odrasla.
Fratar koji je bio poput roditelja
»Uz crkvu sam vezana od najranijega djetinjstva«, pripovijeda Zdenka. »Živjela sam blizu franjevačkoga samostana i svetišta. Taj dio moga života do srednje škole snažno je utkan u moja sjećanja i vezan je upravo uz svetište i samostan. Živjeli smo uz brojne susrete za djecu i mlade, vjeronauk, priredbe, igrokaze, kao i dječje igre i mladenačka druženja u samostanskom dvorištu. Jedna duhovna osoba imala je posebnu važnost u razvoju moje mladenačke duhovnosti. Bio je to tadašnji vjeroučitelj fra Ivan Akrap, rodom iz Biska, odakle je i moja majka. Fra Ivana smo promatrali prvo kao svećenika i fratra, a onda i kao roditelja. Hodao je ulicama Sinja i okupljao djecu i mlade. Živio je s nama i za nas, obilazio roditelje djece koja su krenula lošim putom i tražio način kako pomoći roditeljima mladih koji su se našli u problemima.«
Staža »samo« 46 godina
»Osnovnu školu završila sam u Sinju, a srednjoškolsko obrazovanje nastavila u Splitu. Kao medicinska sestra zaposlena sam u Domu zdravlja u Sinju, gdje i danas radim. U Domovinskom ratu djelovala sam u sanitetu Hrvatske vojske na ratištima Cetinske krajine pomažući hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima. Sada sam u ordinaciji obiteljske medicine. Ništa drugo u životu ne bih radila. Radim već 46 godina, uskoro idem u mirovinu. Ostvarila sam se kao medicinska sestra, zanimanje me oblikovalo kao osobu i u vjeri i izvan vjere. Ima situacija koje se ne mogu riješiti bez Boga. Naočigled sam puno puta gledala u živoga Boga. I sve mu se više prepuštam.«
Odgovorni, radišni, pristojni
»U Sinj sam se i udala. S pokojnim suprugom Željkom rodila sam četvero djece. Jedno je dijete na nebu s Bogom, umrlo je u 17. godini. Suprug je bio 1954. godište, rođeni Sinjanin. Ugostitelj je bio. Umro je 2018. od karcinoma. Najstariji sin Petar bio je 1980. godište, njega smo izgubili kao mladića. Ivan je rođen 1984. godine. On je u Sinju, ugostitelj je po struci, radi kao profesionalni vozač. Oženjen je. Ivan je sa suprugom na katu kuće, a ja sam u donjem stančiću. Gorana smo dobili 1988. Živi u Zagrebu, magistar je farmacije, radi u struci. Najmlađa Petra je 1997. godište, polazi doktorat iz psihologije u gradiću blizu Manchestera. Zadovoljna sam djecom. Ljudi su, odgovorni su, radišni, pristojni. Odrasli su pa se nakon posla mogu posvetiti radu u svetištu.«
»Moj je put franjevačka duhovnost«
»U župi pri samostanu Gospe Sinjske sudjelujem u mjesnom bratstvu Franjevačkoga svjetovnoga reda. Živeći uz fratre, u meni je rasla ljubav prema sv. Franji Asiškomu. Kao vjernica laikinja otkrila sam da je moj put franjevačka duhovnost. Išla sam na brojna hodočašća, na kojima sam više upoznala druge franjevačke svetce poput sv. Antuna Padovanskoga, sv. Leopolda Mandića i sv. oca Pija. Sjećam se duhovne obnove u Kući susreta ‘Tabor’ kod fra Zvjezdana Linića koji je govorio da kao vjernici ne smijemo biti samo gledatelji, nego se trebamo uključiti u život Crkve. Važnu ulogu imao je i tadašnji župnik fra Nikica Ajdučić koji me pozvao da se pridružim franjevačkomu svjetovnomu bratstvu u Sinju.«
»I krv fratrima izvadim kada treba«
»U mjesnom bratstvu OFS-a Gospe Sinjske danas obnašam službu ministre i trudim se, uz pomoć braće i sestara, vijeća i duhovnoga asistenta fra Marinka Vukmana, pridonijeti da naša župa i samostan budu mjesto za sve ljude koji traže duhovno iskustvo. Kao franjevci svjetovnjaci nastojimo biti uključeni u životu našega Sinja u duhu karizme franjevačke jednostavnosti i zauzimanja za ljude u potrebi i stvoreni svijet. Tijekom cijele godine stojimo na raspolaganju potrebama župe i svetišta, sve čineći s vjerom i ljubavlju u duhu sv. Franje Asiškoga. Očistimo što treba, karitativno radimo, stvaramo ukrase i prodajemo ih. Stalno nešto prikupljamo za Caritas. Rado čitam misna čitanja. I krv fratrima izvadim kada treba. Crkva je moja kuća, fratri su moja šira obitelj. Cijeli sam život s njima. Zapravo se oni mijenjaju, a ja sam stalno u svetištu. Mi smo sinjski vjernici temelj, a fratri su prolazni. Nema dana da nisam u crkvi. Nadamo se da je naša prepoznatljivost pomogla i drugim župljanima da budu ne samo promatrači, nego živi duhovni udovi župne zajednice. Snagu crpimo iz ljubavi prema Kristu i Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, bez koje bi naš duhovni život bio siromašan.«
Dijeliti radosti i žalosti pacijenata
»Iz današnjega životnoga iskustva mogu potvrditi da su mi vjera u Krista i pobožnost Gospi od rođenja bili putokaz i temelj života. U profesionalnom životu vjera je oblikovala moj odnos prema pacijentima i njihovim obiteljima. Zadovoljstvo i najveće priznanje u radu u ambulanti upravo su ti ljudi koji su me predložili za dobitnicu Nagrade Grada Sinja 2019. godine za 40 godina staža medicinske sestre. Veliku zaslugu imaju kolege liječnici s kojima sam dijelila ambulantu, učila i rasla u medicini. Zajedno s njima naučila sam kako dijeliti radosti i žalosti naših pacijenata, kao i suočavanje sa smrću dragih osoba koje smo desetljećima pratili. Crkva, obitelj, Dom zdravlja, tu su ljudi i prostori koji čine moj život. Usto sam si odredila da svaki radni dan idem na pilates. I to mi puno znači. Blizu mi je. Ostanem barem sat, nekada i dva. Fizički sam zato u formi, što mi, naravno, puno znači.
Imala sam, eto, sreću što sam rasla uz sinjske fratre, čuvare drevnoga Gospina svetišta. Vjerujem da je taj izgrađeni suživot koji se temeljio na povjerenju oblikovao i moj duh, moj odnos i ljubav prema Crkvi, domovini i njezinim ljudima.«
Laici nisu promatrači
