NIJE TO BIO OBIČAN DRŽAVNIČKI POSJET Nesnošljivosti se ne rješavaju provokacijama

Snimio: B. Čović
Odmah nakon što je hrvatski predsjednik Vlade najavio da će potegnuti pitanje ratne odštete u Beogradu je postignut dogovor da se ide »protuofenzivom« te i srpska strana postavlja pitanja za uništenu srpsku imovinu tijekom Domovinskoga rata. Vučić je rekao Plenkoviću da su Srbi pretrpjeli veliku štetu zbog događaja devedesetih, a do danas im to nije nadoknađeno te imovina velikim dijelom nije vraćena. Slijede daljnji pregovori s obzirom na to da postoje suprotna stajališta.

Zagreb je posjetio predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić, a vjerojatno će tih sastanaka ubuduće biti i više, jer pregovori o nestalima ne mogu više čekati. Dušan Miljuš opisuje osiguranje srbijanskoga predsjednika Vučića koji je pred svoje hrvatske kolege i domaćine postavio zahtjev da se vozi u svom predsjedničkom vozilu. U koloni od 15-ak crnih limuzina i džipova koji su snimljeni na Aveniji Hrvatske bratske zajednice u oči je upao Audi A8 beogradskih oznaka BG 1108-11. Riječ je o blindiranoj verziji limuzine njemačkoga proizvođača s balističkom zaštitom čija je karoserija napravljena od materijala uobičajenih u proizvodnji vojnih vozila otpornih na puščane metke, cijena mu je viša od milijun kuna. Primjetno je bilo da su, za razliku od posjeta drugih državnika, na cijeloj trasi bili pripadnici temeljne i interventne policije sa svom zaštitnom opremom – kacigama, štitovima, a rutu je nadlijetao MUP-ov Eurocopter te je zabranjeno prosvjednicima biti na Trgu sv. Marka. Vučić je odsjeo u hotelu »Westin«, koji je bio pod posebnim osiguranjem, a na krovu su bili specijalci snajperisti. O mjerama sigurnosti govorio je Bono Marjanović, stručnjak za sigurnost: »Nije uobičajeno da uz stranoga državnika dolazi njegova eskorta, odnosno vozilo koje koristi. I mi smo koristili svoje S-1 vozilo kad se išlo u Beograd, a samo u iznimnim slučajevima koristilo se vozilo domaćina. I nikad oko toga nije bilo problema, jer naprosto to može biti i zahtjev štićene osobe, ali je ujedno i dio protuprislušnih mjera. (…) Jednostavno, sustav sigurnosti funkcionira i sve palete mjera i njihovo provođenje su sukladni odnosima dviju država i procjeni sigurnosnih rizika.«

Pitanje rješavanja granice na Prevlaci

Augustin Polokaj navodi da Vučić u Bruxellesu ima imidž osobe s političkom hrabrošću da rješava probleme koje nitko u Srbiji nije htio ili nije smogao snage rješavati. »Ne misli se tu na imidž hrabrog čovjeka kakav grade mediji u Srbiji, prikazujući i posjet Zagrebu kao hrabar čin, već prije svega na ispunjavanje uvjeta koji se od Srbije traže kako bi napredovala na putu prema EU. Ako Vučiću pritom treba dramatiziranje svoje uloge pred svojim građanima, u Bruxellesu mu to neće zamjeriti.« Čak i od hrvatskih i drugih političara u regiji potajno traže da prihvate i to što je Vučić »drama queen«, što patetično i nepotrebno ulazi u sukobe s novinarima, jer je najbitnije to što želi ispuniti uvjete. Nije važno kakva je Vučićeva formalna uloga u Srbiji, je li predsjednik stranke, države ili vlade, kao što nije bila važna ni formalna uloga u danom trenutku Mile Đukanovića u Crnoj Gori.«

»Dvije godine roka da se pokuša sporazumom riješiti granica Hrvatske i Srbije, što je Vučić spomenuo u Zagrebu, također su povezane sa strategijom EU. Jer uvjet je da se takva pitanja riješe puno prije članstva, a tamo gdje nisu riješena sporazumom, moraju biti predana međunarodnoj arbitraži, s jasnom obvezom prihvaćanja i implementiranja odluke.«

Različita mišljenja o ratnoj odšteti

Ivan Hrstić iz posebnoga kuta koji nije pohvala za Vučića piše kako je njegov posjet Zagrebu trijumf, kao i Miloradu Pupovcu. »Prvome je predsjednica RH osobno postavila pozornicu koju je on očekivano bestidno iskoristio, drugome je politička Hrvatska došla pod noge u Lisinski. Uz nesebičnu asistenciju Pantovčaka, Vučić je kontrolirao pozornicu kao da je usred Dedinja. S jedne strane naručena pitanja srpskih novinara (nevjerojatno, prvo pitanje na Pantovčaku dodijeljeno je žutom TV-Pinku), s druge strane cenzura Pantovčaka nad pitanjima hrvatskih novinara, od koji je zahtijevano da ne čačkaju po Vučićevoj četničkoj prošlosti (što treba i razumjeti, jer bi inače u Beogradu odmah rastrubili da je hrvatski državni vrh taj koji je naručio provokacije).«

I Nino Đula osvrnuo se na dolazak Vučića u Hrvatsku smatrajući da Hrvatska i Srbija logično moraju surađivati zbog mira, kojega na ovom području koje je »ekonomski, tehnološki i kulturno zaostalo zbog ratovanja devedesetih, i ne može biti bez postupnoga smanjivanja tenzija između Hrvatske i Srbije«. »No nesnošljivosti se ne rješavaju provokacijama. Stoga, protiviti se ovih dana ne osobito uvjetovanom i nimalo suzdržanom, za jednu veljaču pretoplom državničkom prijemu Vučića u Hrvatskoj, ne znači nužno negirati potrebu što veće, intenzivnije suradnje i što kvalitetnijeg odnosa među nekoć zaraćenim susjedima.« Može se reći da Vučić, iako je dobro dočekan u hrvatskoj politici, nije od novinara dočekan baš najbolje.

Osim s Predsjednicom, Vučić je razgovarao i s predsjednikom Vlade Plenkovićem i predsjednikom Sabora Jandrokovićem. U razgovoru s Plenkovićem došlo je do različitih mišljenja o ratnoj odšteti. Odmah nakon što je hrvatski predsjednik Vlade najavio da će potegnuti pitanje ratne odštete u Beogradu je postignut dogovor da se ide »protuofenzivom« te i srpska strana postavlja pitanja za uništenu srpsku imovinu tijekom Domovinskoga rata. Vučić je rekao Plenkoviću da su Srbi pretrpjeli veliku štetu zbog događaja devedesetih, a do danas im to nije nadoknađeno te imovina velikim dijelom nije vraćena. Slijede daljnji pregovori s obzirom na to da postoje suprotna stajališta.

Umor talijanskih birača

Pred izlazak na birališta u svim zemljama postavlja se niz pitanja sa željom za boljim životom građana. Tako je i s Italijom u kojoj se pripremaju izbori, a Jutarnji list u svojem Magazinu donosi reportažu iz te zemlje. Vlasnik maloga obiteljskoga poduzeća Michele Fraccaro, koji posjeduje pekarnicu i slastičarnicu, koji izvoze čak 35 posto proizvoda, govori o nebrizi države: »Država se brine samo za velike tvrtke, a mi mali plaćamo poreze za sve. Radimo kao konji, a ne dobivamo ništa zauzvrat. Nemam dojam da itko predlaže nešto što bi dovelo do restrukturiranja. Osjećam se udaljeno od političara i pomalo depresivno, a mislim da se i mnogi drugi Talijani osjećaju kao ja. Svaka vlada samo siše krv iz ekonomije, bez ikakva plana. Nije ni čudo što javni dug raste.« Sličnoga je mišljenja i Daniele Lago, direktor »Lago Designa«, obiteljske tvornice dizajnerskoga namještaja. Navodi da je duboko frustriran što za novac koji daje državi ne dobiva ništa. »Morali smo sami investirati kako bismo doveli širokopojasni internet do naše tvrtke«, objasnio je.

Talijanski problemi u poljoprivredi
Ankete kažu da u prosjeku oko 36 % talijanskih glasača koji misle izaći na izbore još ne zna za koga će glasati, a oko 40 % ih uopće ne misli ni izaći. »Birokracija je pakao«, rekao je jedan poljoprivrednik, vlasnik male obiteljske farme koja se ističe uvođenjem suvremene tehnologije. »Katkad moramo naručivati strojeve koji nam ne trebaju, i to samo zato što nam to donosi bodove u zahtjevima za poticaje. Administratori nemaju pojma što poljoprivrednicima zapravo treba.«

»Ako već plaćam tolike poreze, trebali bismo imati ceste i infrastrukturu.« On smatra da ne postoji opcija za koju vrijedi glasovati: »Ne vidim nikog u Italiji tko bi mogao postići veliki napredak, političari daju nevjerojatna proizvoljna obećanja, ljudi im jednostavno ne mogu vjerovati. Nije ni čudo što je razočaranje sve veće.« Ankete kažu da u prosjeku oko 36 % talijanskih glasača koji misle izaći na izbore još ne zna za koga će glasati, a oko 40 % ih uopće ne misli ni izaći. »Birokracija je pakao«, rekao je jedan poljoprivrednik, vlasnik male obiteljske farme koja se ističe uvođenjem suvremene tehnologije. »Katkad moramo naručivati strojeve koji nam ne trebaju, i to samo zato što nam to donosi bodove u zahtjevima za poticaje. Administratori nemaju pojma što poljoprivrednicima zapravo treba.« Tako i bogata Italija ima i te kakvih problema u proizvodnji i poljoprivredi, a građani s nepovjerenjem gledaju u nove izbore koji, kako navode, uvijek ponavljaju iste probleme koje je teško rješavati u hodu.

Pet sati previše

Pohvalno je da se počinje više misliti i na one koji trebaju pomoć, posebno slijepima. Božica Kopić piše o Aniti Babijaš, 21-godišnjoj djevojci koja ima višestruko oštećenje vida i korisnica je Centra za odgoj i obrazovanje »Vinko Bek«, jedine ustanove koja pruža potporu osobama oštećenoga vida rehabilitacijom po specifičnim programima diljem Hrvatske. Svaki dan započinje odlaskom od kuće u školu u Filipovićevoj ulici, gdje centar »Vinko Bek« ima svoju zgradu. Već oko deset sati mora ponovno sjesti u kombi kako bi otišla na sat tjelesnoga jer se športska dvorana nalazi u Kušlanovoj ulici. U trinaest sati ima senzorske vježbe za osjetila koje traju dva do tri sata. Ponovno sjeda u kombi kako bi se vratila na ručak. Prije povratka kući treba proći kroz cijeli grad da kombi može razvoziti ostale, pa tako stigne tek oko dvadeset sati. Njezina majka kaže da Anita provede čak više od pet sati vozeći se od jednoga mjesta do drugoga. Problem je u tome što centar »Vinko Bek« nije smješten na jednoj adresi. Svi se roditelji zauzimaju za isto – da njihova djeca imaju adekvatnu skrb koja im je potrebna dok su oni na poslu. Tim povodom su zajedno s građanskom inicijativom »Pomozimo djeci s invaliditetom« održali sastanak s ministricom Nadom Murganić kako bi pronašli što bolje rješenje. »Više lokacija stvara fizičko i psihičko opterećenje djeci, zato želimo izgraditi novu zgradu u Kušlanovoj«, izjavila je ministrica te dodala da su sredstva osigurana, slijedi javni natječaj te se za dvije godine očekuje novi objekt.

IZVORGlas Koncila br. 8/2018.
Prethodni članakKORIZMA TUROPOLJSKIH ISKUŠENJA Lekenička »korablja« – čuvarica onih koji ostaju
Sljedeći članakZAČARANI KRUG KOJI DRŽAVA MOŽE PREKINUTI Skretanje u dehumanizaciju