Isus koji baca oganj na zemlju. Isus koji ne donosi mir, nego razdjeljenje. O Bože, pomislit će netko, pa kakav je to Isus? Nitko ga takvim ne želi ni zamisliti, no upravo ga takvim prikazuje kratki odlomak iz Lukina evanđelja. Naime, kako bi se pravilno shvatili navedeni izrazi bit će važno promotriti cjelokupno dvanaesto, a potom i trinaesto poglavlje Lukina evanđelja. Tematika je ponajprije usmjerena na budno i pažljivo iščekivanje Dana Gospodnjega te na ono što je istinski važno Isusovim učenicima. Čemu ih uči? Prije svega tomu da je život na zemlji doista krhak i prolazan te da u svemu što čine trebaju uvijek imati na umu da to trebaju povezivati i s odlaskom s ovoga svijeta. Drugim riječima, sestre blizanke postaju etika (u smislu ljudskih izbora za ono dobro, plemenito te za ono što je istinski Božje) i eshatologija (u smislu konačnoga i ponovnoga Božjega dolaska te zajedništva svetih u Kristu).
Isusa evanđelist Luka prikazuje kao istinskoga proroka. Luki je tipološko povezivanje Kristova lika s velikim starozavjetnim prorocima uistinu draga tema. On to čini na više mjesta u svojem evanđelju. Krist je dakle istinski prorok jer objavljuje Božji lik svojemu narodu. Zato su njegove riječi proročke, odnosno oštre, snažne i nabijene snagom i smislom. Većma mu je do toga da ispuni svoju misiju negoli da se svidi ljudima. Jer zna da je puno važnije svidjeti se Bogu, svojemu Ocu, budući da je njegov istiniti Sin i poslanik na zemlji. Njemu je njegova misija uvelike jasna te mu je nitko ne treba tumačiti. Svijest o sebi ima od prvoga dana, a čitatelj Lukina evanđelja u to se uvjerio još u četvrtom poglavlju ako je pratio Isusov nastup u sinagogi u Kafarnaumu. Na njemu je Duh Gospodnji kako bi navijestio sužnjima oslobođenje i proglasio Godinu milosti Gospodnje. Iz toga bi razloga i čitatelj ovoga evanđelja, a jednako tako i učenici te svi oni koji dolaze u doticaj s Isusom do sada već trebali imati jasnu sliku o njemu.
Isus u maniri proroka, baš kao Jeremija u prvom čitanju, učenicima govori kako je oganj došao baciti na zemlju. Isti izraz nije lako shvatiti te ga bibličari tumače na razne načine. No čini se da je tekst simboličan u smislu da oganj predstavlja Kristovu moć čišćenja i razlučivanja. Isti oganj neki bibličari tumače i kao silu Duha Svetoga kojega Krist daruje učenicima i narodu nakon svoje muke, smrti i uskrsnuća. To je vrlo vjerojatno i točno tumačenje bacanja ognja na zemlju budući da cijelo dvanaesto poglavlje Lukina teksta jest posljednje obraćanje učenicima prije ulaska u Jeruzalem gdje će Isus podnijeti muku i smrt te potom slavno uskrsnuti. Tako ovaj tekst služi kao još jedna potvrda smisla Isusova dolaska na zemlju.
Druga je snažna proročka misao koju iznosi Krist govor o razdjeljenju. Tvrdi da je došao donijeti razdjeljenje, a ne mir. Slijedi potom igra riječima gdje Isus govori o podijeli unutar jednoga kućanstva. Trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice. Otac protiv sina i sin protiv oca. Mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve. Vrlo je vjerojatno da nije posrijedi nikakva mistika u tekstu, nego tehnika pisca kojom bi slušatelji na što jednostavniji i ritmički jasan način zapamtili Isusove riječi. Valja imati na umu da u vrijeme nastanka evanđelja većina ljudi nije bila pismena te bi im slušanje evanđeoskoga teksta bio jedini način da nešto nauče o vjeri. Iz toga su razloga brojni biblijski tekstovi smišljeni da budu lakši za uši svojih primatelja. I doista. U posljednje vrijeme bibličari se sve više bave tim literarnim aspektom nastanka biblijskih tekstova.
Ipak, koliko god razlog Isusove brojalice može biti auditivnoga tipa, vjerojatno je i da je posrijedi teologija biblijskoga teksta. Tekst koji se čita svojevrsna je mala apokalipsa. Apokaliptika se uvijek služi svojim temeljnim sredstvom u naraciji, a to je dualni pogled na stvarnost. Dakle pisac stvarnost ciljano prikazuje na polarizirajući način u smislu da stvara opozicije. One ne postoje same radi sebe, nego da prenesu poruku. Ona prva i temeljna je važnost istinskoga opredjeljenja za Krista jer podjela o kojoj Krist govori podjela je u odnosu na njegovu osobu. Etika odnosa u obitelji tiče se tako eshatologije, tj. odnosa s Bogom. Živjeti odnose u obitelji treba stoga u obliku odnosa s Bogom jer njemu i streme ljudski životi u vjeri. Na kraju to i jest smisao cjelokupnoga dvanaestoga poglavlja Lukina evanđelja.
Nasljedovanje Krista od učenika traži istinsku opredijeljenost za kraljevstvo Božje. Neprestano će stoga biti potrebno moliti Krista za vatru njegova Duha ne bi li se bilo na putu istinskoga razlučivanja znakova vremena. Sposobnost razlikovanja prirodnih fenomena pokazatelj je da je čovjek sposoban razlučiti dobro od zla. Krist govori učenicima da ako su sposobni gledajući oblake nazrijeti kišu, istodobno bi trebali biti sposobni razlučiti i puno važnije stvari oko sebe jer se one tiču spasenja po vjeri u Boga. Primjerice, krive odnose trebalo bi popraviti lijepim i iskrenim razgovorom, dječja lutanja iskrenom i pažljivom brigom za djecu i sl. Jer ako na zemlji i postoje podjele i nemiri, jednom u Kristu oni će uminuti, no već sada i ovdje važno je postizati jedinstvo Duha svezom mira.
