POVIJEST GRKOKATOLIČKE VOJNE KAPELANIJE U ZADRU Sjedište u glavnom gradu Kraljevine Dalmacije

Vojni kapelan u austrougarskoj vojsci 1917.
U Dalmaciji je najkasnije od g. 1832. postojala grkokatolička vojna kapelanija, koja je bila povjerena svećeniku Konstantinu Bukviću. Djelovala je sve do preustroja vojnih snaga Habsburške Monarhije g. 1869., a njezin je zadnji kapelan bio Tomo Vidović.

Papa Klement XI. 1720. godine uvidio je potrebu te je ustanovio zaseban apostolski vojni vikarijat koji se trebao brinuti o duhovnim potrebama osoblja koje je živjelo u vojnim bazama. Na tom je tragu pedesetak godina poslije carica Marija Terezija osnovala zasebni apostolski vojni vikarijat tzv. Apostolisches Feldvikariat za područje Habsburške Monarhije. Prvi vojni vikar bio je Johann Heinrich von Kerens, tadašnji biskup Bečkoga Novoga Mjesta. Nakon ukidanja te biskupije sjedište vikarijata premješta se u St. Pölten g. 1785. Od 1826. novo sjedište smješta se u Beč, a vojni su kapelani bili raspoređeni diljem monarhije. Shodno vojnomu ustroju imali su činove te su nosili svećeničku odjeću s posebnim detaljima koji su ih razlikovali od svjetovnoga svećenstva. Posebno se isticao šešir, a postojalo je i posebno odličje koje se dodjeljivalo duhovnicima za zasluge (Pro piis meritis).

Petorica grkokatoličkih vojnih kapelana

U austrougarskoj vojsci najbrojniji su bili rimokatolički duhovni skrbnici, ali su postojali i pravoslavni, židovski, a od 1878. godine i muslimanski. Iako brojčano manje zastupljeni, djelovali su i grkokatolički vojni kapelani, ponajviše u današnjoj Slovačkoj i dijelovima Ukrajine koji su bili pod habsburškom vlašću. U Dalmaciji je najkasnije od 1832. godine postojala grkokatolička vojna kapelanija. Zadar je do 1918. godine bio glavni grad Kraljevine Dalmacije pa je zato sjedište kapelanije bilo upravo u tom gradu. Dalmatinski grkokatolički vojni kapelan bio je, jasno, zadužen za vjernike na vojnoj službi. Ponekad se u shematizmima Križevačke eparhije rabila titula Capelanus civili set militaris per Dalmatiam, što znači da je kapelan u Zadru bio ne samo vojni, nego i civilni kapelan Dalmacije.

Pregledom vojnih godišnjih shematizama (Militärschematismus des Österreichischen Kaiserthumes) mogu se pronaći imena vojnih grkokatoličkih kapelana kroz povijest. Prvi je bio Konstantin Bukvić. Iako se u vojnim shematizmima pojavljuje tek 1836. godine, u shematizmu Križevačke eparhije pronalazimo ga već 1832. godine kao capelanus militaris. On je bio dugogodišnji kapelan za čije je službe tijekom tridesetih godina 19. st. došlo do formiranja triju grkokatoličkih župa u Baljcima, Kričkama i Vrlici. On je uz dvojicu pravoslavnih svećenika koji su pristupili Katoličkoj Crkvi bio prvi duhovnik novoformirane vjerske zajednice. Bukvić je u Zadru ostao sve do 1847. godine, kada ga nasljeđuje dr. Petar Stić, koji ostaje tri godine. Godine 1851. kapelan postaje Toma Vidović. On ostaje do 1855. godine, kada je imenovan Marko Gaisky (Gajski?) koji se zadržao kratko, tek godinu dana. Toliko je službovao i Teodor Goc 1856. godine. Dionizije Bastašić brine se o duhovnim potrebama garnizona od 1857. do 1861., kada se vraća Tomo Vidović. On se zadržao sve do 1869. godine. Tada je Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine promijenila ime, a shodno tomu i reformirala upravu.

Nakon 1869. godine u vojnim shematizmima nema grkokatoličkoga kapelana u Zadru, a svećenik Tomo Vidović navodi se kao vojni kapelan u Košicama, u današnjoj Slovačkoj. Vidović je poslije postao duhovni skrbnik zagrebačke 53. pukovnije.

Godine 1840. najviše grkokatoličkoga vojnoga osoblja
Vjenčanja vojnoga osoblja te krštenja njihove djece, kao i sprovodi, upisivana su u vojne matice mjesta u kojima je vojno osoblje bilo raspoređeno (Vis, Split, Zadar, Šibenik…). Nakon što su pronađeni upisi grkokatolika u zadarskim rimokatoličkim vojnim maticama moguće je da zasebne grkokatoličke nisu ni postojale. Tako pronalazimo upis u zadarskim vojnim maticama od 27. veljače 1843. godine kada se Laszlo Trippon oženio Franciscom rođ. Kicolich. Mladoženja je bio grkokatolik iz mjesta Gyula u Mađarskoj, a mladenka je bila rimokatolkinja s otoka Lošinja. Vjenčanje se održalo u crkvi sv. Šimuna u Zadru, a obred je predvodio Konstantin Bukvić, tadašnji vojni kapelan. Laszlo Trippon bio je vojnik u 55. regimentu. Da grkokatolički kapelan nije uvijek vodio obrede za svoje vjernike pokazuje primjer Žumberčanina Danijela Grozdanovića kojega je, iako je bio grkokatolik, u Zadru 21. lipnja 1843. vjenčao rimokatolički vojni vikar Joseph Toth.
Obnovljen grkokatolički vojni vikarijat

Shematizmi Križevačke eparhije redovito donose broj vjernika vojnoga osoblja za koje je bio zadužen kapelan. Međutim samo je u dva objavljen detaljan popis po mjestima. Tako 1833. godine u Dalmaciji ima 169 vojnika grkokatolika. U sjedištu kapelanije u Zadru samo su trojica. Najviše ih je u Šibeniku (31), Trogiru (32), Visu (28) i Splitu (26). Bili su još raspoređeni u Kninu (19), Hvaru (12), Sinju (3), Imotskom (1), Metkoviću (5), Herceg-Novom (2), Budvi (3), Kotoru (1) i Dubrovniku (5).

Sedam godina poslije, 1840., prema eparhijskom je shematizmu u Dalmaciji boravilo vojnom službom 318 vjernika. Najbrojniji su bili na Visu gdje ih je bilo 120. Veće brojke bile su na Hvaru (75), Splitu (43) i Šibeniku (33), a navedeni su još Korčula (25) i Zadar gdje su boravila tek dvadeset dva grkokatolika.

Zbog preglednosti dobro je objaviti tablicu brojnosti vojnika grkokatolika u Dalmaciji prema shematizmima Križevačke eparhije 1833. – 1854.

Godina     Broj vjernika

1833.         169
1840.         318
1851.        244
1854.        216

Tijekom Prvoga svjetskoga rata broj je vojnih kapelana svih vjera umnožen. Nakon raspada Austro-Ugarske vojni konzistorijalni tajnik Ferdinand Stanislaus Pawlikowski dobio je nalog za likvidaciju Apostolskoga vojnoga vikarijata. Danas je u Republici Hrvatskoj obnovljen grkokatolički vojni vikarijat koji svoje sjedište ima u Zagrebu.

IZVORGlas Koncila br. 18/2021.
Prethodni članakPOZADINA KONSTRUIRANIH SUKOBA Treća strana
Sljedeći članakŠTO JE TO »PRIME TIME«? I tko se koristi njime