U Antiohiji, odakle je Pavao kretao na svoja putovanja, bilo je mnogo »neobrezanih« koji su prihvatili kršćansku vjeru. Takvo stanje potiče reakciju židovskih kršćana iz Judeje, koji dolaze u Antiohiju i izlažu svoje viđenje problema: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« Tim retkom počinje poglavlje koje se nalazi u srcu Djela apostolskih, ali i ključno pitanje te knjige: što čovjeku valja činiti da bi se spasio? Tako nastaje među kršćanima »prepirka i raspra nemalena«. Antiohijska zajednica šalje Pavla i Barnabu u Jeruzalem »k apostolima i starješinama poradi tog pitanja«. Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima naširoko opisuje tu svoju borbu za kršćansku slobodu od Zakona. Njegova je pozicija bila sljedeća: »Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se u jaram ropstva!… U Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.« Jeruzalemski starješine, nakon rasprave, šalju izaslanstvo u Antiohiju, a pismo koje sa sobom nose naslovljeno je »braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji«. Starješine su uvjereni da su odluku donijeli u zajedništvu s Duhom Svetim. On je ranije i posvjedočio po Petru da i pogani mogu biti kršteni. Odluka koju su donijeli omogućuje primanje pogana u Crkvu bez dodatnih uvjetovanja. Jedino što se od pogana traži jest »uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva«. Bili su to propisi koje pred strance unutar Izraela stavlja i Levitski zakonik, a obdržavanjem tih propisa kršćani iz poganstva mogli su sudjelovati u zajedničkom blagovanju s kršćanima iz židovstva, što je tada bilo osobito važno radi euharistijskoga zajedništva.
Evanđelje sadrži Isusove riječi koje je izgovorio prije nego što će na Veliki četvrtak biti uhvaćen, a kao odgovor na pitanje apostola Jude, brata Jakovljeva: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Isusov odgovor naglašava jedinstvo Otca s onima koji ljube Sina i njegovu riječ čuvaju. Isus se ne mora očitovati svima, jer bit će prisutan u svojim apostolima kao slušateljima i čuvarima njegove riječi. Na pomoć će im biti »Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati« u njegovo ime. Tako će Duh biti nastavak Isusove prisutnosti među učenicima. Isus mu daje naslov »Branitelj«, jer on će posredovati za učenike kod Otca, ali ih i braniti pred ljudima i ljudskim sudovima. Usto, on će ih »uvoditi u svu istinu« te će im omogućiti da shvate i Kristovu proslavu, njegovo vazmeno otajstvo. Na taj način ovaj Branitelj svjedoči za Krista, baš kao što to kaže i Prva Ivanova poslanica: »On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.« Duh je tako svjedok pred svijetom čiju je nevjeru moćan nadvladati, jer »kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda«. Dar koji je povezan s Duhom dar je mira, mira Kristova, koji označuje potpunu sreću i oslobođenje. Preduvjet je tomu Isusov odlazak Otcu.
Odlomak iz Otkrivenja pobliže opisuje nebeski Jeruzalem. Riječ je istovremeno o mesijanskom i nebeskom gradu. Uzvišenost prikaza izvire već iz prvoga retka gdje sveti pisac opisuje kako ga anđeo prenosi »u duhu na goru veliku, visoku« i kako mu s nje pokazuje »sveti grad Jeruzalem«, koji »silazi s neba od Boga«. Čitav odlomak prenosi slike iz knjige proroka Ezekiela, gdje on opisuje budući Hram. Ondje se tako kaže: »I odvede me u božanskom viđenju u zemlju Izraelovu te me postavi na veoma visoku goru: na njoj, s južne strane, bijaše nešto kao sazidan grad.« Valja uočiti razliku između Ezekielova i Ivanova teksta. Ivan nigdje ne kaže da se njegov sveti grad nalazi u »zemlji Izraelovoj«. Dok Ezekiel vidi buduću obnovu Izraela, Ivan smjera na obnovu svega svijeta. Ovaj je grad »sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu«. To je Izaijin uskrsli Jeruzalem nad kojim »blista slava Gospodnja«, koji »obasjava Gospodin i slava se njegova javlja nad njim«. Njegovo svjetlo privlači narode i kraljeve te njegovi sinovi »dolaze izdaleka«. Isto će reći i Ivan u retku koji slijedi odmah nakon ovonedjeljnoga čitanja: »Narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, a kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju.« Poput grada iz Ezekielova viđenja, i ovaj je opasan snažnim zidinama i ima dvanaest vrata. I dok vrata kod Ezekiela nose imena dvanaest izraelskih plemena, vrata grada iz Otkrivenja povezana su s dvanaest temelja zidina grada koji nose imena »dvanaestorice apostola Jaganjčevih«. Jasna je sada novost ovoga mesijanskoga i eshatološkoga grada. Obnova ovdje ne obuhvaća samo izraelski narod, nego sve koji slijede apostolski kršćanski nauk. I još jedna bitna razlika između teksta Ezekielova i teksta Ivanova opisuje narav kršćanskih očekivanja. Ezekiel kroz više poglavlja opisuje novi Hram i bogoslužje u njemu. Nasuprot tomu, Ivan kaže: »Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!« Od sada svi imaju izravan pristup Bogu, a duhovno se bogoslužje događa u žrtvovanom i uskrslom tijelu Kristovu. Odatle i sjaj i slava o kojima je bila riječ na početku.
