IZNIMNA ISUSTVA KARITATIVKE IZ ŠIBENSKOGA KRAJA Kako se izležavati kad je tolikima potrebna pomoć!

Božena Rončević: »Sve što sam tražila, molila od Boga, sve mi je dao. Ako sam ga molila za deset stvari, osam sam ih dobila. A dvije valjda nisu bile tako važne«

U župi Pohođenja BDM u Njivicama u Šibeniku živi se vrlo bogat pastoralni život. U pravom izobilju, u kojem se itekako mogu zadovoljiti vjerničke potrebe, posebno mjesto zauzima župni Caritas u kojem je sve više posla jer su potrebe župljana sve veće. Predsjednica župnoga Caritasa Božena Rončević s ostalim volonterima, i uz svesrdnu podršku svojega dinamičnoga župnika Olega Petrovića, zasad uspijeva odgovoriti na sve veće karitativne izazove. Ali je njezino sebedarje zato iznimno veliko. Nakon obitelji i posla, sav je njezin život pretvoren u darivanje dobra ljudima kojima je to potrebno.

Božena je rođena 17. prosinca 1968. u Šibeniku. Majka joj je Stana, djevojački Šimac, umirovljena radnica u pomorskom poduzeću, rodom iz Šimaca kraj Šibenika. Otac Ivan Baljkas umirovljeni je stolar šibensko-bosanskoga podrijetla. Njih dvoje žive u Crnici u Šibeniku, blizu su Boženi i unucima koji se skrbe o njima. Upoznali su se u Šibeniku gdje su oboje radili, vjenčali su se i skrasili, najprije u obiteljskoj kućici Baljkasovih, a onda u svojoj kući u Crnici koju su sami gradili i u kojoj su i danas. Boženu su, kao svoje jedino dijete, dobili na početku braka, još za života u staroj kućici.

Jedinica, a nikad usamljena

»Majka mi je osjećajna osoba, osjetljiva, milostiva, baš je slaba na teškoće i tragedije drugih ljudi, tiha je, mirna, povučena, pravedna, obiteljski je tip, nije od velikih društava, izlazaka, vezana je uz obitelj i kuću« – opisuje Božena. »Tata je također jako osjećajan, ali je više veseljak, šaljivdžija, druželjubiv je, voli izići. Njih su se dvoje oduvijek dobro slagali. Mama se skrbila o kućanstvu, a tata je bio po cijele dane u poslu. Odradio bi smjenu u poduzeću pa bi večerima radio u fušu. U kući je imao radionicu u kojoj je uvijek imao posla. Bio je dobar, precizan stolar, zato su mu ljudi uvijek dolazili sa svojim potrebama. Lijepo su me odgajali, sve su mi priuštili. Zdravo su me hranili, uvijek sam bila pristojno odjevena, držali su me na oku. Tata mi je više pomagao u školskim obvezama, i lektire mi je pomagao sastavljati. Uistinu su se brinuli o meni, ali i ja sam bila lako odgojivo dijete, bila sam tiha, mirna, poslušna. Odgajali su me u vjeri. Oboje su redovito išli na misu, pomolili bi se u kući, slavili blagdane, a ja sam upijala od njih. Odlazili smo u crkvicu sv. Elizabete u našoj župi u Njivicama, u zapadnom dijela Šibenika. Prvi župnik bio mi je umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Pričestio me i poveo na put krizme. Pamtim ga kao zanimljiva vjeroučitelja. Dobar je bio, posebno blag prema nama djeci. Inače je moja teta, tatina sestra, redovnica Judita Dragica Baljkas. Sada je na službi u Banjolučkoj biskupiji. Odrastati u Crnici bilo je baš lijepo. Bila sam jedinica, ali je društva na ulici uvijek bilo. Jako sam voljela djecu pa sam uvijek nosila i čuvala tuđu djecu. Znala sam susjedama pričuvati njihove klince kad bi nekamo morale poći, nikada se nisam osjećala sama.«

Moćni glasnici vjere
Vjernici laici u čijim srcima prebiva Duh Isusa Krista uskrsloga moćni su glasnici vjere i ima ih posvud. Laici su prvenstveno pozvani da svojim životom svjedoče evanđelje i druge pozivaju na svetost. Angažirani su u svojoj sredini gdje žive i sudjeluju u akcijama koje predvodi Crkva. Karitativne djelatnosti u kojim pojedinci nesebično daruju svoje vrijeme nošeni snagom Duha Svetoga, prkoseći kiši, buri i oluji obilaze stare, nemoćne, bolesne, osamljene ljude, pomažu materijalno najpotrebitijima, tješe ih, slušaju njihove životne priče, ulijevaju im nadu da ih Bog ljubi jer svatko je vrijedan ljubavi i poštovanja. Laici sudjeluju u župnom vijeću i svakodnevno vrlo usko surađuju sa svojim svećenikom, svatko prema svojim sposobnostima. Bez njihova angažmana ni apostolat duhovnih pastira ne bi postigao svoj puni učinak. Rast i punina Crkve očituje se upravo preko izabranih laika koji svojim sebedarjem svjedoče s radošću kršćansku objavu Božje ljubavi prema svakom čovjeku. Djeluju u molitvenim zajednicama, duhovnoj glazbi.
Nedovoljno je aktivnih vjernika, prevladavaju pasivni vjernici zbog cjelokupnoga lošega stanja u društvu. Nezaposlenost, podobnost pri zapošljavanju ovisno o stranci na vlasti. U takvom okruženju tradicionalni vjernik zaokupljen je samim sobom te ne vidi potrebe, poteškoće svoje braće, tj. vidi, ali ne želi vidjeti jer ga užasava pomisao da na svoja leđa stavi tuđe breme, tuđi križ.
Crkveni otci i katoličke udruge možda bi više trebali činiti po pitanju poticanja vjernika na akcije i reakcije u okviru same Crkve i u društvu općenito. Poželjno je više duhovnih obnova, izlasci među narod u smislu organiziranih koncerata duhovne glazbe, više hodočašća.
Vjernik laik s obzirom na talent koji posjeduje može organizirati hodočašća u okviru Crkve, okupljanja vezana uz određenu tematiku, organizirati molitvene zajednice, duhovnu glazbu na ulicama. Laik pjesnik, laik slikar, laik kipar, svatko svojim talentima može pridonijeti da župa raste. Laik vjernik može organizirati akcije prikupljanja novca i hrane za siromašne i bolesne. Mala iskra ljubavi, kad se srcem daruje, može se pretvoriti u plamen ili užareni oganj ako je usmjerena pravom, konačnom cilju: Hvaliti, slaviti Stvoritelja, a ne veličati sebe ili svoja djela da bismo bili viđeni, hvaljeni, željni popularizma, eksponizma.
Spretna u tehničkim poslovima

»Osnovnu sam školu polazila u kvartu, u današnjoj školi Jurja Dalmatinca. Bila sam prosječna učenica, društvo mi je bilo poznato, a profesori uglavnom dobri. Dodatno sam u školi išla na streljaštvo i tenis, a u klubu u gradu na košarku. Od škole me više zanimao fizički rad. Rado sam se primala posla u kući i oko kuće. Mama mi baš i nije dala da radim u domaćinstvu jer je mislila da to njoj ide najbolje. A ja sam joj svejedno htjela pomagati pa sam govorila da jedva čekam da se udam da mogu čistit, prat, kuvat i peglat. Držala sam se tate i njegove stolarije, nerijetko i miješalice. U sve se on razumio. Dosta sam naučila pa sam danas spretna u tehničkim poslovima, kao da sam muško, iako sam sitne građe. Nakon završene osnovne, pošla sam u hotelijersko-turističku srednju školu. I tamo mi je sve bilo u redu, društvo je bilo dobro, profesori korektni.«

»Bila je to i ostala ljubav«

»Treći srednje nisam završila jer sam ostala trudna. Odmah smo se vjenčali. Suprug je Srećko Rončević, rođen 1962. Po struci je automehaničar, u invalidskoj je mirovini, podrijetlom je iz šibenskoga sela Danila Birnja. On je sa svojima živio u mojem susjedstvu. Zagledali smo se, hodali godinu dana i onda je Srećko, zafrkavam ga danas, zaveo maloljetnicu. Tata je samo pitao hoće li me ženiti. Bojali su se sramote. Moj je Rončević rekao da hoće. Bila je to i ostala ljubav. Vjenčali smo se 1985. u našoj zajedničkoj župi u Njivicama. Živjeli smo dvije godine sa svekrom i svekrvom. A onda smo si uredili prizemlje njihove kuće gdje smo i danas. Početkom 1986. rođen nam je sin Josip. Oženjen je, imaju dvoje djece i žive na zasebnoj etaži u kući mojih roditelja. Završio je elektrotehničku školu i radi u struci. Valentinu smo dobili 1993. Ona je završila srednju prometno-tehničku školu, na stručnom je usavršavanju u jednom privatnom obrtu. Djecom smo zadovoljni. Dobri su, zdravi, vrijedni, radišni, poslušni, redovito idu u crkvu, posebice je Valentina aktivna. Prije su oboje ministrirali i čitali misna čitanja. A suprug mi je također dobar, smiren, učini što god treba, slažemo se. Drugim riječima, dobro sam se udala.«

»Radim s ljudima, a čovjeka volim«

»Što se škole i posla tiče, nakon što sam rodila Josipa, najprije sam se zaposlila u turističkom naselju Solaris. Tamo sam tri godine radila u kuhinji. Onda sam se 2000. zaposlila kao čistačica u šibenskoj bolnici. Godine 2000. otišla sam na operaciju vratnoga rebra. Bila sam na bolovanju godinu dana. Shvatila sam da zbog zdravlja više ne ću moći raditi fizički. Zato sam upisala večernju školu i, na temelju onoga što sam završila u redovitoj srednjoj školi, doškolovala sam se za kuharicu. Želja je bila da me se s mjesta čistačice u bolnici premjeste na šalter. A za to sam morala imati završenu srednju školu. Smjestili su me na šalteru rendgena. Poslije sam prešla na šalter fizikalne, gdje radim i danas. Na poslu sam zadovoljna. Radim s ljudima, a čovjeka volim, volim raditi s ljudima. U tome je ključ mojega zadovoljstva. Radno mi je vrijeme od 7 do 14 i od 14 do 21. I doma uspijem sve napraviti. Povremeno negdje nekomu očistim za honorar, a u blizini kuće imamo i polje maslina. Time se bavimo suprug i ja. Privrijedimo si ulje za naše osobne potrebe. Tako mi je u životu sve kao po špagi, sve se zna do u minutu.«

»Ima nas trinaest i svi smo kao jedno«
»Nakon što napravim sve što je potrebno u obitelji i na poslu, posvećujem se svojoj župi u kojoj sam cijeli život, posebice župnom Caritasu. Postala sam predsjednica. Ima nas trinaest i svi smo kao jedno. Svi smo u akciji, dogovaramo se i napravimo sve što treba…. Pogledamo tko nam se javio da mu treba pomoć, što mu je točno potrebno. Najčešće su to drva, novac za režije, hrana, lijekovi. U korizmi i došašću prikupljamo hranu u župi, a neki nam trgovački centri dopuste da kod njih ostavimo košaru u kojoj ljudi ostavljaju hranu za potrebe Caritasa.«

»Nakon što napravim sve što je potrebno u obitelji i na poslu, posvećujem se svojoj župi u kojoj sam cijeli život, posebice župnom Caritasu. Nakon Ante Ivasa u mojem djetinjstvu, župnik nam je najprije bio Marko Kozina, koji je od nas otišao u Njemačku. On mi je držao vjeronauk u srednjoj školi i on me je vjenčao. Zatim je s nama bio župnik Slavko Mikelin, pa Lazar Ćibarić, Roko Glasnović, Denis Karanušić, a posljednjih je osam godina s nama župnik Oleg Petrović. Sa svima sam njima surađivala, dolazila na misu, činila što je trebalo. A na pravi me angažman u župi potaknuo sadašnji župnik don Oleg. Od njegova dolaska imamo odlično organiziran pastoralni život u župi, prije smo imali samo zbor. Uz pjevače i vjeronauk, sada imamo Caritas, zajednicu mladih, skaute, molitvenu zajednicu Krvi Kristove, idemo na hodočašća, izlete, utorkom imamo klanjanje, a tijekom cijeloga dana klanjanje je u crkvi sv. Elizabete, što nam je jako drago. Dolaze ljudi i iz drugih župa. Nakon rata smo izgradili crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića, koja nam je župna i uz koju stanuje župnik, pa crkvica sv. Elizabete, koja je u istom dvorištu, može služiti kao sakralni prostor stalnoga klanjanja. Župnik nam organizira i dvije-tri duhovne obnove godišnje, dovodi kvalitetne svećenike, organizira i pokoje predavanje. Bude ‘svita’. Dođu ljudi iz drugih gradova. Župnik je kad je stigao u župu došao k nama doma, razgovarali smo, predložio je da osnujemo župni Caritas. Bilo je to 2010. Nakon nekoliko mjeseci postala sam predsjednica, što sam i danas. Ima nas trinaest i svi smo kao jedno. Svi smo u akciji, dogovaramo se i napravimo sve što treba. Sastanke imamo jedanput mjesečno, ali smo u stalnom kontaktu. Pogledamo tko nam se javio da mu treba pomoć, što mu je točno potrebno. Najčešće su to drva, novac za režije, hrana, lijekovi. U korizmi i došašću prikupljamo hranu u župi, a neki nam trgovački centri dopuste da kod njih ostavimo košaru u kojoj ljudi ostavljaju hranu za potrebe Caritasa. Postavimo i škrabice na šaltere jednoga prodajnoga centra. I iz toga se nešto prikupi. Proizvodimo u našim kreativnim radionicama pa od prodaje također čuvamo za Caritas.«

Ključ župnikova uspjeha

»Mala smo župa i prihodi nam nisu veliki, ali nikada nismo nikoga odbili, svakomu smo pomogli. Novac na ruke ne dajemo nikomu. Jer znamo da ima muževa koji bi za taj novac kupili cigarete ili alkohol. Zato uzmemo račune tih ljudi i na šalteru ih platimo mi iz župnoga Caritasa osobno. Ili nam obitelji napišu popis potrepština pa umjesto njih odemo u dućan, mi platimo što je naručeno i dostavimo im na kućni prag. Imamo 23 obitelji u župi kojima je potrebna baš materijalna pomoć, a imamo i 26 korisnika kojima ne treba pomoći materijalno, ali su sami pa ih treba obići, razgovarati s njima, otići im u dućan, na tržnicu, donijeti im lijekove, iscijepati drva. Na trajnoj nam je skrbi tako pedesetak ljudi. Zato nama župnim volonterima nerijetko treba pomoć sa strane. Ima dobrih ljudi koji će nam pomoći, ali ih treba pitati. Sami se ne će uključiti ako ih se ne pita. A to znači da se posebno župnici trebaju družiti s vjernicima. U tome je ključ. Ključ župnikova uspjeha jest u osobnom odnosu s ljudima. I naša je župa nekada po aktivnosti bila nigdje, a s don Olegom se sve podignulo. Jer je ušao među nas ljude. Jednoj smo obitelji kojoj je taj čas trebalo sedam tisuća kuna vrlo brzo pomogli. Zato što je župnik oglasio s oltara. A da nije oglasio, ne bi se znalo da nekomu treba pomoći. Župljani su nam doista vrlo dobri, uvijek pomognu kada zatreba, uvijek se odazovu, zato ih želim pohvaliti i zahvaliti im. Opet, župnik ne smije s oltara prečesto tražiti pomoć da ne ispadne da stalno traži novac. Iako su potrebe velike, i za župu i za ljude u župi.«

»Kad napravim dobro djelo, gledam komu dalje pomoći«
»Inače je duhovna glad u Šibeniku velika. Ljudi čeznu za Bogom i važno je pronaći pravi put susreta s njim. Ja sam svoj put pronašla, jako me ispunjava. Kad napravim dobro djelo, gledam komu ću dalje pomoći. Ljudi mi se samo javljaju, osoba za osobom. Nekoliko me njih zvalo da ih naučim moliti krunicu, čak me i za to zovu. U svakoj osobi gledam Isusa. Kad pomognem čovjeku, znam da sam pomogla Isusu. Dobila sam milost od Duha Svetoga da vidim ljude u potrebi. Oni u meni prepoznaju osobu kojoj se mogu obratiti. Sretna sam, presretna kad nekomu pomognem. Nekada caritasa u mojim danima bude i previše, ali nekako uspijevam. Suprug me u tome podržava, ali misli da nekad pretjerujem u sebedarju. Posebice u danima kada me za pomoć nazove četiri, pet osoba. Ima i takvih dana. Ostajem u kontaktu s ljudima kojima smo jednokratno pomogli. A Bog pomogne i nama volonterima kad vidi koliko ulažemo u ljude oko sebe. Svaki nam dan dolaze novi u potrebi, a sa starima ostajemo u kontaktu. Svjesna sam da nema stajanja ako je iz ljubavi, iz dubine srca. Potreba je bilo i uvijek će ih biti. Nezamislivo mi je nakon posla zavaliti se u krevet, a da je u blizini čovjek koji me treba i čeka. Bojim se Boga i volim ga istovremeno pa ne mogu odbiti čovjeka ako mu mogu pomoći. Što zaištem od Boga za nekoga, providi se, ostvari se. Sada me mori kako da pomognem jednoj ženi, krasnoj vjernici iz susjedne župe, koja treba poći na operaciju u Njemačkoj, a za to joj treba 150 tisuća kuna. U takvo je stanje dovedena liječničkom pogrješkom, a pomoći joj u Hrvatskoj nema. Taj iznos premašuje mogućnosti župnoga Caritasa i čini mi se nemogućim da to skupimo. Ali tko sam ja da određujem granice! Možda se Bog smiluje toj ženi i našim molitvama za nju pa po nekomu providi taj novac. Inače sam i prije postojanja župnoga Caritasa rado pomagala ljudima. U časopisu ‘Arena’ svojedobno sam pročitala priču o obitelji s četrnaestero djece. Animirala sam svojega tadašnjega župnika pa smo im poslali pomoć u hrani i odjeći. Ali je župnik animirao i nadaleko poznatu karitativku Jelenu Brajšu iz Zagrebačke nadbiskupije pa se ona prihvatila izgradnje kuće za njih. Uspjelo je. S tom sam velikom obitelji i danas u kontaktu. Znala sam slati pakete i drugima ako bih negdje čula ili pročitala da nekomu treba pomoći.«

 

»Sve što sam molila od Boga, sve mi je dao«

Sve je to moja vjera. Sve što sam tražila, molila od Boga, sve mi je dao. Ako sam ga molila za deset stvari, osam sam ih dobila. A dvije valjda nisu bile tako važne. Poslije bih i shvatila da su bile nevažne. Možda nisam sve dobila odmah, ali Bog daje s vremenom, nekad odmah, nekad za godinu, tri, sedam. Ovisi. Važna je stalna i žarka molitva, i življenje vjere u praksi.«

IZVORGlas Koncila br. 34/2017.
Prethodni članakRAZVIJANJE STAVA ZAHVALNOSTI Kako NE postaje veliko DA
Sljedeći članakŽIVOT U NEZNANJU? Agnostici i agnosticizam