Iznenađujući su podatci iz Sjedinjenih Američkih Država koje su otkrili novinari The Washington Posta, ustanovivši da je od 2018. godine više od 2000 ljudi odlutalo iz ustanova za starije i nemoćne ili su bili ostavljeni bez nadzora. Od toga je najmanje 100 ljudi umrlo. Pokazalo se u jednom slučaju da je automatizirani sustav koji je snimio izlazak štićenika poslao poruke na glavno računalo i iPadove dvojice njegovatelja koji su radili noćnu smjenu, kao i na telefone dežurne medicinske sestre i direktora. SMS-ovi upozorenja ponavljali su se svakih nekoliko minuta. Iako je vani temperatura pala na minus 11 Celzijevih stupnjeva, nitko od njih nije reagirao. Dežurna je medicinska sestra poslije rekla istražiteljima da je ignorirala alarm za vrata jer je bila s obitelju, a njegovatelji su izjavili da poruke upozorenja nisu uočili na svojim uređajima.
Tako je u 6 ujutro, dakle više od osam sati nakon što je žena odlutala, osoblje konačno krenulo u potragu za tom 77-godišnjom pacijenticom koja boluje od Alzheimerove bolesti, s poviješću lutanja. Pronašli su je srušenu na smrznutu tlu blizu izlaza, a tijelo joj je bilo prekriveno injem. Zbog dugotrajne izloženosti hladnoći ubrzo je umrla u obližnjoj bolnici. »Najviše me muči to što sam učinila apsolutno sve što sam mogla kako bi ona bila sigurna. Zato je bila tamo«, izjavila je njezina unuka za The Washington Post. List je napravio veliku istraživačku temu o sve većem broju takvih slučajeva u SAD-u. Obiteljima se ondje naplaćuje prosječno 6000 dolara mjesečno za smještaj i brigu o njihovim najbližima u ustanovama – uz izričito obećanje da će danju i noću čuvati njihove voljene koji boluju od Alzheimerove bolesti i imaju i druge kognitivne probleme. Istraživanje je pokazalo da, bez obzira na masno naplaćene usluge, zanemaruju korisnike.
Marketinški materijali obećavaju med i mlijeko, a stvarnost je drugačija
Nakon što su pročešljali inspekcijske nadzore i rubrike crnih kronika lokalnih novina u SAD-u, novinari The Washington Posta ustvrdili su da je od 2018. godine više od 2000 ljudi odlutalo iz ustanova za pomoć starijima i iz jedinica za demenciju ili su ostavljeni bez nadzora. Od toga je, kako je rečeno, najmanje 100 ljudi umrlo, iako se precizan broj ne može utvrditi jer nitko ne vodi evidenciju. U slučajevima gdje postoje podatci Washington Post je utvrdio da je 61 posto osoba umrlo nakon izlaganja ekstremnoj vrućini i hladnoći. Drugi su umrli nakon što su zalutali i pali u jame, utopili se u blizini vodenih površina ili su ih pregazila vozila. Mnogi žive u skupim jedinicama koje u marketinškim materijalima obećavaju med i mlijeko odnosno sustav sigurnosti i dobro obučeno osoblje na najvišoj razini te niz programa koji eliminiraju želju za odlaskom i druge brojne terapije i sadržaje.
No inspektori koji su pregledavali smrti zbog odlaska iz ustanova višestruko su otkrili propuste administratora i njegovatelja na prvoj crti. Prema izvještajima inspektora, neke obitelji nisu istinito obaviještene o onome što se dogodilo njihovim rođacima. Tako je primjerice obitelj jedne 86-godišnjakinje doznala da je ona šest sati ostavljena u vrućem dvorištu, a rečeno im je da je umrla gledajući »zalazak sunca koji je tako voljela«. Među brojnim je navedenim primjerima i jedan u objektu u Arizoni u kojem je osoblje prekrilo zvučnik alarma na vratima samoljepivom trakom jer se »previše uključivao«, prenijela je Anita Belak-Krile za Slobodnu Dalmaciju.
Skok u doba pandemije i potresa
Do sreće je lako doći i treba samo činiti dobro, pojašnjava Alen Galović za NEWS 24 sata. Istraživanje o kojem je pisao započelo je kao studija 268 studenata tijekom velike depresije u trećem desetljeću 20. stoljeća, a potom se proširilo na tisuće drugih ispitanika. Testove za istraživanje rješavao je i John F. Kennedy prije nego što je ušao u Bijelu kuću. Pokazalo se da za sreću i zadovoljstvo u životu nije presudan ni novac ni uspješna karijera. Najsretniji su ljudi koji su okruženi ljubavlju svojih obitelji, oni koji osjećaju duboku empatiju i privrženost prema drugima, koji pomažu, koji su se spremni žrtvovati, koji nisu sami, ali ne napuštaju ni svoje bližnje i ne okreću leđa bliskima.
Empatija se danas smatra temeljem svih ponašanja koje se povezuju s dobrotom. S njom se povezuju i altruizam i požrtvovnost i milosrđe.
Tamo gdje nema empatije mnogo je razornih i nasilnih ponašanja, svega što se povezuje sa zlom. U teškim situacijama nerijetko se dogodi da razina empatije u cijelom društvu naglo naraste, da ljudi odjednom žele pomoći, više nego prije, da se ujedine, postaju humaniji, solidarniji. To su na primjer osjećaji i poruke koje u sebi sadrži svaka božićna priča. Nije stoga čudno (iako naizgled paradoksalno) da su Hrvati najveću razinu sreće iskazali u godini pandemije i potresa. Do 2020. godine bili su jedna od najnesretnijih nacija na planetu, silno frustrirani politikom, korupcijom, siromaštvom, nepravdom.
Vrlo relevantno istraživanje UN-a »Svjetski izvještaj sreće« za razdoblje od 2017. do 2019. pokazalo je da se ljudi u čak 60 svjetskih zemalja osjećaju sretnije od Hrvata – i Crnogorci, Bugari, Bosanci, Rusi, Grci, Mađari, Srbi… A onda u 2020., pokazalo je istraživanje, slijedi skok kakav ne bilježi ni jedna druga država. Hrvatska skače na 23. mjesto najsretnijih nacija. Bilo bi dobro da u budućnosti Hrvata sretnima čine i dobročinstva koja nisu potaknuta samo velikim katastrofama. S malo više dobrote u svakom srcu moglo bi biti puno više sreće u čitavom društvu.
