Kako može oživjeti Kristova muka? To naoko neobično pitanje jedno je od središnjih pitanja kršćanske duhovne povijesti. Odgovor na njega naslutit će već i onaj tko na Cvjetnu nedjelju ili Veliki petak čuje navještaj Muke produbljen pjevom ili urešen tišinom. Osobnije odgovore na njega stoljećima su nudili mistici, noseći Kristove rane u skrovitosti i njegove boli s krotkošću. »Društvenije« odgovore na nj i danas nude teolozi koji pozivaju da se znoj s Kristova krvavoga lica obriše djelom za prezrene i nemoćne. No najizravniji odgovor na to pitanje pruža umjetnost – kako ona »visoka« svojim bojama i notama, tako i ona »pučka« svojim tijelima i glasovima.
Zlatko Miklec: »Kao otac dvojice sinova s posebnim potrebama toliko sam se pronašao u ulozi Šimuna Cirenca da mi ljudi Uskrs redovito čestitaju porukom: ‘Sretan Uskrs, Šimune!«Pučki odgovor time se ipak ne iscrpljuje: jer postoji trenutak kada drama Muke nadraste njezino uprizorenje i postane oživotvorenjem. Tu više posrijedi nije gluma. No što jest? Malo tko nam je mogao bolje odgovoriti od članova zaprešićke udruge za promicanje kršćanskih vrjednota, ljubavi, dobrote i mira prema čovjeku »Stepinčeva oaza mira«, koja je proteklih dana jubilarnim 20. uprizorenjem Muke proslavila i punoljetnih 18 godina djelovanja.
»Kada smo pripremali prvo uprizorenje u zaprešićkim Novim dvorima 2010., sve je bilo veoma skromno: imali smo tek nešto starih krpa za kostimografiju i pokoji rekvizit dobiven iz ‘Jadran filma’. Ali svi su u to unijeli mnogo srca«, opisuje povijest zaprešićkoga uprizorenja predsjednik udruge i stalni đakon Ilija Nikolić, koji glumi Judu. »Danas postavu od 70-ak glumaca u uprizorenjima diljem Hrvatske podupiru i garderobni, tehnički i medijski tim, a zahvaljujući donacijama, nabavili smo i ‘bubice’ za razglas te opremu za rimske vojnike iz San Marina. No i dalje na prvom mjestu ostaje srce. Ljudi se mijenjaju, s njima se nužno mijenja i dramaturgija, ali ne mijenja se ljubav, poštovanje i zahvalnost Kristu koju nastojimo prenijeti.«
Uprizorenje Muke, koje je ove godine prije Zaprešića prikazano u Đakovu i Osijeku, nesumnjivo je jedinstven oblik »posluživanja Riječi«. Stoga ni njegovi plodovi ne mogu biti doli jedinstveni. »Mjesec ususret uprizorenju, u kojem imamo probe svaki ponedjeljak, srijedu i petak, za nas je vrijeme najdubljega zajedništva, koje je već urodilo prijateljstvima i kumstvima. Tijekom godina više smo puta svjedočili da je uprizorenje pojedince vratilo vjeri, Crkvi i župi. No rekao bih da su svjedočanstvo i životni križevi koje sudionici uprizorenja sjedinjuju s Kristovim križem: križevi bolesti i smrti, obiteljskih potresa i neizvjesnosti«, tvrdi Nikolić.
Iako po struci nije krojačica, Jadranka Šandar brojne je godine utkala u garderobu i rekvizit zaprešićkoga uprizorenja. »Još se sjećam dojma da smo dotaknuli nešto sveto kada ja na prvom uprizorenju muke tijekom razapinjanja niotkuda zapuhao strahovit vjetar. Kažu da je ban Jelačić u Nove dvore dao donijeti zemlju iz Svete Zemlje. Za mene se uprizorenje muke i ne zbiva drugdje: čim počne, ja sam u Jeruzalemu – s Kristom oplakujem svoj život.«O takvu križu svjedoči i Zoran Zgorelec, koji u uprizorenju od početaka utjelovljuje mladoga učenika Ivana. »Ivana bi možda trebao glumiti netko mlađi od 55 godina, ali vjerujem da je ta uloga na osobit način moja. Ivan je bio učenik po Kristovu srcu, onaj koji je osjećao da uz Isusov križ mora biti sve do kraja – a taj sam poziv i ja doživio. Mi apostoli prije posljednje večere molimo Psalam 118. Tri puta kada sam bio na kemoterapiji zbog raka debeloga crijeva, kada su svi već mislili da sam gotov, Bog mi je progovorio baš kroz riječi toga psalma: ‘Ne, umrijeti ne ću, nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja.’ Tako je i bilo. Unatoč posljedicama raka i liječenja koje mi sve otežavaju, ne puštam svoju ulogu jer vjerujem da to poslanje trebam ostvariti do kraja«, priznaje Zgorelec.
Premda se uprizorenju kao glumica pridružila tek prije tri godine, slično iskustvo dijeli Nada Ružić. »Cijeli sam život služila kao djelatnica u ugostiteljstvu pa mi je prirodno sjela uloga sluškinje. Ali lani sam glumila i tetku djevojke koju Isus vraća u život, i tada je iz mene izbila prava provala suza. To više nije bila gluma, nego pravi jecaj za onim tko je umro. Vjerujem da to što činimo nije samo gluma, nego i put do izlječenja naših rana, teških događaja koji ostaju pohranjeni u našim srcima i po čijem proživljavanju Bog dotiče i druga srca. Ta je autentičnost najveća posebnost našega uprizorenja.«
Duhovne priprave za duhovnost koja pripravlja
No za tu se autentičnost valja i duhovno pripraviti, upozorava Martin Mihalić, koji je prije četiri godine postao treći Isus zaprešićkoga uprizorenja. »Osim učenja teksta, priprema za ulogu za mene obuhvaća post, molitvu i devetnicu uoči izvedbe – da se u uprizorenju vidi što više Isusa, a što manje mene. Katkada za vrijeme nastupa osjećam da nisam više ja u vlasti, a jednom sam nakon skidanja s križa i počivao u duhu. No muku najviše proživljavam u trenutku svlačenja. U tom poniženju Isus je na kletve i poruge odgovorio ljubavlju koja pokazuje što znači ‘ljubiti svoje neprijatelje’: dati se za one koji nas ne mogu vidjeti.«
Darivanje otvara oči i za drukčiju pripravu za Uskrs, primjećuje dugogodišnja zaprešićka Marija, Manda Barišić. »Svaki put kada molim žalosna otajstva krunice ili križni put, svaki put kada u crkvi slavim Cvjetnicu ili Veliki petak, osjećam da je svaki prizor Kristove muke na osobit način i moj prizor, i svaki me put to potrese kao da je prvi put.« Tako to izgleda kada Kristova muka – živi.
Možda je i najviše uloga u zaprešićkoj Muci izmijenio Zlatko Leutar, koji je prije Pilata glumio apostola, slugu velikoga svećenika i razbojnika Dizmu. »S križa visoka četiri metra pruža se drukčiji pogled na život i vjeru. Ali odatle se bolje vidi i kako naše uprizorenje utječe na ljude. Svi su oni svjesni da to nije puka predstava, nego poziv na obraćenje.«
