NENADANI DOLAZAK MILOSTI Kajanje i potpuni oprost

Snimio: B. Čović

Rado sam pročitao da je ove godine zbog pandemije koronavirusa produženo razdoblje za dobivanje potpunoga oprosta za sve vjerne i mrtve tijekom ovoga mjeseca. Kako bi vjernici bili zaštićeni od moguće zaraze, Apostolska pokorničarnica je objavila 22. listopada Dekret jer su mnogi svećenici zamolili za to znajući da mnogi vjernici nisu mogli pohoditi groblja na Sve svete i Dušni dan, pa se oprost dobivao u osmini od 1. do 8. studenoga, a ove godine cijeli mjesec. Uvjeti su ostali isti: pohod grobljima (ovaj put čak i u mislima), sudjelovanje na misi, molitva Otčenaša i Vjerovanja, sakrament pomirenja i pričest te molitva na nakanu Svetoga Otca, a potpuni oprost od 2. studenoga za sve koji pobožno posjete crkvu ili oratorij i izmole Otče naš i Vjerovanje, može se prenijeti ne samo na nedjelju koja slijedi ili prethodi svetkovini Svih svetih, nego i na drugi dan mjeseca studenoga, po slobodnom izboru vjernika.

Kada sam razmišljao o potpunom oprostu, uočio sam da se posebno »na ruku« (da tako kažem) išlo starijim osobama, bolesnicima i onima koji ne mogu iz kuće zbog teških razloga (npr. zabrane državnih vlasti zbog pandemije), ali su uvjeti ostali isti: potpuno odreknuće od grijeha i s nakanom da što prije ispune tri uobičajena uvjeta za postizanje oprosta, a to su ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetoga Otca. Je li moguće postići potpuni oprost bez potpunoga odreknuća od grijeha, pa i nakon ispovijedi, i postiže li se potpuni oprost od grijeha samo uz savršeno kajanje, jer postoji i nesavršeno kajanje?

Čitatelj

Kao što i Vi sigurno znate, da bi se dobilo oproštenje u sakramentu pokore, potrebna je skrušenost zbog grijeha te nakana da ih više ne ćemo činiti i da ćemo izbjegavati bliže grješne prigode. »Često se, međutim, događa da kajanje nije savršeno, već samo početno i nesavršeno. Dok se savršeno kajanje rađa iz shvaćanja grijeha kao nečega što je protivno Bogu, najvećemu i najsavršenijemu dobru (uključuje, dakle, čin savršene ljubavi), nesavršeno se kajanje rađa iz nesavršene ljubavi kojom se Boga ljubi zbog darova koje on dijeli, odnosno jer je dobar prema nama. Nastaje zbog moralne nastranosti grijeha ili zbog straha od pakla, od vječnih muka i od kazni. Ako potiče na napuštanje volje za grijehom te sadrži nadu u oproštenje, tada se, daleko od toga da od čovjeka učini licemjera, smatra darom Gospodinovim i poticajem Duha Svetoga, koji pokreće pokornika da se uputi prema stanju milosti. Budući da je pokrenuto milošću, nesavršeno se kajanje odnosi na grijeh s kristološkoga, crkvenoga i društvenoga motrišta, te usmjerava grješnika da očituje i ostvari svoje obraćenje na crkvenome području sakramenta pokore«, pa tako ono postaje savršenim kajanjem koje je nužno za Božje oproštenje i za ponovnu uspostavu stanja milosti, piše u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« Renzo Gerardi s Papinskoga latinskoga sveučilišta, te tako još jednom potvrđuje važnost »nenadanoga dolaska milosti, s kojom je povezana ulivena ljubav« i po kojoj se »skrušeni pokajnik nalazi u istim uvjetima savršeno raskajanoga, tj. opravdan je i nalazi se u mogućnosti za čin savršene ljubavi«, što bi onda značilo da je to »put« i do potpunoga oprosta. O oprostu ili indulgenciji Gerardi ističe da je prema Zakoniku kanonskoga prava (kan. 992) riječ o »otpuštanju pred Bogom vremenite kazne za grijehe, čija je krivnja već izbrisana, a što ga vjernik, prikladno raspoložen i pod sigurnim i određenim uvjetima postiže pomoću Crkve, koja, kao služiteljica otkupljenja, ovlašteno dijeli i primjenjuje blago Kristovih i svetačkih zadovoljština«.

Prema papi Pavlu VI. temeljni je čin indulgencije zadovoljština »za vremenitu kaznu, zasluženu grijesima koji su počinjeni u zemaljskom životu a čija je krivnja već otpuštena«. I nakon otpuštene krivnje u sakramentu pomirenja ostaju kazne koje treba ispaštati ili ostatci grijeha koje treba očistiti, a Gerardi još dodaje kako »posebno valja istaknuti da postoje papinske izjave kako neka djela, osobito korisna za zajedničko dobro Crkve, mogu zamijeniti svu pokoru, te vjernicima, koji su se uistinu pokajali i ispovjedili svoje grijehe i izvršili takva djela, treba podijeliti potpun ili djelomičan oprost vremenite kazne za grijehe«, te zaključuje da je za potpuni oprost potrebno učiniti oprosno djelo, pristupiti sakramentu pomirenja, pričestiti se i izmoliti molitvu na nakanu Svetoga Otca. »Osim toga, potrebno je isključiti svaku grješnu naklonost, pa i prema lakomu grijehu«, a za kajanje je važno da bude »istinito, to jest čin volje (kao što je grijeh proizišao iz volje) i mora isključiti naklonost prema grijehu«. »Nisu dovoljne želja ili odluka ubuduće ne griješiti, jer u njima može ostati naklonost i popustljivost prema grijehu. Kajanje mora biti nadnaravno s obzirom na počelo i na motiv; mora raspoložiti volju pokornika do te mjere da bude radije spreman podnijeti bilo kakvo zlo i odreći se bilo kojega dobra nego opet teško zgriješiti«, to jest u njega je »uključena odluka ubuduće više ne griješiti, to jest odrješit čin volje koja odlučuje da više ne će griješiti«. »Može biti dovoljna prešutna odluka, no kajanje je sigurnije kad je odluka izričita«, a ona mora također biti apsolutna, to jest »čvrsta i djelotvorna, tako da pokajnik bude spreman uporabiti potrebna sredstva kako opet ne bi upao u grijeh.«