Među nehajnostima svetačkih životopisaca nije rijetko naći manjak zanimanja za vremena svetačke tišine i mjesta skrovitoga služenja, koji se često nadomješta sklonošću dojmljivim anegdotama i pamtljivim citatima – ako ne i zaokupljenošću znamenitim znakovima ili sudbonosnim slučajnostima. Ako se i u životu svetaca očituje tek iznimkama, nije stoga rijetkost da se svetost čini iznimkom u ljudskom rodu. Ako je pak vjerovati evanđelju, svetost je iznimna upravo po tome što zagledana u Božje lice rado prigrljuje tišinu i skrovitost. To potvrđuje i primjer svete Majke Terezije, koja je povrh siline anegdota i citata svojim štovateljima postala sudbonosnim znamenom baš po služenju koje je izbjegavalo svako isticanje. No potvrđuju to i nedavno pronađena pisma njezine prve hrvatske sljedbenice u Misionarkama ljubavi s. Franciske Ksaverije Orzes, koja je posljednje godine svoje misijske službe u Indiji provela – u podrumu.
»Divno mjesto za moje godine«
Pisma koja je Jozefina Orzes upućivala obitelji od 1990. do 1994. otkrivaju razloge, ali i radosti neuobičajenoga radnoga mjesta. »Meni nije baš najbolje jer sam imala srčani udar 24. ožujka [1991.] pa sve do danas ne mogu zadobiti snagu koju sam imala prije napada, iako radim kao prije. Ovdje se ne može dobiti odmora jer smo mi sestre prenatrpane jedna na drugu, pa se neprestano govori kao u kinu i neprestano hodaju pored tvoga kreveta. Ako se i hoćeš odmoriti, nemaš načina. Zato sam na nogama u podrumu. I ovo pismo pišem u podrumu jer ovo je jedino mjesto mira. (…) To je divno mjesto za moje godine. Radim od jutra do mraka sve s Isusom pa ide lako jer on nosi teži dio moga rada. (…) Kada sam učila medicinu i ja sam se veoma željela specijalizirati u kirurgiji, ali nisam dobila dopuštenje od Majke Terezije jer sam bila potrebna za rad među gubavcima. (…) Skoro svih 40 godina koje sam provela sa Misionarkama ljubavi, dragi mi je Bog dao raditi s gubavcima. Pa i sada kada sam u ovom podrumu, gdje dijelim hranu, obuću i odjeću, imam kontakt s njima.«
»Nitko nije siguran za svoj život«
No trinaesta misionarka ljubavi u misijskom podrumu nije izgubila ni kontakt sa svijetom koji su devedesetih potresali sukobi – kako u Aziji tako i u Europi. »Cijeli se svijet moli za mir, a Iran za rat. I vi se pomolite da rat ne započne. I bez rata imamo dosta trpljenja i muke gledajući ove siromahe bez kuće i hrane po ulicama danju i noći. Amerika nam je mnogo pomagala, ali sada će prestati, te ćemo imati malo više umirućih po ulicama i dječje smrtnosti. Dobivali smo mnogo mlijeka za dojenčad i tako spašavali tisuće djece od rane smrti, ali odsad ne ćemo imati mlijeka na raspolaganju. (…) Kako da vam čestitam sretan i veseo Božić u ovakvo vrijeme gdje svi tuguju za svojim poginulim dragima. Iz novina se može malo shvatiti strahote ovoga rata, gdje nitko nije siguran za svoj život. (…) Hvala dragom Bogu na milosti da ste svi živi u tom strašnom klanju nevinih ljudi. (…) Međugorska nas je Majka neprestano podsjećala da se moramo obratiti Bogu i ne huliti više na Boga. (…) Ali svijet se nije obratio nimalo – kakav je bio, takav je i ostao – pa je posljedica ubijanje nevine djece.«
»Sve drugo nema vrijednosti«
Pisma s. Franciske Ksaverije pokazuju koliko su njezina duhovna tumačenja suvremenih zbivanja podudarna s pogledima svete Tereze iz Kalkute. »Mi i ovdje dosta čujemo o mržnji onih koji vode rat i koji nemaju ljudske osjećaje i prema kome. To je posljedica pobačaja. Ako sama majka može ubiti svoje dijete koje se ne može obraniti od majčine mržnje, pa u strahu mora umrijeti u velikim bolovima, zašto da se čudimo mržnji i ratu među odraslima?« No duhovnu srodnost dviju redovnica pokazuju i Jozefinini zapisi iz doba kada se – unatoč otvaranju kontemplativne kuće Misionarki ljubavi u Švedskoj 1991. – zamjećivalo jenjavanje izvornoga žara.
»Ove godine [1990.] ne ćemo imati mnogo aspirantkinja. Ne znam zašto. Možda se Hrvatice boje biti siromašne. To sve ovisi o sestrama koje ondje rade među siromasima u noćnoj kuhinji. Ponekada mi sestre zaboravimo da smo došle u samostan samo radi dragoga Boga i njegova kraljevstva, a sve drugo nema vrijednosti. Kada Isus postane centar našega života, onda se sve može podnijeti s radošću i osmijehom na licu.«
»Dar od tebe za mene«
Sjedinjenost u skrovitom sebedarju očitovala se čak i u sukobu proizišlu iz nesporazuma dviju cjeloživotnih prijateljica, koji je s. Franciska 1994. opisala nećakinji Josipi Tripalo. »Kada sam radila među gubavcima 1963., naš centar za dijeljenje lijekova bio je, kao i obično, na putu, gdje svijet neprestano prolazi. (…) Neki je gospodin slikao naš rad, nitko se nije obazirao na njega – mnogo ih to čini. Ja nisam znala da me fotografirao. Poslije 15 dana moja je slika izašla u ‘Times of India’. Poslije oko tri mjeseca Majka Terezija premjestila me iz Delhija u Kalkutu. Čim sam prispjela, otišla sam do nje da se javim. A ona – otvori svoju ladicu i iz nje iznese taj časopis s mojom fotografijom na prvoj stranici. Ljuto mi reče: ‘Što je ovo?’ – a ja joj ništa ne odgovorih (slika je bila lijepa, pa sam bila radosna). Onda ona uze tu sliku i podera je u jako sitne komadiće i baci u koš – i reče: ‘Evo ti!’ A ja, što da učinim ili kažem, pa sam rekla: ‘Hvala ti’, a u srcu sam rekla: ‘Hvala, Isuse – dar od tebe za mene, kao znak da si uvijek uz mene.«
