Nedjelja Dobroga Pastira donosi evanđelje o uzajamnoj povezanosti pastira i ovaca: »Pastir ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.« Zajedništvo pastira i ovaca traži ulaganje sa svake strane. Nekada se upravo to prešućuje u zajedništvu svih članova Crkve.
Isus donosi prispodobu o pastiru i ovcama. Da, on će se u tumačenju prispodobe nazvati i vratima, ali i pastirom ovaca. Podrobno je opisao svoju ulogu u vjerničkom zajedništvu. Kroz Boga se do vjere dolazi, za njim se ide jer se prepoznaje njegov glas. Kako ovce prepoznaju pastirov glas? Nije im to u genima, kao da bi ga prepoznali čim bi ga čuli. Taj isti pastir provodi s njima nebrojene sate i sate, odmalena ih brani, daje im imena, podučava ih kako da se odazovu na poziv, ponekad ih i kori. Sve se postupno događa. Tek na kraju u odraslih ovaca može primijetiti sav svoj trud dok ih gleda kako se dobro vladaju i zajedno odlaze na ispašu čuvajući se svake opasnosti. Ovce nisu bile lišene učenja, pa ni pogrješaka. Trebalo je vremena da usvoje sve zadaće koje je pred njih stavio pastir. Ne da su ispunile minimum, nego su sve morale uložiti jednak napor da bi ostale u tom stadu jer da nisu slušale, ubrzo bi se izgubile u nekoj goleti, udaljile bi se od stada i nestale.
Kao što su pastir i ovce uložili sebe u stvaranje toga zajedništva međusobnoga povjerenja, isti poziv Isus predaje i Crkvi. Zajedništvo svih vjernika Crkve, svih članova i člančića, malih i velikih, bogatih i siromašnih, utjecajnih i zapostavljenih, brižnih i ravnodušnih. Svatko jednak napor ulaže kako bi prepoznao glas pastira Isusa Krista. Upravo se to ponekad prešućuje u Crkvi. Govori se tako o odgovornosti biskupa, župnika, svećenika, redovnika i redovnica, a narod se ostavlja negdje po strani. »Nije dovoljno uložio u svoju biskupiju. Nije se dao za zajednicu. Nije prisutan u našim okupljanjima. Ne volimo je, nije nam draga.« Riječi osude izrečene bez odgovornosti. Čovjek je spreman suditi bez imalo ulaganja. I nema gore nego kada se u Crkvi kao zajednici vjernika neki pojedinac razmazi jer nitko oko njega ne leti, ne pita ga osobno, ne gurka ga da nešto napravi, ne časti ga iako smatra da zaslužuje. Pastir pred ovcama ide, a one za njim jer poznaju njegov glas. U izloženosti svakakvoj vjetrometini tračeva o Crkvi ponekad treba poći za njom: stati u njezinu obranu, izložiti se pred svojom zajednicom, zauzdati jezik i pokrenuti se djelom. Tako je i Krist sa svojim učenicima. Nije oko njih titrao nakon uskrsnuća. Nekoliko ih je puta posjetio i otišao u visine uz glas anđela: »Što stojite i gledate u nebo?« Bila im je to pljuska da se sada i sami aktiviraju te isprave kukavičluk koji su pokazali na Veliki četvrtak. Nije ni čudo da su u vjernosti Kristu do kraja, do same mučeničke smrti, ostali postojani. Bez napora svih ne rađa se Crkva.
Ivan Zlatousti u homilijama »O statuama« donosi na koji se način biskup Flavijan zauzeo za svoj narod u Antiohiji kada je car želio kazniti grad. Ističe svijetli primjer biskupa koji nije podlegao željama države, nego je u trenutku osobne teškoće hrabro stao uz svoj narod: »Otišao je riskirajući svoj život za sve nas iako su mnoge stvari mogle spriječiti njegovu odsutnost i prisiliti ga na ostanak s nama. Njegova dob je u krajnjim granicama starosti. Njegova nemoć i godišnje doba kada je krenuo, a tek nužnost da prisustvuje blagdanu Uskrsa! I osim tih razloga njegova jedina sestra koja je čak i sada na svojem posljednjem izdahu! Međutim, zanemario je rodbinske veze, starost, nemoć, oštrinu godišnjeg doba i muke putovanja, dao je prednost vama i vašoj sigurnosti povrh svega!«
Kršćanski život jest i ta povezanost svih članova Crkve. Svatko se trudi na svoj način, ali se trudi. Gdje nema žrtve, nema ni zajedničkoga rasta. Povezanost može biti poput simbioze, ali one u kojoj svatko daje dio sebe, nitko nije parazit. Ni ovce nisu paraziti pastira nit je pastir parazit ovcama, koji je uz njih samo kada ih treba. One slušaju glas jer ih poznaje, on ide pred njima jer im želi najbolje. Nitko u tom zajedništvu ne ostaje prikraćen niti je itko iskorišten. To je Crkva, gdje se svatko osjeća sigurno, gdje svatko daje najbolje od sebe.
Gospodine, neka se među nama probudi više suosjećanja koje će voditi prema našoj boljoj povezanosti, neka se uklanja strančarenje, a uvodi ulaganje kako bismo izgrađivali živu Crkvu u Kristu Isusu Gospodinu našem. Amen.
