Moral i etičko ponašanje nije zakonom propisana obveza, pa zato ni neetičko ponašanje nije sankcionirano kao kazneno djelo. Međutim, prema društvenim, civilizacijskim i religijskim shvaćanjima etičnost je i te kako obvezujuća, pa neetička ponašanja, osobito političara, zbog opće osude okoline neizravno imaju svrhu izoliranja i osude prekršitelja.
Radi razumijevanja teme valja odmah razjasniti značenje nekih pojmova kojima se obilježava ponašanje političara i državnih dužnosnika pri obavljanju njihovih ovlaštenja. Korupcija je zamjenska riječ za mito i plave kuverte bivšega poretka, koja je danas češće u upotrebi, s tobože blažim značenjem. Indolentnost bi se mogla opisati riječima: »Baš me briga, nije u mojoj nadležnosti« ili: »Za to su odgovorni moji podređeni, pa pitajte njih.« U istu skupinu negativnih obilježja određenih ponašanja političara treba uvrstiti i političku demagogiju, koja ima brojne oblike ponajprije u davanju obećanja za koja se unaprijed zna da ne će biti izvršena. Sva takva i slična ponašanja političara mogu se podvesti pod zajednički nazivnik, a to je nemoralnost.
Pođimo od Domovinskoga rata. Bilo je to vrijeme zajedničkoga žrtvovanja i usklađenosti svih naših pojedinačnih želja s političkom voljom hrvatskoga naroda za slobodom i vlastitom državom. Nažalost, već su se tijekom rata počeli javljati prvi oblici nemorala u vidu korupcije i drugih kaznenih djela. Tada se nije moglo odmah organizirano boriti protiv te pošasti jer je bilo važnije stvaranje države. Ipak, već je tada nastala izreka »jednima metak, a drugima imetak«, koja je zvučala duhovito, ali je upozoravala na druge opasnosti, prije svega korupcije i mita. Kako su stvari izmicale kontroli, sve je očitije bilo da će se prve »grudice« korupcije pretvoriti u »lavinu«. Nada da će nakon rata državne institucije pomesti velik broj izravnih i neizravnih sudionika u lopovlucima privatizacije i financijskih inženjeringa nije se ispunila.
U sve pojave korupcije najčešće su bili umiješani političari, kako oni na vlasti tako i oni u oporbi. Nakon prvih otkrića započelo je »pranje ruku« i »posipanje pepelom po glavi«, ali bez većega utjecaja na promjene ponašanja. Slane su poruke javnosti da neki od njih nisu odgovorni zato što su bili naivni te da ih se ne smije tretirati kao lopove niti kao one koji su »držali lojtre«. Mnogi su htjeli sebe prikazati indolentnima. Drugi su odlučno uvjeravali javnost da je za većinu lopovluka krivo naslijeđeno stanje bivšega poretka, aludirajući na nemoralnost naslijeđenih kadrova. Treći su se proglašavali vrhunskim stručnjacima i profesionalcima, kojima je strana svaka nemoralnost, zaboravljajući pritom da »vrhunska profesionalnost« kao pojam stručnosti nije nikakvo jamstvo za moralnost i poštenje. Obični ljudi koji čine javnost, a zaneseni srećom zbog ostvarenja vlastite države, bili su skloni »gledati kroz prste« nadajući se da su to sve privremene pojave. U stvarnosti zapravo nije bilo političke volje ni hrabrosti odmah u početku zaustaviti sve brojnije pojave korupcije.
Sve su to bili pokušaji manipulacije javnim mišljenjem i želja za relativiziranjem i poopćavanjem, s namjerom da se okrivi sustav ili model, a zaobiđe osobna ili politička odgovornost. Stvaran je model »svi su krivi, samo mi ne«, odnosno »svi su krivi, samo ja ne«. Dakle, takvi pokušaji skrivanja, relativiziranja ili ublažavanja odgovornosti za pljačku imovine hrvatskih građana poznati su već od početaka države.
Bitna prateća pojava korupcije jest i sumnja na postupnu rasprodaju hrvatskih prirodnih bogatstava, kao što su nezakonita gradnja, uzurpirane plaže, rude, more, izvori pitke vode, nafta, poduzeća od nacionalnoga interesa i slično.
Hrvatskomu građanstvu danas treba povratiti nadu da se država konačno počela boriti sustavno i temeljito protiv korupcije na svim razinama i da će se loviti kako male tako i velike »ribe«. Ostaje ipak sumnja, pa i bojazan da će većina afera završiti razvodnjavanjem i zastarama, na što nas upućuju dosadašnja iskustva.
Kad se spomenu zastare, valja pojasniti da je to poseban pravni institut sa svrhom okončanja određenih dugogodišnji sporova. Međutim, institut zastare kaznenoga gonjenja ili kažnjavanja u Hrvatskoj je previše zloupotrebljavan. Naime, pojedinci koji su izbjegli neku odgovornost pozivanjem na zastaru nisu time postali nevini. Oni su samo izbjegli kažnjavanje. Međutim, pozivanje na zastaru u nekom sporu ili postupku uvijek je nemoralno. Zato bi trebalo zakonima produljiti rokove nakon kojih se netko može pozivati na zastaru.
Slično vrijedi i za prosudbu odgovornosti političara za njihovu nebudnost, naivnost, neodlučnost, neiskustvo, neznanje, pa čak i indolentnost. Nitko se od njih nije slučajno našao u politici. Gledajući ili slušajući njihove izjave ili nastupe u kampanjama, nude se kao najbolji, najpošteniji, najsposobniji, najstručniji i najradišniji djelatnici, koji samo vode brigu za opće dobro čovjeka. Kada dođu u poziciju vlasti, ne potvrđuju svoja javno deklarirana svojstva, a gledajući često polupraznu sabornicu, vidi se da su njihovi interesi negdje drugdje.
U predizborno vrijeme sve se to potkrjepljuje optimističnim izjavama, duhovitim sloganima. Istodobno stvarno stanje u bolnicama, zdravstvenim ustanovama, školama, poljoprivredi (svinjogojstvo, govedarstvo, mljekarstvo) dovodi u sumnju obećavani skori dolazak ljepše budućnosti. Zato građani imaju pravo pitati sami sebe »za koga se stvara taj privid uspješnosti i bogatstva«. Bogatstvo pojedinaca nastalo tijekom rata sigurno nije rezultat njihove posebne sposobnosti. Nemaju pravo na obijest, bahatost ni podcjenjivanje drugih. Očito je da političari i dužnosnici nemaju straha da će ih netko pitati kako su to stekli svoju imovinu. Kada ih se uhvati »s rukom u tuđem džepu«, uvjeravaju javnost da su bogati i samoostvareni, što bi trebala biti pretpostavka za njihovo poštenje. Za većinu njih sigurno je da pokazivano bogatstvo nije rezultat njihove posebne sposobnosti. Zdrav razum govori da se ne može generalno stjecati golemo bogatstvo pojedinaca bez golemoga povećanja ukupnoga nacionalnoga dohotka i povećanoga standarda većine građana.
