Ne morate me ni pitati što mi je bilo najbolje u danima korone. Jasno, neradna nedjelja! Nažalost, ni sada, kad to postaje omiljena tema za predizbornu igricu »pronađi razlike između istih stranaka«, nitko se ne će pretrgnuti da mene, i nas starije s iskustvom, pita o tome. Valjda u strahu da se ne bi dogodilo »narodno jedinstvo«, jer čini mi se da bi se o tome složili svi ostarjeli sinovi i »ovih« i »onih«, »naših« i »njihovih«. Kćeri možda malo teže, ali i one zasigurno pamte kakva je to bila milina i mir kad u nedjelju baš ništa nije radilo, a još smo u subotu predvečer imali uzbudljivo nadmetanje tko će dograbiti zadnji kruh, a tko dospjeti kupiti cigarete na kiosku prije zatvaranja. A u nedjelju okupili bismo se uz tranzistore, kasnije i televizore, da gospodski pratimo jedine koji su toga dana radili – nogometaše. Nekako mi je, kao mladomu vjerniku, to i bilo prihvatljivo jer iako su tadašnji nogometni romantičari bili daleko od primanja današnjih loptačkih nadrealista – nisu ni oni bili baš potplaćeni za svoj nedjeljni »rad«!
A sad pak mladim vjernicima, ne samo ovima političkima koji se zaklinju u vjerske vrjednote, nego i mojim »kućnima«, djeci mi rođenoj, misa i šoping su kao nekoć nama »blok-satovi« u školi. Prvo se sat vremena mole, a onda… ravno u produhovljeni šoping?! Ništa se to njima uzajamno ne »tuče«, ne sukobljava, pa ja budem jedini koji nedjeljom »izaziva sukobe«. Čini mi se da oni misle da je nedjelja dobila naziv Dan Gospodnji zato što je to dan… za gospodu?! Pa onda samo gospoda toga dana ne rade, nego uživaju. Na račun šljakera i blagajnica, radosnih što ih mogu podvoriti. Zato valjda odmah nakon šopinga, u trgovačkom centru sjednu i na kakav ručak, jer ipak je nedjelja pa se… »ne radi«. Vjerujte mi, ne govorim to samo zato što onda ja često i u sveti dan ostanem tek na jajima s hrenovkom. Jer, čak ako moja ženica i ostane nedjeljno solidarna doma, »samo za nas dvoje ne isplati se kuhati«.
Shrvan, danas sam im dopustio da i mene nakon mise odvuku kud ih volja. Cilj im je bio veledućan, u kojem se učas brisala socijalna distanca koju su isti ljudi do maločas pobožno držali u crkvenim klupama. Tvrdoglavo sam ostao protestno stajati pred rotirajućim vratima kao nedjeljni prvomučenik, sve dok me u jurišu nije zarotirala susjeda Danica, friška umirovljenica. Htjedoh joj reći da joj ne će uteći roba s polica, ali, brža na jeziku, učas me obasula: »Jooj, sused, kasnim! Delam tu četiri sata na blagajni. Zakaj? Ma, iz čistog hobija, ne znam kak bi potrošila tol’ku penziju, ha, ha! Bog, žurim!« Hah, huh… Bolje šuti, Vilko, brzo će ti penzija. Možda konačno otkriješ koliko se od jedne tune može napuniti konzervi, dok ih nedjeljom, onako iz čiste znatiželje, budeš slagao po policama…
