Nije se očekivalo da će se brzo dogoditi da se poduzeća moraju boriti tko će im raditi, piše Ljubica Gatarić u Večernjem listu te tješi da nema zemlje u kojoj se, usprkos stagnaciji, ne traži radnik više. Europa stoga manjak radne snage nadomješta masovnim uvozom radnika, ali i boljim iskorištavanjem vlastitih resursa, prije svega jačim zapošljavanjem žena i starije populacije. U njezinu se tekstu iznosi podatak da je na prijelazu u ovo stoljeće u EU-u bila zaposlena svaka druga žena u radnoj dobi (48 %), a sada je udio zaposlenih žena porastao na 61 posto. Na tržištu je rada i sve više (34 %) starijih od 55 godina i to je, uz povećanje plaća, smjer u kojem se događaju promjene na tržištu rada. Zanimljivo je da je unatoč povećanju plaća u Hrvatskoj i dalje stopa aktivnosti i zaposlenosti stanovništva loša, posebno žena i starije populacije.
I dalje se premalo radi na zapošljavanju neaktivnih osoba, što je za brojne hrvatske poslodavce nepoznanica i proces koji tek trebaju naučiti. Hrvatska je godinama imala vojsku nezaposlenih ljudi i velik disbalans na strani ponude radne snage pa je i odnos prema radnicima bio kao i prema svakoj lako zamjenjivoj robi. Stvari su se promijenile jer na tržište dolazi sve manje mladih ljudi, to su generacije koje mogu birati te to obilato i čine, što menadžere staroga kova stavlja u nedoumicu. Generacije koje nisu smjele pisnuti ili koje su morale prekopati brda i doline da bi našle vezu za osrednji posao odjednom pred sobom imaju mlade ljude koje moraju učiti poslu, a istodobno ih ne smiju ni poprijeko pogledati. Nešto je i u roditeljskom odgoju te mentalitetu generacija, ali poduzeća se moraju boriti tko će im raditi, a ne samo za povoljne ugovore i dobre projekte. U Europskoj uniji tvrtke čuvaju radnike iako nemaju dovoljno posla. Riješe li ih se olako, kao što rade američke kompanije čim negdje zašteka, svjesni su da će nove teško naći.
Nova zanimanja pobuđuju sve veći interes, a među njima su i tzv. art-terapeuti i kreativni terapeuti. Oni su potrebni bolnicama, vrtićima, školama i fakultetima, kako je pojasnila profesorica s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku Jelena Kovačević. Ta hrvatska stručnjakinja pomaže kada mali pacijenti dolaze na kemoterapiju. Pojasnila je o čemu je riječ.
Navela je primjer da na onkološkom odjelu jedne bolnice u Washingtonu pacijente dočekuju art-terapeuti, i to u čekaonici pretvorenoj u svojevrsni atelje. Neugodne, pa i mučne trenutke čekanja na liječenje krate im uz pomoć umjetnosti.
Suzani Lepan Štefančić za Večernji list pojasnila je da je poslijediplomski specijalistički studij kreativnih terapija na osječkoj Akademiji jedini takav u Hrvatskoj, a obuhvaća i kolegije iz područja medicine odnosno psihijatrije. Upozorila je i da je dosta onih koji se s tom tematikom upoznaju kroz tečajeve, ali ne zađu duboko u proces pa nude radionice tipa »slikat ću cvijeće i bit ću sretan«. Pojasnila je da to nije art-terapija. Smatra da bi art-terapeuti i kreativni terapeuti bili presudni u bolnicama, vrtićima i školama, na fakultetima, u psihološkim savjetovalištima. U knjizi »Umjetnost kao terapija« donosi i desetke aktivnosti koje pomažu ljudima da se pripreme za stresna razdoblja i održavaju mentalnu higijenu. Umjetnost traži vrijeme. Tako se prirodno uspostavlja prisutnost u trenutku.
Navela je i da kanon drevnih medicinskih tekstova »Corpus Hippocraticum« otkriva uporabu umjetnosti u medicinske svrhe kod liječnika Jambiha. William F. Browne poticao je svoje pacijente na slikarstvo, što je udarilo temelje za suvremenu art-terapiju s ciljem unaprjeđivanja dobrobiti, međuljudskih vještina i samosvijesti. Objašnjenje je sljedeće. Suvremeni se čovjek s razlogom udaljio od intrinzičnoga stvaralaštva. Dnevne aktivnosti izmjenjuju se u nemilosrdnom ritmu, a cilj je izvršiti ih što više. Prioriteti se postavljaju prema uvriježenoj korisnosti – učinkovitosti na radnom mjestu, dostupnosti za potrebe djece ili partnera te organiziranja ugodnoga doma. Rijetki trenutci predaha strukturirani su i svrhoviti: odlazak na opuštajuće tretmane, treninge ili kraća druženja.
»Intrinzičnim likovnim stvaralaštvom nazivam kreativnu aktivnost čiji je glavni cilj uživanje i u procesu, rasterećenje i obnavljanje, uz nezaobilazno stvaranje likovnoga proizvoda. Kako se ta vrsta stvaranja ne bi izjednačila s hobijem, važno je osvijestiti i povezati dugoročne učinke bavljenja umjetnošću na naše psihofizičko zdravlje. Umjetničkom aktivnošću analiziramo protekla iskustva i trenutačno situaciju, ali ne gubimo iz vida budućnost. Pogled prema naprijed očituje se već u samom planiranju i iščekivanju konačnoga izgleda likovnoga rada.« Na taj način, kaže dr. Kovačević, umjetnost ohrabruje da kreativna igra, pokušaji, pogrješke i razumno riskiranje postanu dio budućih iskustava. Takva iskustva vode k preobrazbi, poput one u tradicionalnim mitovima u kojima junaci i junakinje nadilaze nedaće.
