Među ponajbolje hrvatske književnike tridesetih i četrdesetih godina 20. st. valja ubrojiti Zvonimira Remetu.
Rođen je 12. prosinca 1909. u Klobuku pokraj Ljubuškoga. Završivši isusovačku travničku gimnaziju, studirao je pravo u Zagrebu, gdje je doktorirao 1933. Radio je kao odvjetnik. Nakon nekoliko mjeseci sudjelovanja u oružanim snagama NDH nastavio je raditi kao sudac u Visokom i Mostaru te kao član prijekoga suda u Mostaru. Nakon rata osuđen je na smrt, ali mu je presuda preinačena u doživotni zatvor. Pušten je 1960., nakon petnaest godina robije, izmučen, ali neslomljen. Umro je u Sarajevu 15. veljače 1964.
Objavljivati je započeo u »Luči« 1926., a nastavio u »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskoj reviji«, »Glasniku« i »Kalendaru sv. Ante«, »Hrvatskoj straži«, »Viencu« i drugdje, većinom kratku prozu i poeziju. Pojava njegove psihološki intonirane novelistike imala je značenje avangarde ne samo u katoličkoj književnosti, nego i u cjelokupnoj hrvatskoj prozi toga vremena, u koju je utkao svoj istančani kršćanski osjećaj. Vrhuncem njegova opusa smatraju se tri tematski srodna romana: »Grieh« 1942., »Tako svršava« 1943. i, prvi po nastanku, »Sentimentalna reportaža« 1944.
Predmet je Remetina gledanja prije svega bijeda duše u grijehu, razlomljene između dobra i zla, savjesti i strasti, te milost Božja i njezina iscjeliteljska moć. Likovi romana očituju se prije svega u strujanjima misli i propitivanju savjesti. Remeta je aktualizirao poziciju obitelji kao romanesknu temu. Pisao je i umjetnički vrijednu i zapaženu poeziju te preveo nekoliko romana s francuskoga.
Za života je uspoređivan s Mauriacom, Bernanosom i Dostojevskim. Proteklih godina Remeta se u hrvatsku književnost vratio reprintom spomenutih romana i objavom djela koja su bila u rukopisu, kao što su »Zapis o Nađi Jakšić«, »Moja obrana«, »Zadnji časovi«, »Minijaturni portreti«, a predstavljen je i knjigom književnih kritika o njemu.
Prvak međuratne hrvatske književne kritike dr. Ljubomir Maraković istaknuo je da je njegov književni dar »samorodan u svojoj vrsti«, ocijenivši da njegovi romani »znače novo razdoblje u razvoju hrvatskoga psihološkoga romana« i, sučelice Krležinim romanima, »preporod i ozdravljenje čitave jedne atmosfere«. Nedvojbeno, djela Zvonimira Remete pripadaju kanonu ponajboljih djela suvremene hrvatske proze. (L)
