U doba kada je ljudskost na ispitu diljem svijeta – od Mjanmara preko Ukrajine do Sudana – čak i oni koji imaju sreću živjeti u miru lako će pronaći ispriku da zanemare što god »nije nužno za preživljavanje«, kako bi se najprostije mogla opisati kultura. Koliko god žalostan, taj je zaborav posve razumljiv: slušao čovjek zujanje granata ili tek izvještaje s bojišta, blizina rata njegove nagone upravlja prema gotovo životinjskoj borbi za opstanak u kojoj sva »nadgradnja« vrijedi tek onoliko koliko se čovjek u nju može skloniti pred progoniteljem. No upravo rat i prokazuje zabludu da je kultura nadgradnja, a ne temelj društvenoga života. Jer ni jedan rat nije sukob u kojem pogibaju tek vojnici i civili: to je sraz nastao iz zaborava na ljudsko dostojanstvo, čiju sliku čuva upravo kultura. No lomače rata katkad bacaju milosno svjetlo pod kojim se ta slika vidi oštrije nego inače.
Prije koji tjedan svjetlo je dana ugledala knjiga poezije naslova koliko razigrana, toliko i znakovita – »Zlice i vilice« Nataše Govedić. Naime, u jeku najzornijega očitovanja zla u Europi još od devedesetih godina prošloga stoljeća (krik nerođenih, ma koliko užasniji, ipak je nijem!), hrvatska se književnost dala na propitivanje same naravi onoga najzornijega, osobnoga zla, toliko svagdašnjega da se čini samorazumljivim poput pribora za jelo. Polazište toga istraživanja očituje se već u prvoj pjesmi naslovljenoj »Zlobro«, koja i završava stihovima slične, prodorno porazne intonacije: »nikada, ama baš / ni u kojoj situaciji // nismo / iznad // rajklene / zlobrote«. Prodornost tih stihova stvar je materije: zlo u čovjeku najplodnija je tema (tama?) književnosti.
No poraznost je stvar forme – ne toliko stihova, koliko njihove (ne)istine.
Jer ljudsko zlo, kako se ukazuje u čitavu pjesničkom prvijencu poznate teatrologinje i kritičarke, od dobra je doduše riječju odijeljeno, ali je na djelu s njim pomiješano. Zapravo, sam je čovjek za pjesnikinju to »zlobro«: nakazni polutan kojemu od škrte bjeline dobra i varljiva crnila zla ne preostaje čak ni sivoća osrednjosti, nego samo prozirnost osude. Osude na besmislenost vlastitoga života: na nagost i krhkost tijela, na surovost i tamu duha. Osuda je to čovjeka paloga u Edenu, ali iznesena bez i natruhe objašnjenja i bez nagovještaja razrješenja. Ne začuđuje stoga što se i ta knjiga poezije – kao i glavnina suvremene, neosporno prodorne i sažalno porazne umjetnosti – mnogoput iscrpljuje u oprjeci onomu što se u pjesništvu nekoć nazivalo doličnošću: u golotinji i nasilju, psovci i huli. Bez objašnjenja i bez razrješenja.
No na stranu razvidni ontološki problem njezina pogleda – jer nema li čistoga dobra, nema ni dobra uopće – u poeziji pjesnikinje Govedić lako je vidjeti amblem sadašnjega trenutka duha. Suvremeni je duh, naime, i zadojen i odgojen upravo krivovjernom slikom polutanskoga »zlobra«, koju je pjesnikinja tek umješno orisala. Dobro je za taj duh privid kojemu i bez jasne svrhe vrijedi težiti, i to usred opipljivosti zla kojemu se jasan uzrok i ne nazire. Neki su taj duh nazivali relativizmom, no njegova moralna dogmatičnost i metafizička skeptičnost prije ga čine osmišljenom religijom. Religija je to čije ćudoređe naređuje borbu protiv zla zlom, a svojim borcima ne priječi da zazivaju kojega im boga drago. Zato je i lice te religije blago, gotovo pa i bezizražajno; no njezine su ruke grube, gotovo pa i izmučene. Njezino je djelo čišćenje – mir pod svaku cijenu; no njezina je riječ prljavština – prostota koja ne cijeni ništa.
Prethodni bi se opis duha možda učinio izopačenim nagađanjem da ga nije baš takva zabilježio najslavniji ikonograf novoga vijeka – Cesare Ripa. Taj talijanski slikar, 400. godišnjica čije se smrti navršila u siječnju, svojim je alegorijskim prikazima raznovrsnih krjeposti i poroka zacrtao granice svekolike umjetničke mašte u sljedećim stoljećima. Njegovo viđenje prostote doista je upadljivo. Ripina Prostota, naime, nije ni muško ni žensko biće; to je polutan neuredne kose i nepristala odijela s magarećim rogovima na glavi, komu se u rukama koči malo metla, a malo motika. Jer koju god istinu prostota iskopa, u svom će je bijesu i zatrpati; i što nereda pomete svojom revnošću, razgrnut će ga svojom bezobzirnošću. Osim što je i umjetnicima i ljubiteljima umjetnosti u svom djelu predao pravu riznicu simbola, Ripa je u nju pohranio i istinu koja nije tek simbolična. Kultura je, u svom temelju, uljudba: uspon koji započinje odmakom od prostote na koju je čovjeka osudio njegov grijeh. A taj uspon do punine ljudskoga dostojanstva vodi putom – pristojnosti.
Težnja da se pristojnost sabere u knjigu traje barem otkako je oko 2375. g. pr. Kr. egipatski vizir Ptahotep počeo zapisivati svoje izreke o važnosti ponizna, pažljiva i pravedna vladanja prema drugima. No ni više od četiri tisućljeća nakon Ptahotepa ljudski se rod nije usuglasio o konačnom opsegu te žuđene knjige. Svako doba sa sobom nosi svoje zahtjeve pristojnosti, katkad toliko tanane i zakučaste da se na pristojnost često – i opravdano! – gleda kao na suvišnu izvještačenost. No premda oko iscrpna opisa pristojnosti ne bi bilo vjekovne sloge, njezina bi počela malotko doveo u pitanje.
A upravo je nerazumijevanje tih počela i pristojnost učinilo tek jednom u nizu pojava »nevažnih za preživljavanje« – proizvoljnih, beznačajnih i slučajnih.
Slučajno ili ne, krajem prethodne godine svjetlo je dana ugledao i hrvatski prijevod »Galatea« – rasprave o lijepom ponašanju koju je u Veneciji 1555., u godini rođenja Cesarea Ripe, dovršio Giovanni Della Casa, talijanski nadbiskup i crkveni diplomat. Della Casa je u svom djelcu zamjetno malo pozornosti posvetio razrađenim propisima odijevanja, obnašanja i obraćanja, kakvih su do zloglasnosti prepuni bontoni nakon njega. On pak svoje stilski profinjeno upućivanje u osnove društvenoga života otvara evanđeoski nadahnutim – počelom. Nepristojnost je, objašnjava Della Casa, poput muhe: ona naoko ne škodi mnogo, no njezino dodijavanje čovjeka ozlovoljava više nego rijetke prijetnje divljih zvijeri. Pa iako je pristojnost manje vrijedna pohvale od krjeposti, ipak je čovjeku bliža jer se svaki dan može u njoj vježbati, a za to mu ne treba ni mnogo umnosti: tek nešto riječi i kretnji. »Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.«
Premda Della Casa svoga nećaka, kojemu je »Galateo« posvećen, nije izravno podučavao svetosti, njegova zamjedba kako »oholost nije ništa drugo negoli nepoštovanje drugih« svoj je odraz pronašla u životu jednoga svetca. Franjo Saleški, koji je zemaljsku domovinu, kao i Cesare Ripa, napustio prije 400 godina, zbog svojih je djela upućenih vjernicima laicima zaslužio naslov »svetca lijepoga ponašanja«. Brojni intuitivni Della Casini zaključci u »Filotei«, vodiču Franje Saleškoga za pobožni život svjetovnjaka, zadobili su i svoje duhovno tumačenje, no i nešto više od toga.
Francuski je svetac, naime, osobitu pozornost posvetio »djelatnosti« u kojoj laici i danas provode najviše svojih dana – govoru. Stoga je Filoteu redom upozoravao na opasnosti psovke i podrugivanja, prepirke i laži, ogovaranja i klevete, ali i na dva zla koja se u vjerničkim ustima lako sjedine u nezavidnu smjesu taštine – površan govor o Bogu i neodmjereno osuđivanje bližnjih. »Jezik je u mojim ustima poput skalpela u rukama kirurga«, upozorio je svetac. Da ga se približi sadašnjemu trenutku, moglo bi se slobodno reći: »Jezik je u mojim ustima poput puške u rukama vojnika.« I dodati: »Bez obzira na to jesam li zaista u ratu. Bez obzira na to na kojoj sam strani.« Jačanje svijesti o toj strahovitoj istini posve je »nužno za preživljavanje«. Ovdje i u vječnosti.
Osobiti trag svetačke borbe za pristojnost svakako su tjedni protiv psovke koje je kao zagrebački nadbiskup organizirao bl. Alojzije Stepinac. Premda Stepincu neskloni povjesničari blaženiku za zlo uzimaju što je javno bio svoju desetogodišnju bitku protiv psovke, dok su se druge bitke odvijale u sjeni, Stepinac je dobro razumio smisao evanđelja koje govori kako se oskvrnućem osnovnoga izričaja kulture – pristojnoga govora – gazi spasenje vlastite duše, ali i ljudsko dostojanstvo bližnjega. Povijest fašizma i nacizma tek je potvrdila da zločini protiv čitavih naroda započinju pogrdama, a ne pokoljima. Riječi Stepinčeve propovijedi održane usred ratnih zbivanja, 15. travnja 1945., stoga bi danas trebalo ponavljati i izvan granica njegove domovine: »Ako je ikada bio čas, da svim silama zagrabite, da se istrijebi ova sramota iz naše sredine, psovka, onda je to sigurno danas. Svima nam je na srcu spas našega naroda, naše domovine.«
