Novi statistički podatci pokazuju da su Kinezi postali najproduktivniji znanstvenici svijeta u objavljivanju najcitiranijih publikacija (Scientometrics, 2. ožujka 2022.). Njihov udio u autorstvu vrhunskih radova, onih koji se nalaze u gornjih jedan posto, veći je od doprinosa američkih znanstvenika. U utrci za znanstvenim prestižem Kina je, na isti način, pretekla Europsku uniju još 2016. godine. Tako je država, koja prije 125 godina nije imala ni jedno sveučilište, postala svjetski epicentar znanstvenih publikacija najviših čimbenika odjeka (impakt faktora). Kineski su znanstvenici, čini se, svoj neugledan imidž imitatora pretvorili u status prvorazrednih kandidata za Nobelovu nagradu.
Međutim, mnogi poznavatelji publikacijskih politika, nepotizma u citiranju i izdavačkih predatora, ne smatraju da postoji izravna povezanost broja visokorangiranih znanstvenih radova i njihove kvalitete.
Stoga oni smatraju da na Dalekom istoku nije riječ o procvatu vrhunskih ideja, o lucidnim probojima, o otvaranju novih misaonih horizonata, nego samo o marljivoj i priličnoj monotonoj primjeni ili poboljšanju postojećih koncepata. Tako, na primjer, Denis Simon, voditelj Centra za politiku inovacija na sveučilištu Duke, tvrdi: »Velik dio kineskih istraživanja ne može se smatrati radikalnim inovacijama ili uznemirujućim rezultatima, nego običnim dopunskim sadržajem i nusproduktima unutar uspostavljenih znanstvenih okvira.« Cong Cao, kineski profesor na Sveučilištu u Ningbou, nije iznenađen najnovijom znanstvenom top-listom: »Kina proizvodi najviše znanstvenih rezultata jer ulaže golema sredstva u znanost. No jedno je velik broj citiranih publikacija, a drugo je stvarni doprinos tih radova u fundamentalnim iskoracima u znanosti. Vidjet ćemo hoće li u sljedećim godinama kineski znanstvenici biti nagrađeni Nobelovom nagradom za svoja otkrića!«
Godinama su kineska istraživanja bila shvaćana kao kopirnice zapadne znanosti, kao varijacije na temu, kao neinventivna ponavljanja tuđih ideja. Bitni pomaci, promjene paradigma i otvaranje novih horizonata zbivali su se uvijek u Europi i SAD-u. Iako brojčano nadmoćniji, Kinezi svojim pristupom nisu mogli nadvisiti stupanj kreativnosti, maštovitost i genij zapadnih sveučilišta. U znanosti i sveučilištu koje je stvoreno u kršćanskom okolišu Europe, u kojem su zadržani visoki kriteriji kvalitete, elitizma i intelektualne odgovornosti, nametnuti su standardi koji kineski model čine »autentično osrednjim«. U takvoj zdravoj konkurenciji kineski znanstvenici ne mogu i nisu mogli producirati najcitiranije radove svijeta.
Danas se, međutim, znanošću može baviti – svatko. Akademija više nije elitni klub. Zbog pritiska tržišnoga okoliša, političkih promocija, industrijskih i ideoloških potreba na sveučilištima, institutima i fakultetima radi sve veći broj radnika, koji doduše imaju status znanstvenika, koji se rangiraju prema indeksima, faktorima i citatima. Velik broj takvih laboratorijskih ili uredskih zanatlija svakodnevnim iteracijama, znanstvenim reprodukcijama i gomilanjem podataka pokušava udovoljiti zahtjevu vremena. Sve veći broj znanstvenih disciplina postao je servis gospodarskomu ili političkomu sektoru. Odbačena ideja europskoga sveučilišta postala je prilika za kitajsku verziju znanja, za emisiju referenci koje »lajkaju« svi znanstvenici svijeta.
Znanost u kojoj misao postaje sekundarna, a aplikacija primarna, prestaje biti europska umotvorina. U takvoj se znanosti otvara prostor za populaciju prosjeka, a prikupljači će maraka (Ernest Rutherford) uskoro biti nominirani za Nobelovu nagradu. No problem nije u tome što postoji kineska verzija sveučilišta i azijatska kultura misli, nego je problem u akademskoj kapitulaciji Zapada, na kojem se znanost sve češće ponižava do obrta. Šegrti zapadnih sveučilišta, uključujući hrvatske, pristali su (nesvjesno) na kinesku rutinu istraživanja, a uspjeh u toj imitaciji – nije vjerojatan.
