Sustavno preko društvenih mreža pratim marijanska ukazanja po svijetu i vjerujem da se ona doista događaju (nisu sva autentična, to valjda svatko zna). No kad crkvena vlast kaže da su to »privatne objave« ili kada se sve a priori proglasi izmišljotinom, to me kao vjernika vrijeđa. Možete li mi jasno napisati što je to za Crkvu »privatna objava«?
V. M.
To je nedavno u razgovoru za Glas Koncila pojasnila dr. s. Valerija Kovač s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. Smatramo da je za Vaše pitanje ključan njezin sljedeći odgovor: »Moguća ukazanja i mistični fenomeni teološki se doista smještaju u tzv. privatne objave. Jednostavno rečeno, one se razlikuju od javne objave, kojoj je vrhunac u Isusu Kristu i koja je njime zaključena. To znači da privatne objave ne usavršuju Kristovu objavu niti donose nikakvu sadržajnu novost koja bi do sada bila skrivena. Zato one ne pripadaju pologu vjere niti vjernike obvezuju da vjeruju u njih kao što trebaju vjerovati u Boga i njegovu objavu, pa čak ni kada su takve fenomene, kao što su primjerice fatimska ukazanja, priznali crkveni autoriteti. Međutim, ne bih se složila da su ‘privatne objave’ bezvrijedne jer imaju svoju važnost kao pomoć za vjeru, posebno za vrijeme u kojem se događaju.« Tu je vrijednost istaknuo tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere Profesorica je pritom podsjetila da je Joseph Ratzinger u svojem »Teološkom komentaru« prigodom objavljivanja trećega dijela fatimske tajne napisao: Bog po odabranim osobama govori cijeloj Crkvi u njezinim konkretnim vremensko-povijesnim okolnostima. Taj dar privatne objave pomaže vjernicima da u svojem vremenu bolje prepoznaju Kristovu prisutnost i da dublje žive iz njegove poruke. Navela je i što je napisao Karl Rahner u svojem je do danas mjerodavnom djelu »Vizije i proročanstva«. Privatne objave povezao je s karizmom proroštva koja u Crkvi ne prestaje nakon zaključenosti javne objave dovršene u Kristu. One pomažu da iz perspektive vjere kršćani odgovore na određene povijesne datosti i znakove vremena. »Privatne objave«, dakle, nemaju objektivno-obvezujuću razinu, ali s druge strane na subjektivnom i aktualnom planu mogu biti vrlo poticajne i smjerokazne za konkretno življenje vjere.
U spomenutom intervjuu na novinarov upit zašto se najviše svjedoči o marijanskim ukazanjima, dr. Kovač je odgovorila: »Doista je zamjetljivo da Bog na taj način, reklo bi se često, govori upravo preko Marije. Pokojni mariolog Stefano De Fiores iznio je za to tri uvjerljiva razloga. Prvi razlog vidi u samom Marijinu liku jer povijesno-spasenjski i teološki gledano, Marija i dalje ostaje službenica Božja uvijek spremna ispuniti i prenijeti Božju volju za čovječanstvo u pojedinoj povijesnoj situaciji; ona ostaje i majka učenika koja ih ne može napustiti dok se još nalaze u zemaljskom hodu. Drugi je razlog u tome što Marija nije samo privatna osoba, nego je i prototip Crkve. U Mariji je na egzemplaran način vidljivo ono što Bog očekuje od svoje Crkve, koju želi kao svoju suradnicu u širenju spasenja. Najzad, sama potreba vremena otvara perspektivu da Bog po Mariji pokaže svijetu svoje majčinsko i suosjećajno lice. Vidimo, dakle, da Marija nakon svoje nebeske proslave i dalje ostaje jedna od nas ljudi, da ostaje povezana s nama koji smo još u povijesnom hodu kroz vrijeme i usmjerava nas prema vječnosti s Bogom.«
