U hrvatskoj politici često se čuju pozivi na odbacivanje političkih ideologija i usmjeravanje na stvarne probleme građana. Međimurski župan i predsjednik Nezavisne platforme Sjever (NPS) Matija Posavec nedavno je rekao »da se ne žele baviti ideološkim temama, nego konkretnim temama važnim za hrvatske građane«. Zastupnica Boška Ban, koja je nedavno prešla iz opozicije u vladajuću većinu, rekla je kako Hrvatskoj treba »vraćanje fokusa na bitna pitanja koja muče naše građane i konačni odmak od ideoloških podjela koje već nekoliko mjeseci slušamo u medijskom prostoru«. Kad čovjek sluša opetovane pozive na odmicanje od ideologija i usmjeravanje na »konkretna i bitna pitanja«, moglo bi se pomisliti da u Hrvatskoj ima previše politike i ideologije. No stvarnost je bitno drukčija – u Hrvatskoj je preostalo jako malo politike u smislu političkoga odlučivanja građana, njihovih izabranih zastupnika i nacionalne Vlade.
Njemački sociolog Andreas Reckwitz podrobno pojašnjava suštinsku promjenu demokratskoga političkoga poretka. Današnja liberalna demokracija nema utemeljenje u nacionalnim korporacijama (sindikati, profesionalna udruženja, zajednice) i narodnim strankama, nego značenje dobivaju međunarodni činitelji.
Međunarodne organizacije i njihova ekonomska ekspertiza kao što su primjerice Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska banka i Europska komisija postaju važni nositelji odluka, a nevladine udruge koje djeluju globalno utječu na političke odluke. U državama se povećava uska isprepletenost politike i ekonomije s jedne te politike i prava s druge strane. Ustavni sudovi više nisu činitelj provođenja, nego stvaranja prava, na što je nedavno podsjetila i odluka hrvatskoga Ustavnoga suda kojom je de facto legalizirano surogatno majčinstvo u Hrvatskoj. Današnja liberalna demokracija odvaja se od uske vezanosti uz nacionalni »demos« (vlast naroda kao zajednice jednakopravnih državljana) u korist nadnacionalnih i sudskih institucija koje izmiču demokratskoj kontroli.
U doba kada je vrlo malo političkoga odlučivanja ostalo nacionalnomu »demosu« i državnim političkim institucijama politički i društveni akteri usmjeravaju se na preostale teme i pitanja o kojima mogu »odlučivati«. U Hrvatskoj su to povijesno-simbolička pitanja, odnosno tumačenja i vrjednovanja povijesnih zbivanja i osoba iz Drugoga svjetskoga rata, komunističke vladavine i Domovinskoga rata. Nisu politički i društveni akteri u Hrvatskoj »preopterećeni« prošlošću, nego im je jedino preostalo baviti se prošlošću. O političkoj sadašnjosti i budućnosti malo odlučuju pa nastoje barem politički odlučivati o tumačenju i vrjednovanju prošlosti.
Govoreći o nedavnoj aferi sa spornim pjevanjem zastupnika Josipa Dabre iz Domovinskoga pokreta (DP), premijer Andrej Plenković rekao je da bi za DP »bilo bolje da su im u prvom planu ministri Šušnjar, Vlajčić i Šipić, koji se bave važnim temama od koristi za građane, društvo i gospodarstvo«. Ne osporavajući iskrenost Plenkovićeve brige za dobrobit koalicijskoga partnera, njegov savjet ipak nije politički koristan za DP. DP-ovi su ministri na čelu resorâ koji pokrivaju ekonomske, socijalne i posebne sektorske politike i bave se važnim temama za hrvatske građane, društvo i gospodarstvo. No koliko god njihovo djelovanje imalo pozitivan učinak na hrvatsko gospodarstvo, industriju, demografiju i poljoprivredu, to će se jako malo odraziti na biračku potporu DP-u. Za DP je puno korisnije nedavno pozivanje Dabre na donošenje zakona »koji izričito zabranjuje komunističke simbole i slogane te javnu afirmaciju istaknutih komunista koji su masovno likvidirali i proganjali Hrvate«. Takav se zakon ne će donijeti zbog niza razloga, no DP je svojim pozivom stvorio dojam da se odlučno bori protiv moralne asimetrije u odnosu na totalitarne političke pokrete i režime.
Hrvatska ima problem s »posvjetljivanjem« Titova partizanskoga pokreta i jugoslavenske komunističke diktature, no problem »lijevoga« povijesnoga revizionizma ne će riješiti DP ni ijedna slična »desna« politička opcija. Uostalom, DP je u opoziciji bio najglasniji protivnik izdašnoga državnoga financiranja programâ srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Nakon dolaska na vlast i DP je počeo podupirati državne proračune kojima se povećavaju sredstava za programe nacionalnih manjina, uključujući i srpsku manjinu, što samo po sebi nije sporno. Politologinja Mirjana Kasapović ističe da je srpska manjina u Hrvatskoj najizdašnije financirana i najjače institucionalizirana nacionalna manjina u Europi. U to međunarodno postignuće ugradio se i DP kao vladajuća stranka od 2024.
Upravljanje državnim institucijama uglavnom zahtijeva menadžere, a građani bi i dalje htjeli imati političare u vlasti i politici. S obzirom na to da menadžeri koji upravljaju ministarstvima i drugim državnim institucijama u pravilu ne znaju i ne mogu dobiti potporu birača, to se mora nadoknaditi djelovanjem političara. No takvi političari nemaju stvaran utjecaj na donošenje političkih odluka pa posežu za povijesno-simboličkim temama i stvaranjem dojma o vlastitoj odlučnosti, principijelnosti, ideološkoj i političkoj čvrstoći. Iza toga privida uglavnom se nalaze uski interesi, želi se privući pozornost i osigurati medijska vidljivost. Hrvatskoj su politici potrebni ljudi koji imaju menadžerske sposobnosti, ali i političke ideje, stajališta i vrijednosti. Osobito su potrebni ljudi koji bi vratili političko odlučivanje u hrvatsku politiku.
